Iz ugla: Nenad Starovlah
Plavokosi, visoki, mršavi dječak, stidljivo je krajem šezdesetih godina došao na Grbavicu. Našao se među stotinama dječaka, koji su kao i on imali samo jednu želju – da zaigraju za pionire Plavih s Grbavice. Jer, igrati za Željine pionire značilo je posebnu privilegiju, biti sakupljač lopti na na prvoligaškim utakmicama koje je igrao Željezničar.
Nije bila tada mala stvar dodavati lopte Ivici Osimu, Miši Smajloviću, Fikretu Mujkiću, Josipu Katalinskom, Enveru Hadžiabdiću, Edinu Spreči i drugim tadašnjim asovima Jugoslavije, koji su sa svojim klubovima gostovali na stadionu Grbavica.
Kada je Starovlahu saopćeno da je primljen u Željinu pionirsku selekciju, niko od njega nije bio sretniji.
Njegov prvi fudbalski učitelj, pokojni Lujo Kranjc, bivši iskusni igrač i novopečeni trener najmlađih fudbalera Željezničara, osjetio je u tom krhkom dječaku kvalitetan fudbalski “štof“. Ljevak, pomalo usporenih kretnji, ali urođene tehnike i suptilog poteza, skreće na sebe pažnju fudbalskih stručnjaka. Starovlah prolazi kompletnu omladinsku školu Željezničara, igrajući u podmlatku s Metanovićem, Vlaškim, Jahićem i Omerhodžićem, gdje se igrom ističe na poziciji lijevog krila. Imao je odličan dribling, tačan pas i precizan centaršut na penal, kojim je omogućavao središnjim napadačima ugrožavanje protivničkog gola.
Kao talentirani junior dobiva poziv selektora omladinske reprezentacije tadašnje Jugoslavije, a istekom juniorskog staža biva prekomandovan u prvi tim Željezničara. Lahko je bilo u njemu prepoznati talent, koji je trebao nadgradnju ozbiljnog rada na fizičkoj spremi, jer je zbog krhke konstitucije bio laka meta protivničkih igrača. Tadašnjem treneru Milanu Ribaru nije manjkalo “njuha“ za to, jer je posebno u svom trenerskom radu potencirao kondiciju i fizičku pripremljenost igrača, pa je Starovlah među prvotimcima upornim radom na redovnim treninzima ojačavao svoju fizičku konstituciju. U prvom timu Ribar u njemu vidi beka, te ga forsira na lijevom boku, s ofanzivnim zadacima, kada se ubacivao u protivničku polovinu po lijevoj strani, odakle upućuje korisne centaršuteve.
Za prvi tim debitira u sezoni 1972/73., igrajući sa šampionskom generacijom Željezničara, kada je nastupio na jednoj utakmici. Imao je peh s čestim povredama, zbog čega na terenu nije pružao onoliko koliko je stvarno mogao, primjereno svom talentu. Kada je bio bio zdrav i fizički spreman, pružao je odlične igre, pa je nastupao i za fudbalsku “A“ reprezentaciju bivše Jugoslavije. Odigrao je simbolične 333 utakmice u Plavom dresu sa brojem tri.
Zbog čestih povreda koje su ga zadesila tokom igračke karijere, rano je završio sa istom i posvetio se trenerskom pozivu, radeći nekoliko godina u Željinoj omladinskoj školi, gdje je bio trener mnogim, kasnije afirmisanim fudbalerima. Bio je trener i prvog tima, radeći zajedno sa svojim učiteljom Milanom Ribarom.
Nakon odlaska iz Sarajeva nizao je uspjehe na svakom mjestu. Borca iz Čačka je 1994. godine prvi put u historiji uveo u prvu ligu, a sa kiparskim Apolonom 1998. godine ostvario je najveći evropski uspjeh u historiji Kipra. Apolon je igrao osminu finala Kupa pobjednika Kupova, a Starovlah je postao trenerska ikona na Kipru.
Mevludin Branković