Iz ugla | Božidar “Boško” Janković
Božidar “Boško” Janković rođen je 1951. godine a odrastao je na Grbavici u Lenjinovoj ulici (današnja Grbavička). Njemu, kao i većini dječaka sa kojim se u to vrijeme družio, najčešće je vrijeme prolazilo igrajući “žmire” i drugih dječijih igara. Tek polaskom u peti razred, počeo se “družiti” sa loptom koja ga je povremeno, ali sve više i više privlačila. Već je u sedmom razredu bio najbolji fudbaler svih sarajevskih osnovnih škola zbog čega je bio ljubimac svog profesora Sulje Kapića koji ga je kasnije kao talentovanog dječaka odveo u Željezničar.
Kao talentovan dječak počeo je igrati fudbal u pionirima Željezničara. Prošao je sve selekcije Željine omladinske škole, da bi sa 17 godina potpisao prvi profesionalni ugovor sa matičnim klubom. Za Željezničar je debitovao u sezoni 1968./1969., te je ubrzo postao standardni prvotimac.
Bio je elegantan i prodoran napadač a isticao se i golgeterskim sposobnostima, pa je u sezoni 1970./1971., sa Perom Nadovezom iz Hajduka, bio najbolji golgeter Prve lige sa 20 postignutih golova. Igrao je za omladinsku i “A” reprezentaciju bivše Jugoslavije. Sa Željezničarom je, u sezoni 1971./1972., osvojio šampionsku titulu u prvenstvu tadašnje Jugoslavije, igrajući desnu “polutku” u navalnom redu sa Jelušićem, Bukalom, Sprečom i Derakovićem. U šampionskoj sezoni, bio je drugi strijelac tima sa 13 golova, iza centarfora Josipa Bukala, koji je postigao 14 golova. U igri se odlično nadopunjavao sa Bukalom, Sprečom i Katalinskim, postižući mnoge odlučujuće golove za svoj tim.
U derbi susretima sa ekipom Sarajeva, za Željezničar je odigrao 14 utakmica a postigao je četiri gola. U “njegovim” derbijima, Sarajevo je pobijedilo pet puta, Željezničar četiri a pet utakmica završeno je neriješenim rezultatom.
Po odlasku iz Želje igrao je za engleski Middlesbrough gdje je bio izuzetno popularan. Nakon tri sezone u Engleskoj otišao je u francuski Metz, da bi se u Želju vratio pred sezonu 1982./1983. i odigrao još nekoliko utakmica prije konačnog završetka karijere. Ukupno je za Klub odigrao 265 zvaničnih utakmica, te je postigao 97 golova po čemu je jedan od najboljih strijelaca u historiji kluba. Po prestanku aktivnog igranja posvetio se advokaturi. Bio je i član uprave matičnog kluba.
Za razliku od mnogih naših poznatih fudbalera za koje se tvrdi da knjige tako reći ne čitaju, to se za “Boška” Jankovića ne može reći. Čim se u društvu spominje riječ o pročitanim knjigama, odmah se vidjelo da je “Boško” bio solidan poznavaoc literature. Da je to tačno, najbolje nam kazuje da je on radio maturski rad iz oblasti književnosti. Njegov najomiljeniji pisac bio je Ivo Andrić čija je sva dijela pročitao. Također, bio je ljubimac sarajevskih djevojaka a gdje god bi se pojavio one su od njega tražile autograme, poljubce, zakazivale ljubavne sastanke… Janković je bio posebno vezan i družio se sa svim Željinim igračima. Međutim, najbolji drugovi su mu bili Jelušić i Bratić. Oni su u svakom trenutku bili spremni da među svojim klupskim drugovima stvore veselu atmosferu.
Boško Janković je bio Željina motorna snaga, igrač koji za jednu utakmicu pretrči onoliko koliko pojedini fudbaleri pretrče za čitavu sezonu, igrač za kojeg ne postoji izgubljena lopta, igrač koji je u stanju da tako reći sam dobije već izgubljenu utakmicu i jedini igrač u Jugoslaviji, kako je to rekao trener Miljan Miljanić kada su ga pitali za “Boška“, za koga je Crvena Zvezda u to vrijeme bila spremna da u svako doba plati 150 miliona starih dinara.
Umro je u Kotoru 1993. godine u 42 godini.
Mevludin Branković, 1921.ba