Posljednju utakmicu pred nastup u Europi i reprezentativnu pauzu, naš Željezničar igra na Grbavici, gdje u okviru petog kola domaćeg prvenstva dočekuje ekipu Mladosti iz Doboja kod Kaknja.

Slavni trener slavnog Celtica iz Glasgowa, Jock Stein, koji je na Celtic park donio prvu i za sada jedinu titulu prvaka Europe, jednom prilikom je izjavio: „Football without fans is nothing!“ Ili, po naški, fudbal bez navijača je ništa. Iz dana u dan, dok gazimo u treću deceniju trećeg milenijuma, ova fraza Steina po kojoj je postao poznat širom fudbalskog svijeta blijedi i njeno istinsko značenje se izvitoperilo u užasavajuće konzumerističke/kapitalističke/marketinške fraze i frazeme.

Ovo nije nikakva revolucija, niti je neki veliki bunt protiv svijeta kakav danas uistinu jeste, niti pokušaj da „mali čovjek napravi velike stvari“. Znamo dobro ta je do najbrži put ka utopiji. Ovo je samo najbrži i najjednostavniji način da u vremenu kada su se navijači i fudbal gotovo u potpunosti razišli, sjetimo se da jedna od tankih niti na kojima visi ta iskonski neraskidiva veza, zove se imenom – Željezničar! Nije ovo potaknuto samo akcijom kojoj svjedočimo i čiji smo svi mali dio. Možda i suviše subjektivno, ali Željini navijači su uvijek bili poznati po ljubavi i odanosti koju gaje prema svome klubu. Pa, usudit ću se reći i u europskim okvirima. Tako je od davnina, tako je i danas. Nekada je bilo i manje, a nekada više svijetlih primjera. Nekada je to „urijetko“, a nekada i počesto. Ali, ta nit ljubavi prema Klubu je uvijek postojala i nikada se nije prekidala. Ova najava i iole pristojne veličine objava je doslovno premala da u nju strpam sve što su Željini navijači radili za njega, i time se neću ni pokušavati baviti. A i nije to tako jednostavno. Nije to sjesti i na papir nabrajati čega se sjetiš. Ima nečega tu mističnog, misterioznog, intimnog i psihološko-filozofskog. Nešto što se ne može propisno ni u glavi složiti, a kamo li pretočiti u par rečenica. „Željo nije samo fudbal…“

Ako nije nabrajanje izliva ljubavi navijača Želje, ako nije samo zbog akcije pomoći Klubu, ako je najava za utakmicu protiv Mladosti, zašto onda spominjem važnost navijača, baš sada, baš u ovome trenutku?

Istinski navijači (kakvim sebe doživljavam, da mi oprostite na manjku skromnosti) ne biraju utakmice svoga kluba, niti ih razdvajaju na „velike“ i „male“, na „bitne“ i „nebitne“. Istinskim navijačima svaka nova utakmica je nova priča, novi korak, nova epizoda. Istinski navijači pamte sve utakmice, protiv svih protivnika, nije bitno gdje i kada. Pa tako i ja, iz perspektive navijača, pamtim neke jako upečatljive utakmice protiv Mladosti iz Doboja kod Kaknja!

„Malo“ utakmica, puno uspomena

Sjećam se prve utakmice protiv Mladosti. Burno ljeto 2015. godine. Znali smo, otprilike, ko je Mladost. Lokalni tim iz jedne stabilne zajednice, koji voljom par „jakih“ ljudi krči sebi put ka nekim velikim (za pojam bosanskohercegovačkog fudbala) uspjesima. Relativno simpatična priča koju klub ima i poprilično gostoljubljivi i druželjubljivi navijači. Radi infrastrukturnih problema sa kojima se Mladost susretala nakon ulaska u najviši rang domaćeg fudbala, prva utakmica sa njima je odigrana u uvijek neugodnoj Zenici, na stadionu Kamberović polje. Nakon onakvih nastupa u Europi, mislili smo da ćemo Mladost izuzetno lahko riješiti i da će nam najveća briga biti vlastita sigurnost u Zenici. Boga mi, dobro smo se prevarili. Osim pritiska Zenice koji nas navijače Željezničara posebno tišti, osjetili smo na terenu kako Mladost pobjeđuje naše ljubimce, prosto rečeno, fudbalom. Nije to bilo ni valjanje ili krađa vremena, niti je to bilo sa previše grubosti ili sumnjivim sudijskim odlukama. Iako smo na sve to navikli na gotovo svakom stadionu u Bosni i Hercegovini na kojem smo gostovali, ovo je bilo, što bi se reklo – školski! Pobjeda od 2:1 za Mladost i početak otužne serije bez pobjede u gostima protiv Mladosti koja je trajala gotovo četiri godine…

