Gospodar familije

Datum: 06.03.2016. Kategorija: KolumneElvis Huremović

Najčešće, veliki ljudi se pojave, što bi se reklo, niotkud; a onda naprave golemu stvar ili posao, zavisno kojem esnafu pripadaju.

Početkom ovog što nazivamo Novi milenij na trenersku klupu fudbalske institucije iz Doline ćupova došao je čovjek bez imalo iskustva u radu s onim što se zove prvi tim. Čak i ono malo u mlađim kategorijama nije bilo naročito bogato. Realno, jebeš iskustvo kad si sin Ivice Osima a pritom i genije na njega. Kud ćeš bolje?!

I takav, bio je ignorisan od mnogih. Što od suparnika, medija pa do Nevjernih Toma u vlastitom jatu. Sjećam se, kao sad,  listam onomad neku ovdašnju dnevnu novinu u kojoj negdje u dijelu nezanimljivih rubrika čija je uloga popunjavanje praznog prostora, u gornjem desnom uglu stoji naslov „I Amar je Osim“. Nekoliko kratkih, informativnih, rečenica o pobjedi Želje, čini mi se, u Kaknju. A ispod toga, preko pola stranice, razapeta golemogrudna Pamela Anderson i neka stručno-novinarska ekspertiza o istoj. Što bi se reklo, Osim Mlađi je samo popunjavao, sticajem okolnosti, upražnjeno mjesto jer, eto, Pamelina dojka nije mogla dobaciti do tog dijela stranice.

Mic po mic, gospodin, tada bez brkova, je osvajao bodove gdje god bi došao. Sasvim dovoljno materijala ili bodova, da se među Željovcima počne stvarati euforija o novom Želji. Želji, koji bi u budućnosti, mogao razmontirati kojekakve Mađare i naplatiti im s kamatama za sve ove godine a onda izaći na megdan Realu, pa kom’ opanci kom’ obojci.

Pored svih miceva, sijaset bodova, dobre igre ili sasvim, za naše uslove, pristojnog tima bilo je mnogo onih koji su se neiskusnom treneru, sinu velikog trenera, podsmijavali. Dok su Nevjerne Tome i dalje trubile po svom zanemarujući stvarno stanje. Prije svega ono na tablici.

Ne mareći za tim, čovjek bez brkova je još tada redao kojekakve nizove i s njima pehare, učinivši Želju, za kratko vrijeme, najtrofejnijim klubom. Ovdašnjim najprepoznatljivijim fudbalskim brendom. Ustvari, njemu je pošlo za rukom ono što najvećem od svih Osima nije.

Dobar dio stvari na terenu se upotpunosti počinje mijenjati. Oni koji su ga ignorisali a potom ismijavali otpočeli su borbu protiv njega. Mnogi su koristili i najpodlija sredstva ali uzalud jer i dalje je čvrsto gazio ostvarujući zacrtane ciljeve. Svojom taktikom je izazivao udese na Koševu. Islanđane i Norvežane izbacivao iz Euro takmičenja. Fantastično igrao protiv Španaca i pružio dostojnu igru, posebno na domaćem terenu, protiv velikih Engleza. Nedugo zatim ekspresno izbacivao Kiprane koji su nekoliko godina poslije toga postali senzacija Lige prvaka. Neugodnim Škotima bio čvrst orah…

Ali, kako to kod nas obično biva, nekima je to bilo malo jer, eto, došlo žabi da se potkiva. Krenuli su u žešću borbu, fudbalski rečeno đonom, protiv njega. Odolijevao je. Sve do momenta kada su mu leđa okrenuli ljudi iz vlastite avlije. Domaći avlijaneri nisu posustajali a vrhunac njihove gluposti predstavljao je tjeranje Osima mlađeg, perspektivnog bosanskohercegovačkog trenera već tada krunisanog za Gospodara familije. Istog momenta, mladi a veliki strateg kako je došao još tiše je i nestao s BH fudbalske mape. Skrasivši se u Zemlji izlazećeg sunca.

Poslije, poslije je nastupio horor. Želji su na vrata goropadno zakucali možda i najcrnji dani ili godine u njegovoj dugoj historiji postojanja. Za tog vakta kroz Želju je prodefilovao i znani i neznani. Od sposobnih do potpuno nesposobnih i nedoraslih privrednika a uglavnom su prednjačili potonji. Preko kvaziperspektivnih trenera iz Njemačke i pripremnih utakmica s bauštelskom reprezentacijom neke od bezbroj njemačkih pokrajina…

Željo je u to doba bio svačija prćija i koš za punjenje na zelenom terenu. Gostujućem, naročito. Sve je mnogo više ličilo na poznati cirkus Embel riva, jednu od prvih poslijeratnih zapadnih atrakcija koja je pohodila bosanske doline i gradove, negoli na fudbalsku instituciju od skoro stotinu ljeta. Uglavnom, dok je trofejni Željovac sjedio u Japanu na Grbavici se dešavalo sve i svašta. Mi nismo bili u tunelu već duboko u zemlji gdje je neozbiljno nadati se kakvim kandiljima a kamoli svjetlu.

No, kako je to davno rečeno ili zapisano a po dobrom starom adetu pravde određeno, kao Feniks iz pepela pojavio se, sada iz Japana a ne niotkud, Osim mlađi. Doduše, ovaj put s brkovima i kojim kilogramom više ali ters i vizionar k'o i vazda. Već tada se moglo odahnuti, što su mnogi Željovci i učinili, jer lokomotivu je preuzeo pravi, iskreni i najbolji mašinovođa u njenoj historiji.

Opet je bilo onih, koji su nijetili ignorisati, ismijavati ga ali pomeo ih je kao da ne postoje. Kako one iz vlastite avlije, tako i tuđine. Potom je činio ono što najbolje zna i umije, praviti nizove i nizati trofeje. Vješto zaobilazeći prepreke, istrčavajući sve maratone bolje nego legendarni maratonac iz Etiopije. Naposlijetku, pobijedio i osvojio je sve što se u bosanskohercegovačkom fudbalu može osvojiti.

Uostalom, davno je rečeno a potom i zapisano: „Prvo te ignorišu. Nakon toga te ismijavaju. Potom se bore protiv tebe. Onda ti pobijediš“.

Ustvari, ova priča i jeste o tome ali, eto, ne bi bilo zgoreg s Gospodarom familije sklopiti kakav doživotni ugovor ili ako ne može doživotni onda makar na dvjesto i kusur godina. A do tada, za sve ti hvala Amare!

6.6.2012

                                                                                                                                             H.E.