Rastislav “Rade” Matić je rođen 19. novembra 1938. godine u Sarajevu, a odrastao je na Grbavici, u sedmom radničkom naselju, gdje su stanovale porodice željezničara. To je prostor oko nekadašnjeg doma kulture “Vaso Pelagić“. Njegov otac, Ostoja, bio je željezničar mašinovođa, koji je radio zajedno sa Ramizom Mujkićem, ocem Željinih fudbalera Midhata i Fikreta Mujkića. Njegov otac i Ramiz su dobijali razna priznanja za svoj rad na željeznici. Tako je on zajedno sa braćom Mujkić bio orijentisan na željeznicu i na fudbalski klub Željezničar, koji je imao stadion nedaleko od njegove kuće.

Sa svoja dva brata, neumorno je igrao fudbal u naselju, i to im je bila gotovo jedina zabava. Posebno je bitno naglasiti da se tada, na širem potezu Novog Sarajeva, od Grbavice preko Hrasnog do Dolac Malte, intenzivno igrao fudbal, te da su mnogi od ovih momaka, koji su počeli na livadama i ulicama Novog Sarajeva, postali istaknuti prvoligaški fudbaleri. Karakteristično je i to da je bilo mnogo braće, koji su „pikali“ loptu kao Matići (Grujo, Mića i Rastislav), Mujkići (Midhat i Fikret), Dizdarevići (Mujo, Meho, Hamo i Fahro), Ristići (Luka, Šuco i Aco), Smajlovići (Drago i Đuro), Kapidžići (Enver i Mahmut), Alečkovići.. Svi oni su voljeli Želju i zato su tada svi putevi vodili na stadion, pa se i Rastislav Matić jednog popodneva našao na pomoćnom igralištu, sa namjerom da počne aktivno trenirati fudbal, ali dogodilo se nešto što će uticati na dalji tok njegove fudbalske karijere.

  • Jednom prilikom, u igri me fizički napao jedan čovjek, siledžijski me udario, pa ja više od stida nisam dolazio na stadion Grbavica. Otišao sam na Koševo, sa probuđenim inatom da uspijem u fudbalu i postanem prvoligaški fudbaler – rekao je Matić.

Kao istaknuti omladinac Sarajeva pozvan je u omladinsku reprezentaciju Jugoslavije i bio je prvi fudbaler u Bosni i Hercegovini, koji je zaigrao za reprezentaciju bivše države. Učestvovao je na Evropskom prvenstvu u fudbalu za juniore, koje se održavalo u Budimpešti 1956. Tada su u ovoj reprezentaciji, pored njega, igrali i kasnije mnogi istaknuti fudbaleri, reprezentativci: Radović, Durković, Jusufi, Jukić, Klobučar, Rede, Maravić, Šekularac, Galić..

Potpunu afirmaciju kao igrač doživio je igrajući za Željezničar u periodu od 1956. do 1967., nastupajući na 193 prvenstvene utakmice, postigavši četiri gola. Bio je tipični odbrambeni igrač i cijelu karijeru nastupao je, ili na mjestu halfa, ili beka. Igrao je sa tri generacije Željinih igrača, počevši od one iz pedesetih godina, u kojoj su “Plavi” dres nosili Vrebac, Babić, Krajnc, Imamović, Bukvić, Trbić, Ibrahimpašić, Radonjić… preko generacije sa početkom šezdesetih, u kojoj su igrali Radović, Kokot, braća Kapidžić, Kulović, Duspara, Gašić, Smajlović, Osim, Azapagić, Dizdarević, pa do one iz sredine šezdesetih, sa Bukalom, Jelušićem, Kadrićem, Hrvatom, Bratićem, Zemkom, Hadžiabdićem, Katalinskim, Sprečom, braćom Mujkić, Kalabom… U sezoni 1966./ 1967., okončao je igranje u Željezničaru te otpočeo internacionalnu karijeru. Treba istaći da se odlikovao oštrom igrom, ali nikad nije bio isključen.

Kao omladinski reprezentativac tadašnje Jugoslavije, očekivao je da poslije isteka juniorskog štaža dobije pravu priliku u prvom timu Sarajeva, ali je doživio još jedno razočarenje od tadašnjeg prvog trenera, Ace Tomaševića, koji ga je totalno ignorisao, pa je 1956. prešao u Željezničar, za koji je nastupao 11 godina i nikad nije zažalio zbog te odluke.

  • Ne mogu nikada zaboraviti sve svoje trenere, od kojih sam mnogo naučio, počevši od Miće Ruždića, Bulata, Domorockog, Pajevića, Brozovića, Konjevoda, Bajramija, Stankovića, Saračevića, Babića, Žigantea, pa sve do Milana Ribara – govorio je Matić.

