Avdija Deraković je u Željezničar došao bez pompe iz Doboja, gdje nije igrao u poznatijoj Slogi, već u nižerazrednom Željezničaru. Odmah je dobio nadimak “Tica”, po kojem je bio poznat za svih devet godina provedenih na Grbavici.
U prvoj sezoni po dolasku, 1966. godine, odigrao je samo četiri utakmice, ali je uspio postići dva gola. Već u sljedećoj sezoni 1967./1968., na mjestu lijevog krila odigrat će 23 utakmice i postići tri gola, da bi u narednoj postao standardni prvotimac Željezničara. Odlikovao se brzinom, upornošću i borbenošću. Iako je nominalno nosio broj 11, bio je ipak igrač sredine terena. Tu ulogu mu je dodijelio Milan Ribar. Bilo ga je svuda po terenu. Imao je veliki radijus kretanja, uklizavao je, oduzimao lopte, pokrivao prostor, a znao je i postići gol. Vjerovatno u historiji Željezničara nije bilo igrača koji je u svojoj karijeri pretrčao više kilometara od Avdije Derakovića. Njegov dres je poslije svake utakmice bio natopljen znojem i isprljan od silnih startova. Bio je igrač koji, i kad je možda igrao slabo, nikada nije razočarao navijače, jer se trudio, bio požrtvovan i agilan na svakoj utakmici. Vrhunac karijere imao je u Željinoj šampionskoj sezoni 1971./1972., kada je odigrao 31 utakmicu i postigao jedan gol. Deraković je tada trčao počasni šampionski krug sa saigračima i trenerom Ribarom na stadionu Partizana u Beogradu, poslije historijske Željine pobjede od 4:0 na Partizanom, kada je ovjerena šampionska titula.
Avdija Deraković je u svojih devet godina provedenih u Željezničaru odigrao 11 derbija protiv ekipe Sarajeva. U ove utakmice unosio je cijelog sebe, igrajući punim plućima radi vjernih navijača, koji su znali cijeniti njegovu “trku” po terenu. Nije ih iznevjerio, pa je u svoj derbi skor upisao četiri pobjede protiv vječitih rivala, četiri puta igrao je neriješeno, a tri puta su se radovali fudbaleri Sarajeva. Ni u ova tri poraza, “Tica” nije razočarao. Poslije izgubljenih utakmica, pri izlasku sa stadiona često se čuo glas Željinih navijača: “Bravo Tica!!!”. Kao upotrebljiv igrač na svakom mjestu u ekipi, sem golmanskog, trener Ribar mu je povjerio skoro sve uloge. Bio je i krilo, bek, half… Za njegovu karijeru u publici bi se čuli komentari: “Ne zna se šta ‘Tica’ uopšte igra, ali igra brate korisno, apsolutno korisno”. Službena statistika bilježi da je za “Plave” sa Grbavice odigrao 223 prvenstvene utakmice i postigao 17 golova.
Oprostio se od Željinog dresa u sezoni 1974./1975., kada se vratio u rodni Doboj. Posljednih nekoliko godina svog života provodio je usamljen zbog rastanka od supruge.
Koju godinu prije rata u našoj državi, na radiju i u novinama data je kratka vijest da je preminuo Avdija Deraković – Tica, član šampionske Željine generacije iz 1972. godine. Prema mišljenju mnogih fudbalskih stručnjaka, Željinih poklonika i cjelokupne sportske javnosti, teško da bi bez ogromnog Derakovićevog doprinosa Željo osvojio svoju jedinu jugoslovensku šampionsku titulu.
M. Branković