Igrač s brojem deset
Kada bi se u hodniku ili kuhinji kuće u kojoj smo stanovali, prolomio zveket, loptom pogođenih, uredno, majčinom rukom, posloženih kašika ili neki lončić otkotrljao duž cijelog hodnika ili u nepovoljnijoj situaciji bilo razbijeno nešto stakleno, za sve to u našoj kući postojao je samo jedan krivac. Bio je to igrač s brojem 10 utjelovljen u liku dječaka za kojeg je u svakom sportu postojao samo on, Mehmed Meša Baždarević. Čovjeku kojem u mojim dječijim igrarijama nije mogao niko parirati čak i kada bi igrao košarku. Uz svako pogođeno slobodno bacanje u koš, zamišljen na zidu kuće, prolomilo bi se komentatorsko skoro delićevsko – Baždareviiiić. Samo ponekad, u momentu zamora, dopuštao sam da mu u košarci parira Rađa, ali samo ponekad.
Meša je za mene u to doba bio sve: simbol talenta, znanja, sreće, rada, genijalnosti, mudrosti, magije…sinonim za fudbalsku igru, za plavobijelu boju.
U djetinjstvu kada bih negdje čuo riječ majstor istog trena bih pomislio na Desetku s Grbavice. Iako je tada postojalo mnogo sportista i majstora od Vardara pa do Triglava i od Đerdapa pa do Jadrana za mene je on bio jedini. Bio je jedini fudbaler, koji je mogao ne gledajući postići trojku na zamišljenom košu kad god bi to poželio. Jednostavno, mogao je skoro sve. Tako i da ruši onaj escajg ili da razbija staklenke u kuhinji. Mogao je u kasne večernje sate postizati golove na ulaznim vratima ili čak šutnuti loptu usred popodnevne kahve, kada su majci dolazile tete s viklerima u kosi. Sve je to mogao a da ne bude ukoren zbog toga.
A onda je došao rat i odjednom više ništa nije bilo isto niti je imalo smisla. Tu ni Meša, a ni mnogi poput njega nisu mogli značajnije pomoći. Najednom nije više bilo vremena a ni prostora za razbijanje staklenki ili pogađanja onih trica. Pažljivo sam ga odložio u neku svoju, imaginarnu, seharu kao što stara nana pod ključem, s punom pažnjom, u pravoj sehari drži najfiniju svilu…
Jednom prilikom, pred kraj tinejdžerske dobi, nakon svega što je rat ostavio za sobom, a taj ne ostavlja nikad ništa pametno i dobro, dogodilo se nešto što je iznenada, poput tajfuna, otpuhalo prašinu sa sehare. Sjedio sam u starijem društvu, po tadašnjem običaju vrijedilo je pravilo da najmlađi sjede negdje sa strane, pažljivo slušajući dijalog bez ikakvog prava na učešće, ili ne daj Bože neku repliku.
Bivši lokalni atleta, pritom ne znam da li je zaista to i bio, divanio je o svom sportskom životu spomenuvši tada kako je imao najjače kvadricepse od svih sportista u bivšoj državi. Suštinski, to nije bilo značajnije čak ni od dnevne meteorološke prognoze, barem nije, sve do momenta kada je spomenuo magično prezime, dodavši:
– Ustvari, samo je Baždarević imao veće i snažnije.
Znao sam da je to daleko od istine. Ipak, bio je dovoljan argument svemu iz mog djetinjstva o igraču s brojem deset. Sasvim dovoljno, da i dalje tvrdoglavo tvrdim kako je u pravu što je uradio to što je uradio onom Turčinu na utakmici protiv Norvežana. Ali, istovremeno razlog za kajanje jer sam znao da je to odlučujući momenat zbog kojeg tadašnja reprezentacija nije izašla na megdan Mateusu i momčadi u finalu na rimskom Olimpiku.
Poslije Baždarevića, kroz Želju je prodefilovalo mnogo igrača, ali nikome kapitenska traka nije stojala tako dobro. Više nikada niti jednom od njih nije pristajala sevdalinka kao čovjeku s Drine, niti je poslije neka majka budila svoje dijete kao što je njegova Grbavica njega.
Mehmed Baždarević Meša je čovjek koji je osim mog obilježio, siguran sam, mnoga druga djetinjstva i mladosti. Čovjek koji i na početku šeste decenije života tamo gdje skoro svaki Bosanac i Hercegovac drži sliku najdražih nosi i čvrsto čuva Željin grb.
Negdje tamo daleko na Jugu gdje postoji fudbalski stadion slatkog naziva „La Bombonera“ kada se na istom pojavi njihov nekadašnji igrač s brojem 10 taj stadion proključa poput Vezuva.
Nadam se kako će Dolina Ćupova mnogo češće nego li dosad, ugostiti najboljeg kapitena i igrača koji je šutao loptu podno Trebevića i u tim trenucima ključati kao neman s juga Italije pokazujući svojim živim legendama da to zaista i jesu.
Do tada, oprostite gospodine Maradona, ali jedan je Mehmed Meša Baždarević.
12.3.2013
H.E.