Godinama…


FK Željezničar

22, 25, 23, 25, 23, 21, 21, 20, 22, 29 i 20

Ili možda bolje ovako da napišemo:

5. juni 1998., FK Sarajevo – FK Željezničar 0:1

Stadion: Koševo, Sudije: Lutz Srohlich, Frank Schumacher, Markus Scheibel (Njemačka).

FK Željezničar:

Gušo, Hurić, Burek (Pehlivanović), Kunić, Bišćević, Mulaosmanović (Buljubašić), Fatić, S.Zerić (Šopović), Gredić, Vazda i Zubanović.

Prosjek godina tima koji je izašao na teren i osvojio legendarnu titulu 1998. godine, 22,8. Pročitajte to još jednom. 22,8. A, onda pogledajmo zadnji derbi, ovaj odigran 1. Marta 2021. – prosjek godina ekipe koja je izašla na teren i osvojila bod, je 27,3. Ekipa je starija gotovo 5 godina u prosjeku. A, to je mnogo ili možda nije? No, šta nama znači prosjek godina i kako on utiče na rezultate?

U posljednjih 15 godina, deset sezona je Željina ekipa imala prosjek godina ispod 25 godina. Dva puta je titula prvaka osvojena sa takvom ekipom, jednom sa prosjekom godina iznad 25. Samo laički gledajući na ovo, rekli bi i nema velike razlike onda koliko nam je stara ekipa.


Desni klik na sliku -> Open image in new tab

Zarovimo se malo dublje, pa pogledajmo prosjek godina i prosjek osvojenih poena po utakmici (PPM – poena po meču). Imamo slijedeću situaciju:


Desni klik na sliku -> Open image in new tab

U Premijer ligi, svaki put kada je Željezničar osvojio titulu imao je prosječno preko dva poena po utakmici, osim proklete sezone 2014./2015. kada nam to nije bilo dovoljno. Znači, uzevši u obzir našu ligu, rezultatski – cilj nam je imati ekipu koja to može postići, ili bi nam barem trebao to biti cilj i ili osvajamo titulu, ili smo u samom vrhu. Evropa je tu.

Ovo dalje znači, da ako dakle ne gledamo samo titule, već i PPM ponovo nema neke velike razlike – „mlađe“ ekipe (prosjek ispod 25) su tri puta od deset (30%) uspjele imati preko 2 PPM, „starije“ jedan od pet (20%). Vrlo slično… jedina razlika je što su mlađe ekipe znale više kiksati (imati manji PPM od 1.5 – i to konkretno 1.4 u neslavnoj 2008./2009.). Sve u svemu, na osnovu prethodnih 15 sezona, u prosjeku bi mlađa ekipa osvajala 1.78 PPM, starija 1.98 PPM – to znači da bi kroz deset kola mlađa ekipa imala dva boda manje od starije, ili na cijeloj sezoni od 30 utakmica, šest bodova manje.

Ne treba zaboraviti da u posljednjim sezonama postoji pravilo NS/FS BIH koje zahtjeva da se u zapisniku utakmice (18 igrača) moraju nalaziti četiri igrača mlađa od 21 godine života. Ovo svakako obara prosjek godina, te da nema ovog pravila – evidentno bi bio veći. Iskreno ne znam koliko unazad ide ovo pravilo, tako da ga nisam posebno ni analizirao – ali, barem u ovih par zadnjih godina obara prosjek, a podiže pritisak.

Rezultatski gledano: titule – slično, PPM – slično (dobro, šest bodova manje da budemo precizni), jedna kiks sezona u deset godina. Da li možemo živjeti sa tim na konto mladosti? I da li je rezultat jedino bitan gledajući dugoročno, posebno ako on nije konstantno pri vrhu? Kreiranje igrača, prodaja igrača? Ima li neke vrijednosti i u tome koja bi pomogla dugoročni napredak kluba? Biti ono što nekako svi očekujemo od kluba – biti škola fudbala? Da li se isplati onda ulagati u mlađu ekipu?

Željo – škola fudbala?

Nikad više fudbalskih akademija, trenera i mehanizama razvoja mladih igrača, ne samo kod nas već i u svijetu, a ti isti mladi igrači (recimo ispod 23 godine starosti) dobijaju sve manje i manje prilika da igraju. U Engleskoj, tadašnjoj prvoj ligi, osamdesetih godina, 35% svih igrača koji su počinjali utakmice je bilo ispod 23 godine. U posljednjoj dekadi ovaj broj je pao na ispod 20%. I ovo je donekle očekivano, jer treneri koji su tu obično na periodu od godinu dana (u BiH Premijer ligi na par mjeseci), su ocjenjivani kroz rezultate i to je jedino mjerilo uspjeha, a onda oni radije biraju staru gardu, koja kakva takva, može donijeti prevagu. Na kraju krajeva, niko od njih ne želi izgubiti posao. No, ako pogledamo ove brojeve iznad, barem kad je u pitanju Željezničar – ta prevaga više djeluje kao prevara – nema tu neke strašne razlike. I to je tako. Ali, mora li uvijek i u svakom klubu biti tako? Ako su rezultati jedan parametar uspjeha, zašto drugi ne bi bio produktivnost – recimo broj igrača koji su ponikli u klubu ili % minuta odigranih od strane tih igrača?