U karijeri, u prvenstvenim utakmicama, postigao je četiri gola i te utakmice, u kojima je kao odbrambeni igrač pomogao navali i postizao golove, bile su mu najdraže. Bio je izuzetno sretan kada je u sezoni 1965./ 1966., Željezničar vodio borbu za opstanak u Prvoj ligi, a on postigao možda i ključne golove. Bile su to utakmice protiv Vardara, kada je savladao Mutibarića, i protiv Veleža u Sarajevu, kada je iz velike udaljenosti iznenadio Veležovog golmana Dugalića.

U međusobnim derbi utakmicama protiv ekipe Sarajeva, odigrao je za Željezničar osam utakmica i postigao jedan gol. U tim utakmicama Željo nije nikada pobijedio, dok je Sarajevo slavilo četiri puta. Te utakmice za njega su bile posebno važne, budući da je bio zadužen za čuvanje legendarnog, Asima Ferhatovića. “Hase” je bio po svemu izuzetan: konstitucijom, fizičko-funckionalnim statusom, tehničko-taktičkim sposobnostima i iznad svega, po ljudskim karakteristikama.

Matić se često prisjećao mnogih duela koje je na terenu vodio sa “Hasetom”. Igrao je, kao i uvijek oštro, a na jednoj utakmici poslije faula nad njim, prišao mu je, pružio ruku i rekao: “Izvini, molim te”. Nakon ovih riječi, “Hase” je nešto opsovao, a “Rade” je dobacio: “Pa vidi šta tvoji rade od ‘Miše’ i ‘Švabe'”. “Hase” ga je samo pogledao, okrenuo se prema svojim odbrambenim igračima, te im dobacio: “Ibro, Kemo, pustite ih malo, mi ovdje ne možemo živjeti”. Matić je inače sa Ferhatovićem bio dugogodišnji prijatelj, jer su 1955. zajedno radili u upravi Vodovoda. Tada je još bio amaterski fudbal i mnogi fudbaleri su bili zaposleni.

Inače, utakmice protiv Sarajeva uvijek su bile nabijene emocijama, i kod igrača i navijača te su imale neku posebnu draž. Uvijek je pobjeda protiv gradskog rivala bila nekako draža od pobjede nad drugim ekipama. “Rade” se posebno prisjeća utakmice na Koševu, na početku prvenstvene sezone 1964./ 1965. Tada je Sarajevo pobijedilo rezultatom 3:1, a on je bio strijelac jedinog gola za Željezničar u 80. minuti, kada je sa ivice šesnaesterca, nakon što je upisao asistenciju Ivica Osim, savladao golmana Sarajeva Sirću.

Na derbi utakmicama često su sijevale varnice, bilo je “gusto” i na terenu i u publici, ali važno je napomenuti da su igrači Željezničara i Sarajeva, poslije “vatrenih” utakmica zajedno izlazili na večeru, družili se, jer su bili istinski sportski prijatelji. Ovakve utakmice shvatali su kao sportsko nadmetanje, u kojima se nekada igralo i grubo, ali nikada nije bilo težeg incidenta i sve se na kraju završavalo u granicama fer pleja.

Matić je nakon ere u Željezničaru otišao u inostranstvo, te igrao za američki tim Saint Louis, nakon čega je završio karijeru. Poslije fudbalske karijere se posvetio trenerskom pozivu, a 20 godina obavljao je funkciju instruktora u Fudbalskom savezu Bosne i Hercegovine. Bio je i 15 godina selektor omladinske reprezentacije Jugoslavije na preko 80 susreta, za koju su igrali: Stojković, Pančev, Mrkela, Mladenović, Šabanadžović, Milojević, Nestorović, a poslije je vodio i zlatnu generaciju sa Šukerom, Bobanom, Prosinečkim, Pavlovićem, Brnovićem, Piplicom, te one mlađe, 1975. godište: Šimića, Tomasa, Mulalića, Vujića, Salihamidžića, Miškovića, Varešanovića, Pelića…

Kao trener radio je u Hapoelu iz Tel-Aviva, te u Sloveniji u Novom Mestu, Korotanu i Krškom. Bio je angažovan u NK Napredak iz Sarajeva, kao šef stručnog štaba, sa svojim prvim pomoćnikom, bivšim saigračem, Branimirom Jelušićem. Kao učesnik nekoliko svjetskih i evropskih prvenstava, simpozija i seminara trenera FIFA-e i UEFA-e, posjeduje licencu najvišeg nivoa. Trenutno živi u Sarajevu.

Mevludin Branković, 1921.ba