Iz ugla | Boris Bračulj

Datum: 22.03.2019. Kategorija: Iz ugla

Boris Bračulj je rođen u Sinju 1939. godine. Svoju fudbalsku karijeru počeo je upravo u rodnom Sinju 1954 .godine, gdje je igrao u mjesnom klubu NK Junak. Sa njim su u podmlatku u to vrijeme igrali i kasnije poznati prvotimci Dinama i OFK Beograda, Zambata i Gavrić. Deset godina kasnije došao je na školovanje u Sarajevo. Stanovao je u Azićima kod Ilidže, gdje je sa rajom iz kvarta slobodno vrijeme koristio za igranje fudbala. Tu ga je zapazio Risto Tošić i pozvao ga u FK Igman sa Ilidže. Igrao je za podmladak Igmana, a onda i za prvi tim koji je od 1959. godine nastupao u tada vrlo jakoj Drugoj saveznoj ligi Jugoslavije – grupa Zapad. Tada su sa njim u Igmanu igrali Kolak, Filipović, Ovčina, Grubišić, Crnogorac, Krošnjar, Višnjevac, Kramar, Šetković, Novo, Masal, Hot… Trenirao ga je Vlatko Konjevod, ali su zbog jake konkurencije ispali iz Druge lige, pa se ova generacija Igmana počela osipati. Zajedno sa Hotom prelazi u zenički Čelik, gdje je igrao tri sezone, također u Drugoj ligi – grupa Zapad. Tada su za Čelik nastupali Stijović, Nikčević, Zeković, Paulinc, Uzelac, Hodžić, Draško, Reljić, Lakatoš, Bajraktarević… Za njegovu fudbalsku karijeru sudbinski je vezan trener Vlatko Konjevod, koji ga je trenirao čak i u Čeliku, a od 1963. godine, kada je došao na Grbavicu, i u Željezničaru. Uspješne igre u Čeliku preporučile su ga selektorima Olimpijske reprezentacije, pa je kao igrač iz Druge lige, zajedno sa Nadovezom (Šibenik) kasnije poznatim igračem Hajduka te “Mišom” Smajlovićem, igrao za Olimpijsku reprezentaciju. Bio je univerzalan igrač, jer je mogao igrati na svakom mjestu u timu, pa je igrao i u odbrani i u napadu.

Najbolje godine fudbalske karijere proveo je u Željezničaru a za “Plave” je nastupao šest godina, od 1963. do 1969. godine. Za Željezničar je odigrao 97 prvenstvenih utakmica i postigao 18 golova. Počeo je sa generacijom Radovića, Krajnca, Štake, Kulovića, Osima, Smajlovića… a karijeru završio sa mlađom generacijom, braćom Mujkić, Jelušićem, Sprečom, Bukalom, Kadrićem.. Dolaskom u Željezničar, shvatio je kakav značaj i za igrače i navijače imaju derbi utakmice sa rivalima sa Koševa, ekipom Sarajeva. To su utakmice u kojima pobjeda znatno više vrijedi od pobjede nad bilo kojim drugim klubom. Možete pobijediti Zvezdu, Partizan, Hajduk, Dinamo, Vojvodinu, Velež, ali ukoliko ne pobijedite Sarajevo, kao da ništa niste uradili. Njegov skor pobjeda i poraza protiv Sarajeva je negativan, jer u sedam utakmica koliko je igrao protiv Sarajeva, Željo nikada nije pobijedio, dok je Sarajevo pobjednik bilo tri puta. Četiri utakmice su završene neriješenim rezultatom.

Prvi derbi koji je odigrao, bio je 1. septembra 1963. godine na Koševu. Željo je tada poražen od Sarajeva sa 4:1. Iako su “Plavi” imali odličnu ekipu koju su predvodili Osim i Smajlović, Sarajevo je tog dana bilo ubjedljivo. U ekipi sa Koševa odlično su igrali legendarni Asim Ferhatović – Hase, koji je na toj utakmici postigao dva gola, te Mušović, Šiljkut, Arslanagić, Biogradlić… Željo je na ovom derbiju imao dosta šansi, čak su braća Smajlović pogodili i nekoliko stativa što na kraju nije bilo dovoljno da se izvuče pozitivan rezultat.

U svom drugom derbiju, 15. marta 1964. godine, igrao je u odbrani u half liniji sa Zemkom i Kapidžićem i to je jedini derbi koji je odigrao u odbrani, dok je sve ostale odigrao kao napadač. Ovaj derbi susret sa Sarajevom pamti po prepunom stadionu i vrlo oštroj igri. Imao je zadatak da čuva Šiljkuta, dok je ponekad ulazio i u duele sa legendarnim Ferhatovićem, kojeg je ipak na toj utakmici odlično uštopavao half Josip Zemko. Na kraju je derbi utakmica završena neriješenim rezultatom (1:1). U svojoj karijeri, kada su u pitanju utakmice gdje je on igrao, Sarajevo je imalo više uspjeha, ali Boris je kao trener bio znatno uspješniji u ovim mečevima. Igrajući u napadu u ostalim derbi susretima sa Sarajevom, teško je izlazio na kraj sa odličnim bekom i reprezentativcem Mirsadom Fazlagićem i Ibrom Biogradlićem, koji je uvijek bio lukav i oštar igrač.

Kao treneru, posebno mu je draga pobjeda protiv rivala sa Koševa u sezoni 1986./1987. godine, kada su “Plavi” na Grbavici, 7. septembra 1986. godine, pobijedili komšije sa 4:1. Bila je to sjajna generacija Željezničara, koju su predvodili iskusni golman Janjuš, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Verlašević, Škoro, Mihajlović.. Nakon završetka fudbalske karijere, radio je kao trener juniora Željezničara, Jedinstva (Bihać), Iskre (Bugojno), Leotar (Trebinje) i prvog tima Željezničara gdje je u početku bio pomoćnik Ivice Osima. Ono što ga je posebno krasilo kao trenera je umijeće da svoju ekipu fizički spremi na izvanredan način.


Mevludin Branković, 1921.ba