Ovo neće biti strategija svakog kluba, jer postoje klubovi koji će uvijek odabrati igrača koji je u drugom dijelu svoje karijere, da ne kažemo u zalasku – te vjerovatno neće imati priliku da se proda dalje ili napravi neki “strašan” transfer sa njima, ali imaju dovoljno iskustva (idealno međunarodnog) koje će donijeti vještinu ekipi. Bešiktaš je klasičan primjer ovakve vrste klubova, a nekako se stiče dojam da i mi idemo u tom smjeru. To je validna strategija, i to je ok, ali bi onda barem trebali svi biti svjesni toga – i ne nadati se da ćemo dobiti nekog novog Džeku ili internacionalno manje poznatog, ali lokalno priznatog Boubacar Diabanga Dialibu. Druga kategorija klubova su, nazovimo ih razvojni klubovi, koji neće imati problem da daju priliku mladim igračima i time im višestruko dignu cijenu prilikom naredne prodaje. Sama činjenica da u tim klubovima mladi igrači imaju priliku da igraju, čini ih još većim mamcem za mlade igrače pa onda oni svjesno i žele doći u takav klub. Klasičan primjer je Borussia Dortmund. I onda imamo treću kategoriju, fabrike talenata – u ovim klubovima igrači ne stignu ni završiti svoj razvojni put kako treba, ne krenu se ni brijati niti početi igrati za klub, a već su prodati negdje drugo, gdje bi trebali stavljati osmijeh navijačima na lice. Recimo Benfica.

Eh, gdje smo tu mi, iako rekoh da u zadnje vrijeme nekako tuknemo na Bešiktaš, da li je to stvarno tako?

Kako bi došli do tog odgovora analizirali smo posljednje četiri sezone U19 i U17 Željine ekipe. Da vidimo šta je ko “pio” onda?


Desni klik na sliku -> Open image in new tab

Dijagram prikazuje šta se desilo sa igračima iz mladog tima danas (posmatrane U19 i U17 ekipe). Igrači koji su 2016./2017. godine bili u U19, i tad imali 18 ili 19 godina – sad su stari 22 ili 23 godine, iz sezone 2017./2018. imaju 21 odnosno 22, itd. Oni bi trebalo već uveliko da igraju, idealno za Željezničar ili neki veći klub. Analizirali smo i U17 ekipu, jer igrači iz 2016./2017. sezone sada imaju 21 godinu, te su i oni prerasli sve juniorske sastave te kao i U19 ekipom, očekivali bi da ih vidimo, ili u Želji, ili ako ne već tu, onda u Realu barem. No, kakva ih je sreća snašla? Nažalost, tanka…

Da bi vidjeli gdje su oni danas, kreirali smo sljedeće kategorije (u smislu gdje su oni danas):

  • U klubu (znači da su došli u prvi tim, ili ako su U17 iz prethodne dvije godine da su eventualno u U19 ekipi, ali i dalje u klubu).
  • Penzionisani – ma kako to glupo zvučalo, zbog ovog ili onog razloga ovi igrači se ne vode više među aktivnim.
  • U klubovima nižih liga u BiH, gdje ganjaju loptu i dalje.
  • U klubu koji je trenutno u BIH Premijer ligi (ili u U19 ekipi iz kluba premijer lige, ako su ovi mlađi sedmnaestogodišnjaci).
  • U stranoj ligi, ali nižoj – nije dakle prva liga niti jedne strane države. Iskreno, vrlo često nije niti druga.
  • U stranoj ligi, prva liga. Top topova.
  • Bez kluba, računaju se kao aktivni, ali nemaju oficijelno klub.

Eh, sad se vratimo na dijagram. Realnost je takva da (izuzev prethodne sezone) već nakon dvije sezone naš U19 tim izbaci dva igrača u prvi tim, dva igrača u prvi tim nekog drugog premijerligaša i jednog igrača u prvu ligu neke druge zemlje i to jednom svakih par godina (konkretno je u pitanju Filip Dujmović koji brani ovu sezonu u Spartaku iz Subotice, ali baš brani – da ne bude zabune, doduše tu je i Šabanadžović, ali se on vratio ovu polusezonu u Želju, tako da ga ne računamo u kategoriju stranac – pa čak iako je posuđen, tu je – gdje je). U prosjeku oko 30 igrača prođe kroz U 19 ekipe, gdje njih samo pet po sezoni, već nakon par godina – ima kakav takav fudbalski život. Prvi zaključak već vidimo, i on nije za pohvalu, tek dva igrača iz U19 sastava uđe i ostane u prvom timu nakon dvije sezone. Ponavljam, samo dva ostaju u Želji. Nije bolja situacija ni sa U17 ekipom. Opasno slično izgledaju rasporedi igrača po ovim kategorijama, što donekle nije ni čudno, jer ovi iz U17 odu u U19 pa onda prate pattern. Samo na osnovu ovoga možemo zaključiti da u prethodne četiri godine, uzevši u obzir ranije definisane kategorije – Željo očito nije Dortmund, ali nikako. Igrači iz U19 ekipe nemaju previše šansi da se dokopaju svetog plavog dresa, ustvari bolje da kažemo da su im veće šanse da neće igrati fudbal za par godina ili neće imati klub, nego da će igrati fudbal u Želji ili barem nekom drugom timu Premijer lige BiH. Nažalost. Niže lige BIH su najizvjesnija opcija za njih.

