Iz ugla | Mirsad Baljić

Mirsad Baljić je rođen 4. marta 1962. godine u Sarajevu. Kao dječak, rano je zavolio fudbal, svakodnevno ga igrajući u sarajevskom naselju Briješće, gdje je odrastao a svoju karijeru započeo je u pionirima FK Sarajevo. Najviše vremena proveo je u igri pred osnovnom školom „Ivo Lola Ribar“. Ljubav prema fudbalu odvela ga je na stadion Koševo, ali je zbog bolesti prestao dolaziti na treninge. Nakon oporavka, otišao je na Grbavicu, gdje ga je trenirao Duško Bajić. Kasnije je bio selektovan u podmladak, kojeg su vodili Vasilije Radović i Velija Bećirspahić. U njegovoj generaciji bili su, nešto stariji Baždarević, Ćurić, Škrba, Čapljić, Zoran Samardžija, Alihodžić, Hebibović, Imamović, Matković, Dubljević, Gutović.. Većina njih je potpisala profesionalne ugovore sa prvim timom nakon isteka juniorskog staža. Baljić je u juniorima počeo kao centarfor, ali kasnije je povučen u odbranu, sa specifičnim i napadačkim zadacima. Sa 18 godina potpisao je prvi profesionalni ugovor sa Željezničarom a debitovao je u Banjoj Luci, protiv Borca, 1980. godine. Ušao je u igru u drugom poluvremenu, imajući veliku tremu, koje se kasnije, stekavši iskustvo, oslobodio.

Njegov trener u prvom timu bila je legenda “Plavih“, Ivica Osim, kojeg je upamtio kao velikog stručnjaka, a kada je postao selektor onda ga je i pozvao u reprezentaciju bivše Jugoslavije, za koju je nastupao na 29 utakmica postigavši dva gola. Igrao je, također i za juniorsku, mladu i olimpijsku selekciju bivše države. Zahvaljujući tome što ga je trenirao veliki “Strauss“, koji je igračima dozvoljavao slobodu u igri, ne sputavajući kreativne i individualne sposobnosti i ne određujući striktne zadatke igračima, Baljić je, iako je bio formalno odbrambeni igrač, pravio “izlete” u protivničko polje, učestvujući i u fazi napada svog tima, pa je postizao i golove.

U njegovoj fudbalskoj afirmaciji, pored Osima, mnogo su pomogli i Velija Bećirspahić, Boris Bračulj i “Mišo” Smajlović, koji su u svakom trenutku znali ukazati na greške, dajući mu prave savjete, koje je on prihvatao i usvajao vršeći kasnije korekcije u svojoj igri. U bogatoj karijeri, ostao je žal što njegova generacija nije osvojila bar jednu šampionsku titulu u fudbalskom prvenstvu Jugoslavije, jer su tada imali igrački kvalitet za najviši plasman. Imena poput Baždarevića, Čapljića, Ćurića, Šabanadžovića, Čilića, Paprice, Mihajlovića, Škore.. dovoljno govore. Također, ostala mu je u sjećanju utakmica na Grbavici protiv Crvene Zvezde, direktnog protivnika za prvo mjesto, kada je FK Željezničar nesretno izgubio, ne znajući da kalkuliše i taktizira, pa je titula otišla u Beograd.

Posebno značenje u njegovoj karijeri imale su derbi utakmice protiv ekipe Sarajeva. U derbijima protiv gradskih rivala za Željezničar je nastupio na ukupno 12 utakmica, od kojih je Željo pobijedio četiri, Sarajevo tri, dok je pet utakmica završeno neriješenim rezultatom.

  • Bile su to utakmice za koje smo živjeli, uvijek napete i nezivjesne, sa posebnom atmosferom koju su znali stvoriti navijači – rekao je Baljić.

Draž derbija za njega predstavljala je ta činjenica što se nikad unaprijed nije znao pobjednik, bez obzira na trenutni igrački kvalitet i formu protivnika. Znala je ponekad odlučiti posebna inspiracija nekog pojedinca ili greška i kiks golmana, a nekad je trebalo imati i sreće.

Prvi derbi Baljić je odigrao 29. marta 1981. godine na Grbavici, kada su akteri podijelili bodove, igrajući neriješeno (2:2). U nastavku te utakmice zamijenio je Josipa Čilića. Također, odlično je odigrao i derbi 23. avgusta 1981. godine na Grbavici, kada je Željo savladao vječite rivale visokim rezultatom (4:1). Iako je tada igrao u veznom redu, bio je strijelac dva gola. Posebno je bio impresioniran atmosferom na derbiju odigranom u martu 1982. na Koševu, kada je oboren rekord u broju gledalaca, jer se okupilo oko 55.000 ljubitelja fudbala. Sarajevo je tada slavilo rezultatom 2:1, najviše zahvaljujući odličnoj igri Safeta Sušića, koji je, uz Vidovića i Nikića, bio strijelac na ovoj utakmici. Ipak, Baljić je najbolje partije pružao u derbijima kada se ustalio na mjestu ofanzivnog lijevog beka, igrajući najviše utakmica u bekovkom paru sa Branislavom Berjanom. Svoj posljednji derbi odigrao je u martu 1988. na Koševu, kada je Sarajevo bilo bolje, pobijedivši “Plave” sa 2:0.

Od 1980. godine je prvotimac Željezničara, za koji nastupa do 1988., kada je karijeru nastavio u inostranstvu, tačnije u Švicarskoj. Igrao je u Sionu četiri godine a u Cirihu jednu, zajedno sa suigračem iz Željezničara, Harisom Škorom. Karijeru je okončao u Luzernu.

Za Baljića se vežu razne priče, a jedne prilike je rekao da je on jedan od prvih igrača na svijetu koji je počeo koristiti čuveni dribling “bicikl”.

  • Mislim da sam ja izmislio čuveni “bicikl”. U derbijima protiv Sarajeva to mi je nekoliko puta prolazilo, bilo je smijeha i šale na račun defanzivaca “Bordo” tima. Faruk Hadžibegić nije znao gdje se nalazi kad ja uradim “bicikl” – govorio je Baljić.

Baljić je zbog konstantnog žvakanja žvakaće gume na utakmicama dobio nadimak “žvaka”. Također, Mirsadov sin Omar bio je član Željezničara i upisao nekoliko nastupa 2012. godine.

Mevludin Branković, 1921.ba