A, sjećam se i njihovog prvog gostovanja na Grbavici. Bio je mart 2016. godine. Još uvijek prohladno vrijeme vani, ali sasvim sigurno je bila jedna vatra u srcima navijača Željezničara. Nakon dosta crnih mjeseci, na Grbavici se ponovo čula pjesma, stvarana je pozitiva u i oko Kluba i sve skupa je trebalo da usmjeri našeg Želju da izbori nastup u Europi i time donekle ispravi napravljenu štetu u dotadašnjem toku sezone. Slavili smo pobjedu protiv Mladosti, a posebno u sjećanju će mi ostati skandiranje imena našeg rahmetli brata Mirze Raščića od strane malobrojnih navijača gostiju. Bili su to, zaista, trenunci ponosa i na svoga Želju, i na onu mrvu nade u nešto normalno što možeš vidjeti u bosanskohercegovačkom fudbalu.

Našeg prvog gostovanja u Doboj kod Kaknja, nešto se slabije sjećam. Osim solidno popunjene tribine sa gostujućim navijačima, pamtim jedino propagandu antifudbala na terenu i remi bez golova. A na drugom, po skoro svim parametrima identičnom gostovanju u Kakanj, antifudbal je ipak išao na našu štetu, jer smo poraženi sa 2:1.

Ne znam zašto, i ne znam kako u moru dobrih utakmica sezone 2017/2018, ja izdvajam utakmicu protiv Mladosti u kojoj smo slavili na Grbavici sa 2:0, kao najbolju od svih. Samo tri dana ranije odigrana utakmica na Grbavici u okviru Kupa protiv istog protivnika je pružila čak puno više uzbuđenja i drame. Ali, jednostavno, postoje te neke utakmice koje pamtiš po i više nego ugodnom putu do Grbavice, po druženju sa rajom na vrhu stepenica između C i D sektora južne tribine, i po igri i zalaganju kakvog je milina gledati!

Žao mi je bilo onog remija od 2:2 početkom jeseni 2018. godine. Samo pobjeda na utakmici je falila da mi upotpuni jedan predivan dan. Vozom do Kaknja, piće i šetnja kroz grad sa dragim osobama, zafrkancija, lijep dan i mnogo navijača Plavih i – ponovo antifudbal u Kaknju. Tada sam počeo da vjerujem da ćemo dobiti novu neosvojivu tvrđavu, bastion koji ama baš ni po čemu nije tvrđi od ostalih, ali na kojem redovno „lomimo zube“.

Valjalo je iz zimske pauze u sezoni 2018/2019 izaći zdrav i pribran, čista obraza i sa ljubavlju prema Želji kao najuzvišenijim idealom u našim životima. Strašno je bolila ta pauza, svake minute i svakoga sata. Na momente mi se činilo da ne može gore, da smo rasuti po dnu rupe koju, i kada smo u tom knockdownu, još dublje kopamo. I od početka naredne polusezone je ovisilo mnogo toga. Nakon uvodnog poraza u Bijeljini, malo šta je ostalo što bi zaustavilo taj psihološki sunovrat u kojem sam se našao i ja i velika većina navijača Željezničara. Ostalo je da opet stanem na jug i sa svojom braćom zapjevam svome Želji, i da se nadam kako će Amar Osim svoj treći mandat na klupi našeg Želje početi uspješno od kuće, sa naše Grbavice. Igralo se ponovo protiv Mladosti. Ni sam ne znam šta sam emotivnije proživio: jug u punom stasu i glasu kao u najboljim danima ili gol Ermina Zeca za pobjedu, prekid crne serije od šest poraza ili masu navijača Želje iz Konjica na istočnoj tribini sa poznatim transparentom, Amara Osima ponovo na Grbavici, na klupi domaćeg tima, ili dernek poslije utakmice… Ali sam siguran da je to bila jedna od utakmica za pamćenje!

