I to kakvo gostovanje! Baš dostojno da se sa njime zatvori priča o utakmicama van naše Grbavice ove godine. Tradicionalno zahtjevno, kod starih rivala, na terenu koji je simbol kvalitete bosanskohercegovačkog fudbala i sa samo jednom željom – da se naš Željezničar bori do kraja!
Šta drugo da očekujemo osim borbe? Izlizana floskula jeste, usmjerava jednostavnu priču o fudbalu u izrazito ratobornu i ni blizu nije sigurnom postizanju dobrih rezultata. Sa razlogom određeni broj ljubitelja fudbala ne voli priču o borbi. Ali šta nama drugo preostaje? Utakmica protiv Radnika i prijeko potrebna pobjeda ostvarena prošle sedmice na našoj Grbavici je prošlost. Nove utakmice dolaze, a one koje igramo u gostima u posljednje vrijeme nam nisu donijele mnogo razloga za slavlje. Igramo protiv Slobode, i to na Tušnju. „Pravdu“ nam dijeli „sudija“ koji je najviše oštetio naš Željezničar u njegovoj stogodišnjoj historiji. Protiv svega toga se možemo samo i jedino boriti do posljednjeg atoma snage, do posljednje mrve znanja i iskustva i do posljednje kapi znoja. Uostalom, borba, dala ona rezultat danas ili ne, bit će odličan poziv svima nama da se u što većem broju pojavimo narednog vikenda na Grbavici i po posljednji put ove godine kažemo Želji koliko ga volimo bez obzira na sve!
Zaslužili smo pobjedu nad Radnikom. Teško je stečena, došla je bez pretjerano lijepe i stabilne igre, ali je došla na krilima podrške svih navijača i zbog toga je pravo slatka. Četiri utakmice prije Radnika smo bili bez pobjede. Čak smo i tri puta poraženi u te četiri utakmice i nije nimalo bilo ugodno ne očekivati ništa i od te utakmice. A opet, kako očekivati išta, kad znaš u kakvim si problemima… Nade je bilo dovoljno koliko je imaju oni najvjerniji koji bi se nadali pobjedi taman da igramo i protiv Manchester Uniteda. Bez obzira što je Radnik posljednjeplasirana ekipa u prvenstvu i što su, zaista, najmanje prikazali od svih klubova iz najvišeg ranga do sada. Ipak, naš Željezničar je te večeri prikazao dovoljno toliko da se Grbavica napusti opušteno i sa osmijehom na licu. Dok je prvo poluvrijeme za apsolutni zaborav, u drugom je već priča bila drugačija. Kao što je i istaknuto, podrška navijača sa svih tribina i pritisak kojeg su oni napravili je urodio plodom na samom otvaranju, u 50. minuti, kada Luka Juričić postiže pogodak nakon lijepog prodora i ubačaja Ante Blaževića. Poslije postignutog gola na momente se igra vratila na nivo one iz prvog poluvremena, ali je sva sekirancija zbog mogućeg lošeg završetka kakvih je bilo otklonjena pogotkom Brune Zdunića nakon ubačaja Samira Bekrića iz kornera, u 91. minuti. Tri boda mnogo vrijedna upisana na veliko zadovoljstvo navijača koji su ta tri boda i pobjedu najviše zaslužili te noći.
