Iz ugla | Džemaludin Šerbo
Džemaludin “Džemal” Šerbo rođen je 20. novembra 1950. godine. Svoje rano djetinjstvo proveo je na Vratniku. Tu je, sa roditeljima, bratom i sestrom živio do polaska u osnovnu školu 1957., kada se preselio u sarajevsko naselje Hrasno. Njegov otac bio je željezničar i došao je živjeti u kvart gdje su uglavnom živjele porodice željezničara. Još u osnovnoj školi, pokazao je sklonost za razne sportove. Igrao je fudbal, košarku, bavio se atletikom, gimnastikom, stonim tenisom. U naselju Hrasno često je sa drugovima igrao fudbal. Lopta ga je “slušala” i dosta dobro je njome “baratao”, driblao, pucao na gol, tačno dodavao… Iako je rano nagovijestio talenat za fudbal, ipak, nije kao njegovi vršnjaci iz naselja Hrasno, još u pionirskim danima otišao na stadion Grbavica na trening omladinaca Željezničara. Bio je dosta inertan za aktivno bavljenje fudbalom a i treniranje je tražilo velike obaveze i odgovornosti. Volio je i druge stvari raditi u životu i nije bio tako fanatično vezan za fudbal. Tada su u Hrasnom već aktivno trenirali u podmlatku i prvom timu Željezničara “Mišo” Smajlović, Ivica Osim, “Brane” Jelušić, Bahrija i Fahrija Hrvat, Ljubo Kalaba, Nusret Kadrić, itd.
Šerbo se za fudbal ozbiljnije zainteresovao nakon turnira sarajevskih srednjih škola, koji je održan na igralištu Treće gimnazije. Tada je, sredinom šezdesetih godina, pohađao srednju tehničku školu i nastupao za istu. Nakon završetka turnira proglašen je najboljim igračem i tu ga je zapazio jedan od Željinih trenera, rahmetli Fadil Požegija, koji ga je pozvao na trening. Od tada počinje njegova karijera u ekipi sa Grbavice. Registrovan je za Željin podmladak i odmah je otišao na međunarodni juniorski turnir u Hannover, gdje je igrao odlično i već 1968. godine potpisao je prvi profesionalni ugovor sa ekipom sa Grbavice gdje će se zadržati sve do 1979. U tom periodu odigrao je 157 prvenstvenih utakmica i postigao je 29 golova.
Iako se svojim talentom nametnuo u juniorima, njegova dalja fudbalska afirmacija u prvom timu je zaustavljena, prvenstveno zbog neshvatanja fudbalske filozofije tadašnjeg trenera Milana Ribara. Trener prvog tima nije bio baš oduševljen njegovim shvatanjem fudbala, isticanjem i potenciranjem tehnike, “felširanih” lopti, “vanjskih” udaraca, mekanih štopanja, preciznih udaraca iz koljena objema nogama… U tim trenucima Šerbo je imao osjećaj da ga Ribar na početku želi “slomiti” i sputati, namećući mu svoje slijepo izvršavanje zadataka na terenu i to onako kako je on zamislio.
Kod Ribara nije bilo mjesta za slobodno ispoljavanje kreativnosti igrača i intuiciju prilikom izvođenja akcija. Sve je moralo biti šablonizirano i ukalupljeno u provođenju njegovih taktičkih zamisli. Također, Ribar je imao svoje, drugo viđenje fudbala, kao teškog i mukotrpnog rada, sa mnogo trčanja, bez pas igre, sa forsiranjem presinga, brzog prenošenja lopte na protivničku polovinu, čestog nabacivanja u protivnički šesnaesterac.. Sa takvim trenerom i sa njegovim shvatanjem fudbala, prostora za Šerbu nije bilo mnogo. U to vrijeme, Željezničar je imao odličan tim, u kojem su igrali Osim, Fikret Mujkić, Bukal, Katalinski, Hadžiabdić…
Poslije nesporazuma i nemogućnosti da uđe među prvu jedanaestoricu, Šerbo se odlučio da u proljeće 1972. pređe u zenički Čelik. Bilo je to u sezoni kada je Željo osvojio prvu šampionsku titulu u Jugoslaviji. U Čeliku je proveo šest mjeseci i bio je izvanredno primljen. Trener mu je bio Rahmetli Mujo Mujkić a tada su još igrali Micić, Gavran, Galijašević, Buza, Štaka, Talić i drugi. Prema njegovom mišljenju ovo je bila sigurno najbolja generacija Čelika, jer je zenički klub dva puta osvojio Srednjoevropski kup, 1971. i 1972. godine.