Pored svih velikih pobjeda, proslava, pobjeda u derbijima, europskim takmičenjima… u vrhu liste mojih najdražih utakmica (ili bar onih koje sam doživio jako emotivno) jeste utakmica sa početka priprema za sezonu 2019/2020. Dva mjeseca smo bili svjedoci agonije zbog gubitka licence za europska takmičenja i, kao po baksuzluku, za time se sjati još koja nesreća i kako ćemo ući u narednu sezonu je bila apsolutna nepoznanica svima nama. U takvoj atmosferi, po najvećim vrućinama u Sarajevu, na prijateljskoj, trening utakmici protiv „tamo neke“ Mladosti, bez ikakvog marketinga i promocije, skupiti gotovo 500 ljudi na tribini koja je obasjana suncem je za mene bilo nešto što nevjerovatno ispunjava srce! I to pet stotina onih kojima u očima vidiš samo jedan grb i dvije boje. I ništa drugo osim toga!

Sa velikim nestrpljenjem sam iščekivao narednu gostujuću utakmicu u Kaknju. Sve je upućivalo na to – moramo pobjediti! Nije više bitno kako, ali crna serija u Kaknju se mora prekinuti. Ako ne sa Amarom Osimom na klupi, onda sa kime drugo?! I bili smo na dobrom putu. Tog vrelog ljetnog dana nas je bilo mnogo u Kaknju. Prvo poluvrijeme smo igrali odlično, bodrili sa tribina odlično, ali to nije još uvijek bilo dovoljno. A onda je na poluvremenu, sasvim malom iskrom upaljen inat. Onaj željovski, bosanski! Igrači na terenu su dobro shvatili poruku navijača sa tribina koji su spremni na sve, samo da gledaju svoga Želju. Vrlo dobrom igrom prekinut je crni niz kojeg smo imali kao gosti Mladosti a sinergija između navijača i igrača je u toj utakmici bila takva da može poslužiti kao primjer drugima!

Može zvučati pretjerano, ali pobjeda u Kupu na Grbavici protiv ekipe Mladosti od 6:1 je bila moja najdraža utakmica iz prošle sezone. Znam, bila su tu dva derbija sa Sarajevom, bila je pobjeda u Tuzli, protiv Zrinjskog, u Zenici… ali utakmica na kojoj sam nakon dva mjeseca ponovo osjetio južnu tribinu pod svojim nogama, utakmica koju sam opušteniji nego ikada odgledao sa svojom rajom iz D sektora, utakmica u kojoj smo zabili šest golova, vidjeli neke spektakularne poteze i utakmica nakon koje sam saznao da sam primljen na fakultet je ona utakmica zbog koje se Željo, ustvari, ovoliko voli! Puna jednostavnosti, raje, zafrkancije, dobrog fudbala i lijepih vijesti koje prate pobjedu. Ta utakmica je samo paradigma našeg Željezničara, jer između Želje i njegovih navijača gotovo uvijek je stajao znak jednakosti!

Mladost danas – nagazna mina ili prvi kandidat za ispadanje?

U svakoj od gore pobrojanih utakmica, Mladost nije nikada predstavljala lagan zalogaj ili prepreku koju je lahko preskočiti, ma kako ubjedljivo neke pobjede izgledale igrom ili rezultatom. U prvoj utakmici protiv Mladosti smo naučili da veličina kluba, mjesta iz kojeg dolazi i manjak iskustva kakvog posjeduje naš Željezničar ne mora da znači apsolutno ništa. Kroz četiri godine u kojima nismo nikada odnijeli tri boda sa gostovanja ekipi Mladosti smo naučili da, ma kako jak ili velik klub bili, moramo imati jednu za nas gotovo neosvojivu tvrđavu. A već sada moramo biti spremni da naučimo da samo maksimalno ozbiljnim pristupom, velikim zalaganjem i koncentracijom možemo da postižemo uspjehe, bez obzira na našu uspješnost, odnosno neuspješnost Mladosti prije ove utakmice.

