Za razliku od većine najava napisanih na ovom portalu i potpisanih mojim imenom i prezimenom, u kojima sam o našem Željezničaru pisao iz prvog lica množine pokušavajući biti krajnje objektivan, neutralan i “profesionalan”, dopustit ću samome sebi da najavu za narednu utakmicu od velikog rezultatskog i takmičarskog, te još većeg moralnog i psihološkog značaja, pišem u prvom licu jednine.

Nedjelja je, 22. septembar, kasno uvečer. Ne toliko kasno da zijevajući pišem ove redove, ali dovoljno kasno da u jednom od mojih omiljenih kafića nema skoro nikoga, pa ih mogu pisati u miru uz ugodnu muziku.

Prošla su skoro 24 sata, odnosno jedan puni dan, od utakmice protiv Zrinjskog na našoj “Grbavici”. Razmišljao sam o tome da najavu napišem još sinoć, odmah nakon što sam ušao u kuću i izašao ispod toplog tuša. Mislio sam da će sve emocije i utisci dati posebnu dimenziju najavi i da će ona pogoditi u srž. Ali nisam uspio da precizno definišem te emocije i utiske u svojoj glavi, a kamo li da pronađem prave riječi, pa se odlučujem na staro, dobro i provjereno – pusti neka prenoći. I prenoćilo je, san je odradio svoj dio posla, a ugodno proveden dan s najbližima na ugodnom septembarskom suncu svoj dio, pa se sada potpuno smiren i sa riječima koje mi neprestano dolaze u glavu posvećujem najavi za predstojeću utakmicu protiv Sarajeva na “Koševu”.

S obzirom da ovog puta odstupam od svojevrsnog “standarda”, te pišem u prvom licu jednine, odustupam i od koncepta, odnosno od toga da najavu za narednu utakmicu započnem osvrtom na prethodnu. O njoj se nema šta reći te se mora što prije zaboraviti i iz nje se moraju izvući i naučiti sve pouke i lekcije. A aplauz, riječi ohrabrenja i podrška upućena sa punih tribina naše “Grbavice” na kraju utakmice moraju da nam budu na ponos i zvijezda vodilja. Drugačije, u ovom trenutku i ovim okolnostima, ne može i ne smije.

Tako su i moje misli u potpunosti usmjerene na ono što dolazi. Dolazi okršaj našeg Željezničara sa Sarajevom. Dolazi Sarajevski derbi na Gradskom stadionu “Koševo”, 153. po redu i utakmica veća od fudbala. Na samu pomisao na najveću utakmicu bosanskohercegovačkog fudbala svakom navijaču jednog od dva kluba kroz tijelo prođe posebna “struja”, preplave ga razne emocije, a u glavu mu nadolaze uspomene s nekih prethodnih okršaja sarajevskih klubova. Tako i meni. U glavi mi se redaju slike velikih pobjeda, ali i teških poraza, spektakularnih izdanja na terenu i na tribinama, ali i onih za zaborav. I ne osjećam nikakvu žal za dobrim i lijepim stvarima, niti što one manje dobre i lijepe nisu bile takve, već razmišljam kako sve to skupa ovu utakmicu čini, zaista, najvećom u bosanskohercegovačkom fudbalu i jednu od značajnijih u svijetu fudbala. Razmišljam o unikatnosti Sarajevskog derbija, njegovoj prošlosti, ali i budućnosti. Razmišljam i o njegovom značaju za Sarajevo kao grad, i Bosnu i Hercegovinu kao državu. I osjećam ponos što sam vrlo mali dio njega, makar pišući o njemu ove redove.

A onda mi pogled odluta na stranu, na praznu ulicu kojom tek pođahkad prođe po neki automobil. Pjesme u kafiću, koji je bližu nekom engleskom pubu nego “običnom” lokalu, mijenjaju se i na red dolazi jedna s odlično poznatom melodijom. “Šošana” od Olivere Vučo…

Preklapam laptop, zatvorim oči i puštam da mi melodija u potpunosti obuzme cijelo biće. Uvlači se u svaki milimetar moga tijela i svaki kutak moje duše i svijesti. Ne mogu da se oduprem osjećaju ljubavi, zaluđenosti, ponosa, prkosa i borbe. I jedva se suzdržavam da iz mene ne vrisnu stihovi otpjevani na svakom stadionu u Bosni i Hercegovini i šire, u čast mog kluba, mog neizostavnog dijela života od kojeg se nemoguće operisati.

