Zašto volim Želju

Datum: 10.03.2016. Kategorija: KolumneElvis Huremović

Da je život nepredvidiv, to se na ovim prostorima sazna, haman, čim se ugleda svjetlo dana a neki bi rekli čim zakoračiš na dunjaluk. U skorijoj prošlosti, potpuno nepredvidivo, upita me jedan:

„Zašto voliš Želju?“

Iskreno, istog momenta sam se našao, kako to ovdašnji vrli puk veli, u neobranom grožđu. Ne zbog toga jer nisam znao odgovor, ne daj Bože, već što sam oduvijek, kako znam za sebe, prezirao banalna pitanja. Skoro s gađenjem na njih gledao a ovo je, za jednog Željovca, bilo najočigledniji primjer banalnosti. Čuj, zašto volim Želju?!

Bez dvojbe, bilo je u rangu sa situacijom kad se dvojica posvađaju tegleći svak’ na svoju stranu. Do te mjere tvrdoglavosti, da bi se pred njima i mazga postidilia a onda se, najčešće niotkud, pojavi treći, mirotovorac, koji ponudi jednostavno rješenje spora. Postavljajući otvorenu šaku između dvije usijane glave, razdaljine svega dvadesetak centimetara među njima, uz neodoljivu ponudu, ko prvi pljune u šaku taj je u pravu. Što bi u prijevodu značilo pobjednik. Naravno, manje-više, vazda postoje oni koji žele da im se justicija određuje na taj način iako se unaprijed znaju razmjere banalnosti ovakvog rješenja kao i ko su oni, koji na takvo djeljenje pravde pristaju.

Eh, upravo je takva situacija s neoprostivo banalnim pitanjem „zašto volim Želju“.

Po nekom adetu na takva pitanja, nerijetko, odgovaram sličnim. Ironija, inat ko će ga znati što je to tako. Radoznalom sam odgovorio: „A, zašto ti voliš svoju majku?“

Očito je upitni odgovor bio pun pogodak, bingo, reklo bi se, jer se upitani pogubio do te mjere, da sam u početku uspio čuti samo neartikulisano puštanje zvukova koji su asocirali na mrmljanje. Međutim, prije nego što je u licu promijenio sve semaforske boje odgovorio je krajnje lucidno. U svom stilu, naravno.

„Pa, znaš…“, presječem: “Ne znam, prosvijetli me?!“

U međuvremenu sam primjetio, da mu je čelo vidno orosilo ali se ipak upustio u daljnju ekspertizu mog pitanja.

„Joj, vidiš, ne može se to porediti. Mater voliš jer te rodila, odhranila, podarila ti svu ovozemaljsku ljubav. Naprimjer, kad svi drugi dignu ruke od tebe, majka je tu“.

Stanka, duboko je udahnuo i dodao:

„Ma, daj bolan, znaš i sam kako to hoda“.

Bilo me stid koliko se unezgodio od mog upitnog odgovora, tako da sam odobravajućim kimanjem glavom potvrdio posljednje što je rekao. Šta ću, kućni odgoj je tako nalagao, uvijek pomozi unezgođenom. Očito ga to okuražilo jer je insisitirao na odgovoru na pitanje koje je postavio. Kao što rekoh i prethodno objasnih ne volim banlana pitanja ali situacija je nalagala, da se zicer morao iskoristiti kad je već na dohvat…nečega! Udahnem, tako duboko, da mi se činilo kako sam cijelu bosansku havu smjestio u pluća…

„Vidiš, Željo me nije rodio al’ s njim sam se rodio, rastao i odrastao, s njim i dan danas živim. Željo me pored svih škola i fakulteta najbolje naučio kako se voli iskreno bez koristi.  Usadio u me’ odanost i poniznost. On mi je uzor, pokazatelj kako opstati i kad svim silama žele tvoj nestanak. Bilo, da si na vrhuncu ili u provaliji. Naučio me kako se poklanja ljubav, kako vjerovati i ono najvažnije, da je za sreću potrebno malo. Istovremeno, učio me samoodbrani i ekonomiji, pravu i pravednosti, vjeri i skrušenosti. Proširio je moju listu prijatelja, barem, za najmanji trocifreni broj. Pomogao i neprestano pomaže, da budem iznad primitivizma. Usadio u me’ sjeme sportske ljubavi a ne mizantropiju i želju za tuđom krvlju, nasiljem i drugim devijacijama. Učinio, da poštujem ljude oko sebe bez obzira na njihovo porijeklo, vjersku, rasnu ili neku drugu pripadnost“.

Posmatrao me i u isti tren gutao široko otvorenim očima koje su željele svakog trena iskočiti iz svoje duplje. Besjedu je pomno slušao a ja sam, prije nego sam nastavio, udahnuvši pluća napunio zrakom kojeg sam, čini mi se, direktno s Trebevića uvlačio u se’.

„Kao što vidiš Željo mi daje višestruko a zauzvrat traži tako malo. Malo ljubavi. Ne prisiljava, ne traži nikakvu protuuslugu. Ne smara, svakodnevno kenjajući, da sam mogao i  morao više u životu. Da sam bio talenat za ovo ili ono. Naprotiv, prima me u svoje skute kad jesam i kad nisam talenat, kad sam mogao više nego što jesam i kad nisam mogao ništa čak i onda kada je sve potamam ili kada mi ništa ne ide od ruke, kada su svi protiv mene. Baš kao majka! Voli me onakvog kakav sam. Zato ne žalim ni jednu groznicu, prehladu, reumu zbog smrzavanja podno Vlašića ili Majevice ili što sam se topio poput šećerne vune na hercegovačkom toplotnom udaru prateći ga. Ali tako je u ljubavi, tu prepreke ne postoje. Iskreno, zahvaljujući njemu sam ljubio ali i plakao. Ne znam da sam na dženazi najrođenijih pustio suza kao poslije pregledanog snimka tekme protiv Mađara u polufinalu.

Željo me naučio biti onim čega danas najviše nedostaje, biti čovjekom!“

 

Nepomično kao statua, raskolačenih očiju, zurio je u mene. Ne znam da li mu je bilo jasno ili ne, niti me zanimalo ali sam dovršio.

„Sa Željom se rodiš, odrastaš, živiš i naposlijetku s njim ideš pod ovu bosansku prahulju, crnicu, glinu…a onda ti na nišan, krst ili neki drugi spomen umjesto epitafa okače plavobijelo platno s magičnim brojem ‘1921’“.

Na koncu, Željo je život a ostalo je negdje između, da ne kažem ali evo hoću, ostalo su sitnice!!!

10.12.2011

                                                                                                                                                 H. E.