A, Mladost u ovu utakmicu ulazi u poprilično teškom stanju. Nakon što je prekidom prošle sezone Mladost doslovno spašena borbe za opstanak (diskutabilno je koliko bi ta borba bila uspješna), iz prva četiri kola možemo da zaključimo da ono što su Kakanjci izbjegli prošle sezone, gotovo sigurno ih čeka ove. Naime, ekipa Mladosti je u dosadašnje četiri utakmice ubilježila jedan remi i tri poraza, uz gol razliku od četiri postignuta i čak 16 primljenih pogodaka. Posljednju utakmicu ekipa Mladosti je odigrala na svom terenu i poraženi su od ekipe Tuzla Citya sa visokih 5:2, iako je gostujuća ekipa gotovo dvije trećine susreta igrala sa igračem manje. Također, Mladost je u prvom kolu ubilježila visoki poraz od Borca u Banja Luci, 6:0, i od Slobode Tuzli u trećem kolu, 3:0. Jedini bod do sada Mladost je osvojila na svome stadionu protiv ekipe Sarajeva, u drugom kolu, kada je bilo 2:2. Iz do sada prikazanih rezultata, možemo zaključiti da se Mladost nalazi u jako teškoj poziciji i da će joj svaki osvojeni bod značiti jako mnogo.

Što se tiče igračkog kadra, Mladost je najmlađa ekipa u ligi. Prosječna starost ekipe Mladosti iznosi 22,3 godine, dok u kadru imaju 26 igrača od čega su šestorica sa stranim državljanstvima. Od iskusnijih igrača tu su golman Semir Bukvić i ofanzivni vezni Anel Dedić, dok se od mlađih igrača svakako ističe napadač Nedim Hadžić. U odnosu na prošlu sezonu, dres Mladosti više ne nose neki jako bitni igrači za klub iz Kaknja kao što su: Isaković, Atajić, Fanimo, Crnički, Horić… O razlozima sve slabijeg igračkog kadra iz prelaznog roka u prelazni rok se, za sada, samo špekuliše. Ono što je sigurno jeste i da je prekid prvenstva zbog pandemije koronavirusa i sama pandemija ozbiljno narušila finansijske i operativne mogućnosti Kakanjaca, kao što je, uostalom, slučaj i sa velikom većinom ostalih klubova iz lige.

Ekipu Mladosti sa klupe predvodi Elvedin Beganović, nekadašnji trener zeničkog Čelika i asistent Ibre Rahimića i Fahrudina Šolbića dok su pomenuti obavljali dužnost šefa stručnog štaba ekipe Mladosti. Beganović je na ovu poziciju imenovan nakon prvog kola i poraza od ekipe Borca, kada je dotadašnji šef stručnog štaba, Šolbić, podnio ostavku. Iako je iz Mladosti najavljivano da je Beganović tek prijelazno rješenje, čelnici kluba se nisu previše oglašavali u posljednje vrijeme te je evidentno da će se Beganović morati skoro sam nositi sa problemima u kojima se ekipa Mladosti trenutno nalazi.

Ako je suditi po dosadašnjem toku sezone i stanju u kojem se Mladost nalazi uopće, teško je ne predvidjeti u kojem će se pravcu kretati susret na Grbavici. A u narednim redovima možete pročitati odnos između Željezničara i Mladosti kroz brojeve.