Ok, nismo razvojni centar očito, ali da li smo onda fabrika koja prodaje golobrade mladiće prije nego li stvarno i ozbiljno zagaze na travnjake Premier lige, bez da dohvaćaju lopte. Imamo li nekog novog Haalandovića (iako bi ovo sigurno već znali, ne)? Šta se dešava sa transferima iz posmatranog perioda, naravno govorimo ponovo o mlađim kategorijama samo? Sezona 2016./2017. – zarada od prodaje – nula. Sezona 2017./2018. – zarada od prodaje – nula, 2018./2019. – nula, 2019./2020. – … e nije nula. Faris Zubanović je otišao u Dansku za 50k Eura sa 19 godina. I to je to. Da budemo iskreni, u tom periodu, sudeći po dostupnim podacima, dakle u četiri godine, prodati su U19 igrači u ukupnoj vrijednosti od 170k Eura iz svih klubova U19 premijer lige BiH, pri čemu je Zubanovićevih pedeset. Nažalost, razlika od 120 hiljada je načinjena od strane drugog kluba čije ime nećemo ovdje spominjati. U U17 kategoriji, pazarili smo nula maraka dok su drugi klubovi napravili 120k Eur prodajom svojih U17 igrača.

Kakvu posluku porati? Da smo fabrika, nismo. Lokalno smo sa jednim transferom uspjeli da budemo drugi klub u ligi, ali to je daleko od onoga što bi nas činilo nekom lokalnom Benficom. Trebamo li zaključiti iz ovoga također da smo na kraju reda u razvoju mladih talenata općenito – svi klubovi Premijer lige su zaradili 290k Eura kroz četiri godine. Četiri Audija Q8.

Bechiktache?

Da li smo onda matori Bešiktaš? Jedno je jasno, igrače koje dovodimo ne diktira kasa u klubu. Opet, ako podaci ne lažu, već dugo vremena nismo platili igrača – tačnije za Boju smo platili 30k Eura početkom prošle sezone, i prije toga nekad u vrijeme starog Babilona. No, nisu bitne pare, jer se tim ne bavimo. Kakve igrače dovodimo, gledano u smislu godina? Za referencu opet gledamo prethodne četiri godine (te dodatno i ovu sezonu).

Podjelimo li igrače u tri grupe, U21, 22-28 godina (peak period), 29+ (Bešiktaš style) imamo sljedeće (ne računamo ovdje igrače iz juniorskog pogona koji su došli u prvi tim):


Desni klik na sliku -> Open image in new tab

30% svih dovedenih igrača ima 29 godina i više u momentu dolaska u klub. 16% otpada na U21 igrače. Da li je puno da je jedan od tri dovedena u kategoriji iskusnih? Jel’ to dobro ili loše? Šta uopšte radi taj Bešiktaš…? Ok, stani malo – pomislih da sam možda bio nepravedan prema Bešiktašu i njihovoj transfer politici, iako ponavljam to je validna strategija kluba. No, kako bi se radilo ikakvo poređenje, hajdemo vidjeti kako oni posluju na isti način.


Desni klik na sliku -> Open image in new tab

Pa… rekao bih da me osjećaj nije prevario, 46% igrača koje je doveo Bešiktaš u istom periodu je stariji od 29 godina. Phew… dobro je… nismo Bešiktaš, barem po udjelu ovih igrača.

Nihilizam na djelu

I šta imamo na kraju, nismo Dortmund, nismo Benfica, a nismo ni Bešiktaš. Gledajući pristup mladim igračima u prethodne četiri godine – možemo zaključiti da, nažalost, nismo ništa…

U prethodne četiri godine bi prosječno dovodili dva U21 igrača u klub, te zadržavali dva U21 igrača iz kluba u prvom timu (u drugoj sezoni nakon promocije u prvi tim). To je ukupno četiri U21 igrača. Tačno kako pravilnik FS/NS BIH zahtijeva. Brojevi također kažu da bi mogli biti malo i hrabriji. Sa više mlađih u timu, ne bi gubili puno. Rizikovali bi poneku kiks sezonu, nije da ih nemamo i ovako… No, šta bi dobili? Pa svi se nadamo…

FK Željezničar

22, 25, 23, 25, 23, 21, 21, 20, 22, 29 i 20

Naprijed Željo, četo plava!


Sead Borovina