Nakon povratka iz Čelika, u narednim sezonama Šerbo se izborio za svoje mjesto u timu te je uspio pokazati i dokazati svoj kvalitet. Šerbo je u gradskim derbijima protiv Sarajeva upisao devet nastupa te protiv komšija sa Koševa ima pozitivan skor, jer je u tim utakmicama Željezničar pobijedio tri puta, Sarajevo dva, dok su četiri utakmice završene neriješenim rezultatom. Također, u derbijima je postigao i dva gola, i to prvi u sezoni 1974./1978., kada je utakmica završena neriješenim rezultatom. Tada mu je Nijaz Bašić, koji je na utakmici igrao lijevo krilo, odlično centrirao loptu, a on je u šesnaestercu Sarajeva uštopao a zatim volej udarcem sa oko deset metara savladao golmana Sarajeva. Svoj drugi pogodak u derbiju postigao je u jesen 1975., na Koševu, kada je rezultat bio 2:2. Utakmica je bila izvanredna i publika je uživala u lijepo izvedenim akcijama oba tima, a mogli su vidjeti i četiri postignuta gola. Željo je tada njegovim golom, nakon što je izmijenio dupli pas sa Jankovićem i Odovićem, našavši se sam sa golmanom Ekmečićem, sa oko pet metara plasirao loptu ispod njega, u mrežu Sarajeva. Ubrzo je Sarajevo izjednačilo, da bi u drugom poluvremenu Željo ponovo poveo golom Galonje, ali je samo dvije minute prije kraja utakmice, Srebrenko Repčić, svojim golom poravnao rezultat na 2:2.
Šerbo je na ovoj utakmici odlično igrao i vodio duele sa tadašnjim reprezentativcem Jugoslavije, Edhemom Šljivom, koji je bio dobar igrač i težio je nadigravanju, a ne grubostima. Inače, on je sa Šljivom bio odličan prijatelj i van terena. Bili su isto godište i zajedno su igrali, tj. bili rivali još iz juniorskih dana, kada je on igrao za podmladak Željezničara a Šljivo za podmladak Sarajeva. Njih dvojica su vodili bespoštedne duele na terenu, jer mu je on obično, u derbi utakmicama sa Sarajevom, bio direktni protivnik, ali je sve završavalo u granicama fer pleja, jer je Edhem Šljivo bio veliki fudbalski džentlmen, koji se nije služio nečasnim sredstvima da bi protivniku oduzeo loptu. Njihovim korektnim odnosima na terenu doprinijelo je svakako prijateljstvo koje su gajili i u privatnom životu. U derbi utakmicama igrao je i protiv Rajkovića, Raševića, Demira, Tešana, Nijaza Ferhatovića i Hadžibegića, koji su ponekad znali i oštrije startovati, ali se sve završavalo u granicama dozvoljene igre i srdačnim stiskom ruke po završetku utakmice.
Šerbo posebno pamti i dvije utakmice protiv ekipe Sarajeva, kada je Željo slavio i na Koševu i na Grbavici, identičnim rezultatom, 4:2. U prvoj utakmici, odigranoj u proljeće 1973. na Koševu, Šerbo je igrao u navali sa Jelušićem, Jankovićem, Bukalom i Slobodanom Kojovićem. To je bila dosta oštra utakmica i odlično je tada igrao Bukal, koji je postigao dva gola. Druga utakmica, koja je završena pobjedom Željezničara od 4:2, odigrana je na Grbavici u proljeće 1979. To je ujedno bio i njegov posljednji derbi susret u karijeri. Šef stručnog štaba bio je legendarni Ivica Osim, koji je tada počeo stvarati jednu vrlo perspektivnu Željinu generaciju, koja će poslije izboriti i plasman u polufinale Kupa UEFA, kada su nesretno poraženi od mađarskog Videotona. On je u duelu sa gradskim rivalom, uz kapitena Saračevića, bio najstariji igrač Željezničara. U navali je igrao sa Kojovićem, Đorđevićem, Papricom i Bahtićem.
Nakon završetka karijere u Željezničaru 1979., kratko je igrao u inostranstvu, i to u Belgiji i Kanadi, da bi posljednje dane kao aktivni fudbaler proveo u Rudaru iz Velenja (Slovenija) i Borcu iz Travnika.
Iako većina bivših fudbalera poslije završetka karijere razmišlja o trenerskom pozivu, on je krenuo drugim putem. Završio je Ekonomski fakultet i posvetio se privatnom biznisu. U periodu od decembra 1996. do jula 1997., obavljao je funkciju direktora i bio je član predsjedništva Kluba.
Mevludin Branković, 1921.ba