Iz stanja očaranosti Sarajevskim derbijem, njegovom pričom, tradicijom i značajem, iz želje da on ostane vrhunsko sportsko nadmetanje dva kluba iz glavnog grada naše države i iz nade da će on poprimiti dodatne dimenzije koje će ga učiniti još većim, a mene ponosnijim što sam njegov mali dio, prelazim u stanje potpune fokusiranosti na moj Željezničar, na njegovu ekipu i na nas navijače. Razmišljam i o onome što je iza nas, ali svu pažnju usmjeravam na ono što je ispred nas. Iz glave otklanjam sve druge faktore, sve druge klubove i ekipe, sve druge pojedince i kolektive i u meni se budi vjera u vlastite snage i uspjeh ostvaren isključivo njima. Bio je to još jedan trenutak kojeg podvodim pod “sindrome azzuro”, nešto što me prati od prvog dodira s plavo-bijelim bojama i što će me teško popustiti na ovodunjalučkom putu.

Svjestan sam veličine, pa samim tim i težine, utakmice koja je pred nama. Kako rezultatske i takmičarske, tako i one moralne i psihološke. U teoriji se nikada nije jednostavno suočiti s nečim velikim i teškim. U teoriji to suočavanje znači kompleksnu pripremu, kompleksan pristup i kompleksan tok s teško predvidim ishodom. Ali u praksi, suočiti se s velikim i teškim izazovom je vrlo jednostavno – potrebno je biti najbolji.

Ekipa našeg Željezničara je nakon poraza od Zrinjskog rezultatom 2:0 na našoj “Grbavici” uzdrmana. Prije svega psihološki i moralno, jer se ne može reći da je potpuno zaslužila poraz i jer se ne može reći da nije željela i borila se za pobjedu. Poraz nije zaslužila i želja i borba su tokom cijele utakmice bile primjetan i na viskom nivou, zbog čega je ekipa i nagrađena podrškom s tribina nakon utakmice. Nije to bila podrška “radi reda”, niti jer nam predstoji okršaj s najvećim i najljućim rivalom, već je to bila podrška iz čiste ljubavi što je bilo nemoguće ne osjetiti. I upravo to ekipi Željezničara mora da bude jedna od najvećih nagrada i najvećih motiva, te najvećih razloga da, ne samo u predstojećem Sarajevskom derbiju, već i u narednim utakmicama, bude onakva kakva mora biti u suočavanju s velikim i teškim zadacima.

Što se tiče rezultata, i laiku je jasno da je nakon sedam odigranih kola pričati o konačnom plasmanu smiješno, a uporno insistirati na toj priči skoro zlonamjerno. Posebno nakon “onakvog” poraza od Zrinjskog. Ekipa našeg Željezničara se još uvijek nalazi u vrhu tabele i sa dugim ostatkom sezone u kojem je sve moguće. Evidentno je da su rezultati na našoj “Grbavici” do sada lošiji od rezultata na gostovanjima, što je svakako na granici nevjerovatnog, ali i razočaravajuće i frustrirajuće. Navijači koji su u svakoj utakmici na “Grbavici” ispunili njene tribine, napravili odličnu atmosferu i pružili ogromnu podršku, svakako, žele više kada je riječ o domaćim utakmicama. I nema razloga da ne vjerujemo da i ekipa želi isto. Ali upravo iz razloga što je pred nama duga sezona, i što ovo nije “sprint” već “maraton”, a u njemu ne pobjeđuju uvijek najbrži, bitno je odmaknuti se od priče o rezultatima i konačnom plasmanu, te ići od utakmice do utakmice, u svaku ulazeći s ciljem pobjede, čineći sve da se dođe do nje, pa gdje god na kraju završili.

