Iz ugla | Drago “Mišo” Smajlović
Drago “Mišo” Smajlović rođen je 1938. godine u Sarajevu a od ranog djetinjstva bio je uz fudbalsku loptu. Kraj u kojem je odrastao, bio je pravi rasadnik fudbalskih talenata. U Hrasnom, na današnjem Trgu heroja, imali su jednu livadu, gdje su gotovo cijeli dan igrali utakmice i trenirali. Njegova generacija tada je organizovala i igrala utakmice protiv raje sa Malte, Stare stanice, Novog Sarajeva te ekipa sa Marijin dvora, jer tada Sarajevo uopšte nije bilo toliko urbanizirano, posebno kraj gdje je Mišo stanovao. U “njegovom” kvartu odrastali su i Ivica Osim, njegov brat Đuro Smajlović, Nusret Kadrić, Džemal Šerbo, Ljubo Kalaba, Bahrija i Fahrija Hrvat, nešto dalje na Dolac Malti rodili su se Hamo Dizdarević, Aco Ristić, a prema Grbavici, u blizini, počeli su i braća Mujkić, Edin Sprečo, Rade Matić, Janković, Janjuš, Krsmanović… Fudbal je za njih bio najvažnija stvar u životu. Kao i mnogi dječaci i on je sanjao da postane pravi fudbaler sa kopačkama i dresom te jednog dana zaigra na prepunom stadionu neke velike utakmice.
Fudbalsku karijeru počeo je 1955. godine u klubu Sloga iz Buća Potoka u Sarajevu. Tada još kao junior nastupa za prvi tim. Sa njim u Slozi, svoju karijeru počeli su i Mahmut Kapidžić i Slavko Šljivić dok je kasnije igrao i Boško Antić. Sve su to bili afirmisani fudbaleri Željezničara, Famosa i Sarajeva. Sloga je svoje utakmice igrala na pomoćnom stadionu Željezničara, gdje je on zapažen i zahvaljujući dobrim igrama, 1956. postaje član “Plave porodice”, gdje prvo nastupa šest mjeseci za juniorski tim, kod trenera Sulejmana-Miće Ruždića.
Prvotimac tima sa Grbavice postaje u sezoni 1958./1959., kada ga je trener Miroslav Brozović uveo u prvi tim. U svojoj prvoj sezoni, nastupao je 19 puta i postigao sedam golova, pa je za gol više od legendardnog Ilijasa Pašića bio i prvi strijelac Kluba. Tada su za Želju igrali Radović (Babić), Radojčić, Kranjc, Karajica (Ribar), Jusufbegović, Matić, Bukvić, Dizdarević (Ibrahimpašić), Žigante i Pašić. Ipak, pored odlične igre cijelog tima, uključujući i njega kao individualca, Željo je te sezone ispao iz Prve lige, da bi se tek poslije tri drugoligaške sezone, 1962. ponovo vratio i postao prvoligaš.
U međusobnim prvenstvenim derbi susretima sa gradskim rivalom Sarajevom odigrao je devet utakmica u kojima je Sarajevo bilo pobjednik četiri puta, Željezničar dva a tri utakmice završene su neriješenim rezultatom. Te utakmice ostavile su dubok trag u njegovoj profesionalnoj karijeri, bilo da se igralo na Koševu ili Grbavici, svejedno, te nedjelje ili srijede (kada su se uobičajno igrali vječiti derbiji), bio je istinski fudbalski praznik za sve ljubitelje u Sarajevu. Njegova generacija nije bila uspješnija od tadašnjeg tima sa Koševa, ali on pamti i nekoliko Željinih pobjeda i odličnih igara protiv vječitog rivala.