Slavlje igrača nakon pobjede nad Radnikom
Sloboda je dobra ekipa. Sastavljena u skladu sa mogućnostima kluba, onim finansijskim najprije, i sastavljena tako da je balans između svih faktora u ekipi odličan. Vođena od strane čovjeka koji ima dovoljno iskustva u domaćem fudbalu. Bez pritisaka i imperativa koje zdrav razum ne može pojmiti ni podnijeti, ali sa i dalje respektabilnim imenom kojeg predstavljaju u crveno-crnim dresovima. Zato i igre i plasman Slobode u dosadašnjem dijelu sezone ne iznenađuju. Istina, u prvom dijelu ove polusezone to je bilo na granici nevjerovatnog, Sloboda je držala sami vrh tabele, a onda je, iz njima znanih razloga, uslijedio pad forme i sada se nalaze na šestoj poziciji, odmah iznad ekipe našeg Željezničara, sa samo jednim bodom prednosti. Na oko, nije to toliko strašno. Gostovati kod ekipe koja za pobjedu ne zna već četiri utakmice, koja ne odskače mnogo kvalitetom ni u jednom segmentu i koja je tek jedan bod iznad… Ali tradicija susreta sa Slobodom, a posebno na Tušnju, ne da poziva na oprez, već kod većine navijača (i, što je najbolnije, igrača) stvara psihološku blokadu još prije nego utakmica počne. Upravo je ta blokada dijelom kriva zbog takve percepcije gostovanja na Tušnju. S obzirom da je riječ o čisto psihološkom problemu, o njemu nisam kompetentan da pišem, a i da jesam ova najava bi bila malo za to. Potrebno se fokusirati na objektivne prepreke koje nas čekaju, a to je prije svega loš teren Tušnja. Teren će biti podjednako loš objema ekipama i to nije i ne smije biti izgovor za bilo šta, ali činjenica je da je teren Tušnja jedan od najgorih u najvišem rangu bh. fudbala (posebno u ovo doba godine) i činjenica je da se, kao domaćini na takvom terenu, igrači Slobode snalaze bolje.
I glavni arbitar današnjeg meča je Antoni Bandić, a pomoćnici će mu biti Goran Dujak i Nebojša Žugić. Šta više dodati na ovo, šta novo reći o njemu i njegovim nalogodavcima? Sram i stid, obraz i čast, poštenje i pravda, fudbal i fair play… sahranjeni su za sva vremena onoga majskoga dana 2017. godine u Bijeljini i od tada je sve, ali baš sve što se loše desi bh. fudbalu, klupskom ili reprezentativnom, samo mala mrva kosmičke pravde za učinjeni zločin nad našim Željezničarom. Stoga je o očekivanju bilo čega od Bandića, pomoćnika mu i nalogodavaca koji ga postavljaju za arbitra naših utakmica smiješno i razmišljati.
Ali baš zbog njega i onakvih kao on, zbog toga što igra protiv tradicionalno teškog protivnika na tradicionalno teškom terenu i zbog svojih navijača najprije, koji su ga nosili do pobjede u posljednjoj utakmici, naš Željezničar danas, i prije 15:00 kada počinje utakmica, mora da se bori i da pokaže da je jači od svega, da nije bez razloga i na sreću preživljavao i mnogo gore dane i ljude i da ne može biti dubioza velika koliko je veliko srce koje prekrivaju željeznička krila na dresu! Istina, naši problemi koji nas već dugo guše i ne daju da dođemo do daha su još uvijek samo naši problemi i pobjeda nad Radnikom nije ni izbliza mogla te probleme da ublaži ili odagna. Ali je ekipa prije svega, a onda i navijači, pokazala da se i kroz te probleme može probijati samo zajedno i samo ako je svima cilj isti. Nažalost, u Tuzli će ekipa Želje biti uskraćena za pjesmu i podršku Manijaka, ali siguran sam, kao i mnogi od nas, da ekipa u svojoj glavi ima dovoljno pameti da zna da smo mi tu i kada nismo i da naše fizičko odsustvo ne znači ama baš ništa, niti smije da utiče na pristup i igru u utakmici, pogotovo ovako važnoj. I isto tako sam siguran da će ekipa, ma koliko borbena bila, morati biti pametna i ne dozvoliti sebi greške kakve nekada neopravdano zna dozvoliti. Valjda se uči iz njih, umjesto što se ponavljaju!
Borba i samo borba! Taman i završili ovu godinu bez pobjede u gostima. Borba i samo borba za naš Željezničar u njegovom dresu će biti najljepši i najiskreniji poziv da se narednog vikenda u što većem broju odazovemo posljednjem zovu naše Grbavice za ovu tešku, ali jubilarnu godinu!
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921.