Pričati ovu priču uoči Sarajevskog derbija nekome se može učiniti kao odustajanje unaprijed, kao “skidanje gaća” i kao pripremanje terena za eventualni loš rezultat. Međutim, duboko sam uvjeren da je za savladavanje svakog velikog i teškog ispita, a predstojeći derbi sa Sarajevom to jeste, potrebno najprije pogledati istini u oči, te učiniti sve da ono dobro i kvalitetno iz te istine istupi u prvi plan, te uništi ono loše.

Ekipi je potrebno da prije svega bude svjesna svojih grešaka i nedostataka i da ih pravilno uoči. A onda da uoči svoje kvalitete i prednosti, te da njima, skupa s velikom željom za pobjedom, svoje greške i nedostatke anulira. I u ovome neće biti najveća odgovornost na ovome ili onome, već na svakom članu ekipe podjednako, bio on igrač ili član stručnog štaba. Ekipa mora da zna da bi se pobjedom zadržala u vrhu tabele, da bi nastavila i niz dobrih rezultata na gostovanjima (iako je teško taj termin upotrijebiti za Sarajevski derbi), te da bi učinila još jedan od mnogih koraka ka što boljem konačnom plasmanu. Ali više od toga, ekipa bi pobjedom sama sebi donijela ogroman moralni i psihološki “boost”, što bi svakako bilo dobro i od koristi, a šta bi to značilo za navijače i njihovu podršku, ekipa to ne može ni da zamisli. Ići na pobjedu, željeti je više od svega, dati sve od sebe za nju, svakog trenutka utakmice, pa čak i kada “ne ide”, je prvi i glavni preduslov da se do nje i dođe.

Navijači moraju da budu svjesni da je i pred njima veliki i težak ispit kao navijačima. Oni, prije svega, moraju da iza sebe ostave sve prethodne utakmice i rezultate, sva razmišljanja i kalkulacije, i da se maksimalno fokusiraju na svoj jedini cilj – najveća moguća podrška ekipi. Nije samo pojavljivanje na Gradskom stadionu “Koševo” dovoljno da se kaže da se ekipa našeg Željezničara podržala. Vrlo važno je da ta podrška bude na najvišem mogućem nivou, posebno tokom cijele utakmice, a posebno bez obzira na dešavanja na terenu. Ekipi će to na terenu “Koševa” biti od neprocjenjivog značaja i bez toga, jednostavno, od ekipe ne možemo očekivati dobar rezultat, ma koliko ona bila na svom maksimumu. Glavni preduslov za sve to je da navijači vjeruju u ekipu i da vjeruju u pobjedu. Jer, uprkos svemu, ova ekipa je dala navijačima razloga za radost u posljednje vrijeme, a i da nije, nosi dres sa grbom i imenom Željezničara. Veći motiv navijačima za podršku od toga ne postoji.

Na koncu, protivnik je nevažan i ne zavrijeđuje ni jednu rečenicu u ovim redovima. Njegova ekipa i fudbaleri su nevažni. Njegovi navijači su nevažni. “Njegov stadion” je nevažan. Njima se niko, posebno ne navijači, ne trebaju posebno zamarati. Ekipa će, sasvim sigurno, znati na šta i koga treba obratiti pažnju, ali će i, sasvim sigurno, žrtvovati apsolutno sve. A navijači će morati da budu fokusirani isključivo na “Plave” na terenu i maksimalnu podršku njima. Samo tako porodica Željezničar može slaviti pobjedu!

Na oko smiren i spokojan, spremam se i odlazim iz svog omiljenog kafića, svakako zadovoljan i sretan što sam uspio da napišem “najavu” za predstojeći okršaj našeg Željezničara sa Sarajevom. Ali u meni i dalje odzvanja melodija “Šošane” dodirujući mi svaki dio mog bića, dok se svim silama borim da do srijede uvečer i južne tribine “Koševa”, u sebi zadržim vrišteći glas koji govori da smo tu došli mi Želju svog bodriti i da će Željo za nas igrati, a mi ćemo, samo njemu i iz sveg glasa i srca, pjevati!

  1. septembar 2024.

Almedin Halilović

Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Udruženja 1921.