Svoj prvi derbi odigrao je u prvoj sezoni za Željezničar. Bilo je to u novembru 1958. na Koševu, kada su Željo i Sarajevo podijelili bodove igrajući 0:0. Golman “Čiko” Radović i “Mišo” Smajlović bili su najmlađi u ekipi, igrajući sa iskusnim fudbalerima “Plavih” koje je predvodio reprezentativac i kapiten Ilijas Pašić. Na tadašnjoj utakmici odlično je branio golman Sarajeva, Drago Ančić, te su odbrane obje ekipa bile neprelazne, igralo se čvrsto i oštro. On je vodio duele sa Stipićem, Markušovićem, Biogradlićem, koji su bili beskompromisni, ali i njegovi saigrači poput Ribara, Jusufbegovića, Karajića i Kranjca nisu dozvoljavali napadačima Sarajeva da ugroze Radovićev gol. Posljednji derbi u karijeri odigrao je na stadionu Koševo u proljeće 1967. a Željo je tada poražen rezultatom 2:0. Sarajevo je imalo odličnu ekipu, pa su u toj sezoni bili i šampioni.
Mišo Smajlović, kao i Branimir Jelušić, igrao je sa tri generacije fudbalera Željezničara. Svaka od njih imala je svoje uspone i padove. Mišo je posebno vezan za tim sa početka šezdesetih godina, kada je igrao sa Dusparom, Gašićem, Osimom, Azapagićem, Dizdarevićem i Bračuljom. Bili su uigranija ekipa, imali uspjeha i na međunarodnoj sceni, jer su u tadašnjem Srednjeevropskom kupu pobijedili čuvenu Austriju rezultatom 4:1, a Mišo je postigao tri gola. U igri se posebno razumijevao sa Ivicom Osimom. Bili su odličan tandem, još iz raje, kada su igrali za dušu, na livadi u Hrasnom. Pored toga što su zajedno igrali, sa njim je dugo radio i u stručnom štabu Željezničara. Zbog svog odnosa na terenu, ali i van njega nosio je nadimak “gospodin u kopačkama”.
U njegovo vrijeme fudbal se igrao više iz ljubavi, maštovitije, tehnika se više cijenila, driblinzi, proigravanje, igralo se pomalo iz gušta, igrači su se služili trikovima koji se danas ne mogu vidjeti na našim terenima i sigurno da je publika više uživala. U sjećanju je ostao i njegov efektan i dobro uvježban trik, kojeg su na utakmici protiv OFK Beograda 1965. na Grbavici izveli Osim, Bračulj i Mišo, nakon čega je on postigao jedan od najljepših golova u karijeri. Naime, izvodio se slobodan udarac ispred kaznenog prostora gostiju. Munjevito su pas igrom proigrali Osim i Bračulj, bez direktnog udarca na gol Mišu Smajlovića koji je utrčao u šesnaesterac, iznenadivši golmana OFK Beograd i cijelu odbranu gostiju.
15.02.2011. – Sarajevo – Pres-konferencija FK Zeljeznicar Miso Smajlovic . Snimio: Fedja Krvavac
Nakon završetka igračke karijere posvetio se trenerskom poslu trenirajući mnoge klubove, ali ponajviše Željezničar. Radio je u stručnom štabu sa Repcem, Bračuljem, Osimom, Bećirspahićem i Đurbuzovićem, a bio je i šef stručnog štaba u najteže vrijeme po klub, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Prijetila je opasnost da Klub nestane, jer su “Plavi” tada ostali i bez stadiona, ekipa se “rasturila” po svijetu, pa se moralo od juniora stvarati novi tim. Zajedno je sa svojim timom istrajao, dolazio pod “kišom” granata u fiskulturnu salu, gdje su igrači za vrijeme rata trenirali. Klub se održao zahvaljujući navijačima od kojih su tada imali veliku podršku. Posebno sjećanje ga vraća u period kada je stadion Grbavica ponovo otvorio svoje kapije, 2. maja 1996. na derbiju protiv Sarajeva, kada je stadion bio pun kao u predratno vrijeme. Pokazalo se da navijači nisu zaboravili ove velike utakmice vječitih rivala, te da je fudbal ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu.
U periodu od 1958. do 1967. godine odigrao je oko 400 utakmica za Željezničar, dok je za “A” reprezentaciju Jugoslavije igrao četiri puta. Treba istaći i da je od 1999. do 2002. godine bio selektor seniorske reprezentacije Bosne i Hercegovine a trenutno je član Skupštine FK Željezničar.
Mevludin Branković, 1921.ba