Malo li je dva'est i pet (Sretan rođendan – Manijaci)

Datum: 06.03.2016. Kategorija: KolumneElvis Huremović

Prije otprilike deset godina u neformalnom razgovoru upita me antifudbalski aktivista, aludirajući pri tome na moju povezanost sa Željom:

– Je li, kako to da neko sebe naziva Manijakom i još se ponosi? Slavi to ime? Sriče stihove tome?

Nadajući se da je to dovoljno, odgovorim:

– Fino.

U tom trenu kao da sam mu darnuo u nekakav samo njemu znan „nacionalni interes“. Kao da sam učinio nešto blasfemično. Izbečenih očiju, koje su više bile zvjerske nego ljudske, nastavio je:

– Zar je biti manijakom, fino? Zar to nije devijantnost? Zar se ne kosi s općim moralom? Religijom? Racionalnim…?! Zar!

Više se nije moglo govoriti o neformalnom razgovoru niti o bilo kakvom razgovoru. Sve je to prešlo, blago rečeno, u inkvizicijsko  proganjanje mojih odgovora, riječi… Nakon, što je sve postalo malo mučno, jer mi se nije dalo objašnjavati nešto nekome, ko je cijelim bićem isključivo protiv toga, a ko je pritom tvrdoglav ne za dvojicu, nego za pet prosječnih Bosanaca ili Hercegovaca, pokušao sam stati na loptu:

– Nije to ta vrsta manijakalnosti o kojo ti govoriš. Biti Manijak u ovom slučaju je metafora neraskidive ljubavi i vezanosti. To su filozofija i ljubav u jednom.

Osjećao sam kao da podcrtava svaku moju izgovorenu riječ, svaku pomisao i to sedamn'est puta i da me zbog toga anatemiše barem stotinu sedman'est puta. Samo sam još dodao: – Uostalom, jebeš ljubav ako je moraš objašanjavati.

Crvenilo u njegovim očima postajalo je izraženije. Kao da se pretvarao u sve ono za šta me/ nas istovremeno optuživao i presuđivao nam. Vidjelo mu se u očima da želi moju kapitulaciju bez odlaganja, sad i odmah! Ubjeđivao sam samog sbe vrijedi li ili ne objasniti i pojasniti mu kako stvari stoje.

Kako je fudbalska utakmica i teren jedan životni vijek a navijači sve ono zbog čega taj život uopće ima smisla ili da mu kažem kako je biti Manijak sa željinog juga ustvari ljubav i odanost a u isti tren i ponos. Kako ta manijakalnost znači iskonsku ljubav koja primarno ne traži ništa zauzvrat. Ustvari, kako je to onomad putovanje od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa do Jadrana ili sad od Drine do Une i od Save do mora, a kad to treba i mnogo šire i mnogo duže na sve četiri strane svijeta. Bez da išta glorificiram i činim svetim, želio sam mu reći, da u ovom slučaju biti Manijak znači ponekad razbijenu glavu ali i novo jaranstvo. Nerijetko je to suze, bol, tuga ili prazan novčanik ali i osmijeh, zezancija i sreća. Događaji koji se pamte cijeli život i prenose s generacije na generaciju. To je emocija, eto šta je to! A zar je imati emocije devijantnost? Zar ne bi trebalo da je obrnuto?!

Svašta bih mu nešto rekao ali ne bi vrijedilo. Jer, zalud je objašnjavati onima koji ne razumiju, da biti željin Manijak znači stati na bedem uvijek i bilo kada bez obzira na cijenu. Nekima je teško objasniti, da biti Manijak s juga znači i biti Ljiljan i to zlatni. Biti heroj mrkog lica!

Iako je naspram njegovih stotinu zašto stajalo hiljadu zato ipak nisam želio objašnjavati ljubav. Jer, objašnjavati ljubav je  ionako blasfemija a MANIJAK NE MOŽE BITI SVAK’!!!

 

P.S. MANIJAKALAN – obuzet manijom, usmjeren na jednu misao ili na jednu želju (vidi: Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod matice hrvatske, Zagreb, 2001, str. 843.) 

 

23.11.2012

                                                                                                                                  H. E.