Statistika međusobnih duela i još ponešto…

  • Željezničar i Mladost su se do sada susreli 13 puta u zvaničnim utakmicama, od čega su dvije utakmice odigrane u okviru Kupa Bosne i Hercegovine.
  • Željo je mnogo uspješniji, sa devet pobjeda na svom kontu, dva poraza i dva neriješena susreta, uz gol razliku od 26 postignutih i 12 datih pogodaka.
  • Na Grbavici, Željezničar je ugostio Mladost osam puta i upisao je isto toliko pobjeda, uz gol razliku od 20 postignutih i šest primljenih pogodaka.
  • Posljednji susret na Grbavici između ova dva tima je odigran 19.10.2019. a slavio je Željo sa 2:1, i to nakon preokreta u drugom poluvremenu, golovima Štilića i Krpića.
  • Amar Osim se, kao šef stručnog štaba, u svojoj karijeri susreo pet puta sa ekipom Mladost – svaki od tih pet susreta je unutar Osimovog trećeg mandata na klupi Željezničara, svaki od tih pet susreta je odigran u 2019. godini i na svakom od tih pet susreta, Željezničar pod vodstvom Osima je izlazio kao pobjednik.
  • Za ekipu Mladosti trenutno nastupaju tri bivša igrača Želje: Semir Bukvić, Amer Hiroš i Kemal Mujarić; za Željezničar trenutno nastupaju dvojica bivših igrača Mladosti: Petar Bojo i Damir Sadiković, a potonji je povratnik u ekipu Plavih.

„Mi smo tu i kad nismo uz tebe!“

Kako bez subjektivnosti objasniti ovaj početak sezone za našeg Željezničara? Četiri kola, četiri pobjede, devet datih golova i samo jedan primljeni… Statistika još kaže da smo postavili naš lični rekord – nikada do sada nismo u novu sezonu ušli sa četiri vezane pobjede! Statistika isto kaže da smo te četiri pobjede ostvarili protiv konkurenata koji su nas i u prošloj i u posljednjih nekoliko sezona koštali bodova, od kojih su neki bili izuzetno bitni. Statistika, rekordi, pobjede…

A šta smo to mi svojim očima gledali do sada? Teško je sada odglumiti velikog mislioca koji u jednoj ili dvije riječi „poentira“ i kaže sa njima sve ono što mu leži na duši, a meni zaista mnogo toga leži na duši. Ali, pokušat ću i reći ću: gledali smo ŽELJEZNIČAR! Željezničar je fudbalska ingenioznost Amara Osima koji se u prvoj utakmici sezone, kada je ulog bio izrazito velki, usudio promijeniti taktičku postavku kakvu smo gledali skoro deceniju na našoj Grbavici. Željezničar je Filip Erić koji je onom odbranom na početku utakmice protiv Veleža psihološki usmjerio svoje saigrače, a rezultat smo svi vidjeli. Željezničar je Irfan Fejzić, povratnik u naš Klub kojeg voli i poštuje svim srcem i koji je svojom sigurnošću i smirenošću u ovoj seriji pobjeda bio jako važan dio slagalice i u odbrani i u cijelome timu. Željezničar je odbrambeni red, sastavljen od onih koji su tu već duži period, koji su se ponovo vratili u plavi dres, novajlija i djece Željezničara. Stekao sam utisak da igraju kao da su već godinama na okupu. Željezničar je i naša ubojita sredina. Naša djeca, povratnici, prekaljeni fudbalski znalci, naši proslavljeni igrači i igrači kojima se strpljivo čekanje prilike konačno isplatilo. Željezničar su i Ivan i Luka i Anel. Dokazane „ubojice“ protivničkih iluzija o odbrani od navale Željezničara. Željezničar je i ona rutina, ili barem doza nje zbog koje kraj utakmice ne dočekamo obliveni znojem. Željezničar je i onaj karakter koji je zabio pobjedonosni gol protiv Borca, netom nakon katastrofalne greške kakva nam se rijetko može dogoditi, ako govorimo o njenom scenariju i njenim sudionicima. Ali, Željezničar je i ona sekirancija protiv Slobode kada na svako njihovo prelaženje centra blago se odižeš od kauča ili stolice, osjećajući grčeve od straha. Jer, znaš nas… Gledali smo Željezničar, a Željezničar je na vrhu! Barem za sada.

