Iz ugla | Vjekoslav Krajnc

Datum: 31.01.2019. Kategorija: Iz ugla

Plavokosi mladić sa sarajevskog asfalta, rođen i odrastao na Marijin dvoru, još kao gimnazijalac počeo je igrati fudbal u klubu “20. oktobar”, a kasnije Milicioner. Poznat u raji kao” Lujo“, Vjekoslav Krajnc će u jesen 1953. godine, sa braćom Vrebac i Murisom Čišićem iz matičnog Milicionera potpisati za Željezničar. Od te 1953., u “Plavom” Željinom dresu, igrat će sve do 1964. godine.

Prošao je sa Željom „scile i haribde“ (što u prijevodu znači biti između dvije ravnopravne opasnosti, imati dva izbora od kojih se ni u jednom ne može proći bez velikih napora i nevolja) i doživio mnoge teške trenutke, od ispadanja u najniži rang takmičenja, zonsku i Drugu ligu, povratka u Prvu ligu, pa do ponovnog ispadanja u Drugu i ulaska u Prvu ligu.

Za 11 godina u Željinom dresu odigrao je ukupno 208 prvenstvenih utakmica i postigao pet golova. Igrajući najčešće na mjestu lijevog beka, odlikovao se oštrim klizećim startovima, koji su bili izvedeni tehnički besprijekorno i čisto, nikad ne povrijedivši protivnika. Početkom šezdesetih godina, tadašnji selektor omladinske reprezentacije Jugoslavije Miljan Miljanić, snimao je “Lujine” klizeće startove i pokazivao ih reprezentativnim bekovima kao ogled, kako se školski, po fudbalskim udžbenicima, izvode klizeći startovi.

Popularni „Lujo“ je u dresu Željezničara protiv ekipe Sarajeva odigrao osam derbija, u kojima je „Bordo tim“ slavio pet puta, dva puta je pobijedio Željezničar a jedna utakmica završena je neriješenim rezultatom. Nastupio je i na prvom derbi susretu protiv Sarajeva odigranom u jesen 1954. godine, kada je Željezničar doživio poraz od 6:1.

Cijela karijera u Željezničaru vezana mu je za mjesto beka. Prvo kao desni bek sa brojem dva a onda kao lijevi sa brojem 3. Bio je uz Abramovića, Handžića, Kočana, Radojčića i Štaku posljednji bedem pred golom Željezničara, na kojem su tada kao golmani stajali Vrebac, Babić i Radović. Bio je oštar i borben igrač koji je vodio bespoštedne duele sa Živkovom, Paćukom, Radičevićem, Mušovićem, Šiljkutom… U žaru borbe, u namjeri da otkloni opasnost od Željinog gola, znao je pogoditi i sopstvenu mrežu, kao što je to bio slučaj u njegovom posljednjem derbiju, koji je odigran na Koševu 1. septembra 1963. godine kada je Sarajevo pobijedilo rezultatom 4:1.

Sklon boemštini, još kao igrač posezao je ponekad za alkoholom, ali se to zahvaljujući njegovoj prirodnoj vitalnosti i izdržljivosti na terenu nije osjetilo. Bio je ljubimac publike, jer je u svaku utakmicu unosio cijelog sebe, igrajući borbeno i požrtvovano. Nakon završene karijere, dugo je bio trener Željinih pionira i juniora.

Usamljen i zaboravljen od svih, za vrijeme agresije poginuo je u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu.


Mevludin Branković, 1921.ba