Iz ugla | Josip “Joško” Domorocki


Josip “Joško” Domorocki bio je čovjek koji je rekao “NE” moćnom političkom establišmentu, čiji dekret odvodi najboje igrače sarajevskog Željezničara u novoformirani klub Torpedo (današnji FK Sarajevo). Njegov gest, kojim je odbio napustiti Željezničar, predstavljao je izuzetan čin hrabrosti u to vrijeme, jer ko je tada smio proturječiti komunističkim prvacima i političkim aktivistima nove vlasti, koji su bili angažovani u fudbalu?! Ostali igrači Željezničara Franco Lovrić, Raljić, Golac, Alajbegović, Šilić, Konjevod i Lazarević mirno su primili odluku o prelasku u Torpedo (FK Sarajevo), a on je i po cijenu svojevrsnih pritisaka i ataka na svoju ličnost, ostao vjeran plavoj, Željinoj boji. Domorocki, dijete radničke klase koja je u godinama nakon rata veoma teško preživljavala, nije prihvatio bolje uslove koji su podrazumijevali nekretninu i veću platu kao uslov za prelazak u novu ekipu. Za prelazak u Torpedo nuđen mu je stan, dva odijela i “ministarski fasung“, što su u tadašnje vrijeme fudbalskog amaterizma bili odlični uslovi transfera. Zbog ovog čina, Domorocki zauzima posebno mjesto u Željinoj historiji. Njegovo “NE” ga je učinilo legendom!

Domorocki je rođen 30.11.1917. godine u Sarajevu a fudbal je aktivno počeo igrati daleke 1934. u Hajduku iz Sarajeva, starom radničkom fudbalskom klubu, koji je svoje utakmice igrao na stadionu Skenderija. Postao je prvotimac sa 17 godina. Na odsluženju vojnog roka u Beogradu, nastupao je za tada poznati beogradski tim, Jugoslaviju. Bio je reprezentativac “B“ selekcije tadašnje države. U Sarajevo se vraća pred Drugi svjetski rat, 1940., kada pristupa SAŠK-u, u to vrijeme, uz Slaviju, najbolji sarajevski klub. SAŠK je imao igralište u naselju Kovačići (današnji prostor Zagrebačke ulice, gdje su zgrade Šumarskog i Poljoprivrednog fakulteta), gdje je igrao svoje utakmice u prvom razredu sarajevskog podsaveza i Prvoj ligi tadašnje Jugoslavije.  

Nakon Drugog svjetskog rata Domorocki nastavlja karijeru u novoformiranom klubu Udarniku i Jedinstvu iz Sušaka (Hrvatska), da bi u oktobru 1946. došao u redove Željezničara. Za “Želju” je igrao pet godina, do 1952. u vrijeme kada je klub bio u velikoj krizi, nakon odlaska najboljih igrača u Torpedo (FK Sarajevo). Za “Plave” je odigrao 95 prvenstvenih utakmica i postigao 12 golova. U svojoj prvoj sezoni za Željezničar („Plavi“ su nastupali u Prvoj ligi Jugoslavije i u sezoni 1946./1947. bili su jedini predstavnik Bosne i Hercegovine), nastupao je uglavnom na sredini terena na mjestu „halfa“, odlikujući se brzinom i oštrom igrom koja nije prelazila u grubosti. Vodio je bespoštedne duele sa tadašnjim fudbalskim zvijezdama Stjepanom Bobekom (FK Partizan) i Rajkom Mitićem (FK Crvena Zvezda). Imao je veliki radijus kretanja, ugrožavajući protivnički gol pa se u toj sezoni dva puta upisao u listu strijelaca. Poslije toga dolaze poznati događaji sa odlaskom najboljih igrača plavih u Torpedo i ispadanje u drugu ligu. Bio je, uz Šalipura, najstariji igrač Željezničara.  

Otkako sam došao u “Želju” jeseni 1946. godine odigrao sam skoro sve utakmice u prvom timu do 1952. godine. Nazivali su me fenomenom jer nikad u svojoj fudbalskoj karijeri nisam bio povrijeđen. Mnogi su me pitali čemu za to treba da zahvalim. Odgovarao sam: zahvaljujući urednom sportskom životu i svakodnevnom treningu. Važio sam kao oštar igrač. Međutim, nikad u svojoj karijeri nisam igrao grubo, niti sam bilo kada faulirao Bobeka, Mitića i druge naše velikane fudbalske igre jer su zaista bili izvrsni igrači i prije svega – odlični ljudi. Ja sam oštrije igrao jedino protiv grubijana, koji su više gledali noge protivnika nego loptu.

Zbog smanjenja lige, iako je zauzeo deveto mjesto, “Željo” je ispao u niži rang takmičenja – Republičku ligu Bosne i Hercegovine. Domorocki je bio kapiten tima do 1952., kada se oprostio od fudbala. Poslije igračke karijere i dalje je ostao angažovan u klubu kao trener juniora te kao jedan od trenera prvog tima.  

Sticajem okolnosti, nije odigrao nijedan prvenstveni derbi Prve lige između Željezničara i Sarajeva, jer u njegovo vrijeme dva najbolja sarajevska kluba nisu igrala u istom rangu takmičenja.  

Poginuo je u Splitu 1992. godine u saobraćajnoj nesreći.  


Mevludin Branković, 1921.ba