E zato smo i mi navijači odlučili da budemo Željezničar. Kako je rekao najveći među nama, „Željezničar je uvijek spajao divne ljude koji pomažu jedni druge“. Inicijativa koja se trenutno sprovodi u djelo nije nikakva novina, ni u svijetu fudbala, ni za Željezničar. Ovakav način pomoći klubu, kupovinom „ulaznica“ za utakmice koje se igraju bez publike, je raspostranjen širom svijeta i znamo za nekoliko jako lijepih priča gdje se osjetio fudbal u pravom smislu te riječi. Na identičnu ideju se došlo još u martu, prije nikada odigrane utakmice sa zeničkim Čelikom. Već tada smo počeli da gazimo u „lockdown“ koji će potrajati narednih nekoliko mjeseci. Prvobitno je bilo odlučeno da će se pomenuta utakmica na Grbavici odigrati bez prisustva publike. Gotovo istog trenutka je, inicijativom većeg broja navijača Želje, pokrenuta akcija kupovine ulaznica koje su, ustvari, donacija našem Klubu, a sve kako bi Klub što manje osjetio izostanak navijača na tribinama. Posebno je to važno kada govorimo o Želji, koji godinama unazad je najposjećeniji klub u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Finansijska pomoć koju tim putem Klub dobije je barem mala utjeha za to što Klub nećemo podržati onako kako najbolje znamo – pjesmom. Zbog specifičnosti situacije i ograničenog vremenskog roka, tada smo kupili tek nešto manje od 2.000 ulaznica/donacija. Sa početkom nove sezone, i iz revolta prema dešavanjima koja su išla isključivo na štetu zdravog razuma, fudbala i našeg Želje, inicijativa za identičnu akciju je postojala još od prve domaće utakmice protiv Veleža. Pa ipak, na njenu realizaciju smo čekali sve do prije tri dana. Nakon serije pobjeda i uspjeha, inicijativa navijača je postajala sve veća i Željo je udovoljio našoj molbi da mu pomognemo koliko god možemo u ovim teškim trenucima. Akcija je startala u utorak, 18.8.2020. i traje do dana odigravanja utakmice, 21.8.2020. Klub je omogućio kupovinu ulaznica u Fan shopu, ali i online, za sve zainteresovane širom svijeta. Ponovo smo svjedočili velikoj ljubavi, velikoj odanosti i privrženosti idealima Željezničara kakav on zaista jeste! Bivši igrači i proslavljeni europski fudbaleri, poznate ličnosti iz svijeta sporta, muzike, kulture, politike, bivši i sadašnji djelatnici Kluba, navijači, simpatizeri, djeca, studenti, penzioneri… apsolutno svi su podržali akciju u skladu sa svojim mogućnostima. Pa je tako, u trenutku pisanja ove najave, Željezničar primio 6942 donacije od po pet konvertibilnih maraka. Je li malo ili ne, je li moglo bolje ili ne, neka svako sam procjeni. Ali, ne može niko poreći ponos na nas kojeg neizmjerno osjećam dok gledam stotine slika donacija ili čitam izvještaj o prodatim ulaznicama!

Naš Željezničar danas igra protiv Mladosti. Bit će to posljednja utakmica pred nastup u Europi i pred reprezentativnu pauzu. Činjenice, statistika ali i objektivne analize govore ko je u prednosti i ko je favorit. Ali, to nije ni bitno, na kraju krajeva. Bitno je da Željezničar igra i da igra onako kako mu dolikuje: utakmicu po utakmicu, korak po korak, strpljivo, pametno, hrabro i u kost! Pa kakav god rezultat bio. A ja sam siguran da ćemo jednoga dana kada ponovo kročimo na našu ljepoticu u Zvorničkoj 27, puni emocija, ponosni na nas i čista obraza kao nikada do tada zapjevati:

BAŠ SVE TI DAJEMO I OPET MALO KOLIKO TE VOLIMO!

Susret između Željezničara i Mladosti igra se danas sa početkom u 19 sati. Glavni arbitar ovoga susreta je Aleksandar Njegomirović, a njegovi pomoćnici će biti Igor Radaković i Bojan Maksimović. Četvrti sudija će biti Miloš Gigović. Posmatrač suđenja će biti Dragan Prtvar, a delegat susreta će biti Mario Čosić.

Almedin Halilović