Tarik Hodžić je rođen 1951. godine u Sarajevu. Fudbalsku karijeru počeo je u pionirima Željezničara kod trenera Milana Ribara, a on je bio i jedan od najmlađih pionira u historiji Omladinske škole Željezničara. Odrastao je u radničkom naselju, u nekadašnjoj Plitvičkoj ulici, u neposrednoj blizini stadiona Grbavica. Išao je u Osnovnu školu “Ivan Goran Kovačić”, sadašnja škola Hrasno, te je kao dječak neumorno sa vršnjacima “trčao za loptom”, igrajući, za njega najdražu, fudbalsku igru.

U to vrijeme, urbanizacija grada još nije uzurpirala slobodne površine za igru, na kojima su djeca mogla igrati fudbal i gdje se, u stvari, sticala osnovna podloga za kasnije aktivno bavljenje fudbalom. Inače, u to vrijeme fudbal je bio gotovo jedina, a ujedno i najjeftinija zabava za djecu i u njegovom kvartu gotovo da nije bilo djeteta da nije “trčalo za loptom”. Blizina Željinog stadiona imala je magičnu privlačnost, te se i on sa nekoliko svojih vršnjaka skrasio na starom šljakastom terenu stadiona Grbavica.

Nakon probne utakmice, primljen je u Željine pionire i bio je, uz Fikreta Mujkića – Piketa, najmlađi pionir u historiji Željinih omladinskih selekcija. Volio je igrati tehnički dotjeran fudbal, uživajući u baratanju loptom, jer je fudbal prije svega shvatao kao zabavu i uživanje, a ne kao tešku obavezu, mukotrpni rad i opterećenje. Iz pionira je selektiran u podmladak “Plavih” 1966., kod trenera Jovice Radovića. Igrao je u juniorskoj generaciji Janjuša, Kavazovića, Alečkovića, Jankovića, D. i S. Kojovića, Šišića, Mićanovića…

Profesionalni ugovor sa Željezničarom potpisao je 1970., ali je odmah ustupljen Famosu iz Hrasnice, gdje je igrao do 1973., kada se vratio u matični klub. Tim iz Hrasnice tada je igrao u Drugoj saveznoj ligi tadašnje Jugoslavije – grupa Zapad. Za Famos je nastupao tri sezone i u tom periodu profesionalne karijere, najradije se sjeća kvalifikacija za Prvu saveznu ligu, kada je ekipa iz Hrasnice bila nadomak prvoligaškog statusa. Famos je tada imao odličan tim i nezaboravnu utakmicu su odigrali protiv Zagreba na Maksimiru pred 60.000 gledalaca, kada je bilo neriješeno (0:0). U sezoni 1972./ 1973., bio je najbolji strijelac Druge lige – Zapad sa 28 postignutih golova.

U sezoni 1973./ 1974., vratio se u matični klub i Ribar mu je u toj sezoni povjerio dres prvotimca 17 puta, i tada je postigao sedam golova. U to vrijeme, zajedno sa Edinom Sprečom, bio je najbolji strijelac tima. Ipak, već je polako odlazila šampionska generacija Želje, jer je Bukal karijeru nastavio u Belgiji, a Jelušić i Sprečo otišli na odsluženje vojnog roka, pa je on tada dobio šansu da u prvenstvu odigra 17 utakmica za svoj matični klub. Igrao je na mjestu centarfora, mijenjajući reprezentativca Bukala, a sa njim u navali su igrali još i Lušić, Janković, Vlaški, Šerbo i S. Kojović.

Rado se prisjeća i vjerovatno nikada neće zaboraviti turneju u Brazilu, u zimskoj pauzi, kada je Željezničar odigrao nekoliko utakmica sa brazilskim timovima, te sa reprezentacijom Zaira u Kinšasi. Na stadionu Marakana u Rio de Žaneiru bio je strijelac jedinog gola kojeg je Željezničar postigao protiv čuvenog Flamenga koji je tada savladao tim sa Grbavice sa 3:1.

Igrajući za Željezničar u dvije prvenstvene sezone u derbijima sa ekipom Sarajeva, od četiri utakmice, igrao je samo jednu i to u sedmom kolu, 23. septembra 1973. godine na stadionu Koševo. Tada je Sarajevo slavilo pobjedu rezultatom 1:0 golom lijevog krila Petkovića. „Navala“ Željezničara započela je ovu utakmicu u formaciji: Jelušić, Janković, Sprečo, S. Kojević i Radović. U nastavku tog susreta on je zamijenio Boška Jankovića, a Šerbo S. Kojovića. Bio je to 29. po redu derbi susret vječitih rivala, koji je pobuđivao veliki interes među ljubiteljima fudbala u gradu, pa se na Koševu okupilo otprilike oko 20.000 gledalaca. Tu je utakmicu Tarik Hodžić odigrao solidno. Sredinom drugog poluvremena odlično je centrirao u kazneni prostor pred gol Sarajeva, a na loptu je natrčao Brane Jelušić, pucajući oštro prema Ekmečićevom golu, ali je golman Sarajeva odlično intervenisao. Inače, on je izvrsno branio na ovoj utakmici, pa je, uz Šljivu i Šarana, bio najbolji pojedinac Sarajeva.

Nakon dvije sezone u Željezničaru, Hodžić je 1975. godine prešao u ljubljansku Olimpiju, gdje je igrao jednu sezonu. Nakon odsluženja vojnog roka, karijeru je nastavio u Liježu (Belgija) gdje su igrali Sead Sušić, Edhem Šljivo, a kasnije i Slobodan Kojović. U Liježu se istakao kao golgeter, jer je bio drugi strijelac belgijskog prvenstva, iza poznatog Vandenbergha. Nakon Liježa otišao je u Tursku, u Galatasaray, gdje je proveo četiri nezaboravne godine. Igranje u “Galati” bila je kruna njegove profesionalne karijere.

Igrao je odlično, osvojivši dva kupa Turske, a posebno se istakao kao jedini stranac – golgeter u historiji turskog prvenstva i to u sezoni 1983./ 1984., sa 19 postignutih golova. Trener mu je bio Tomislav Ivić, koji ga je forsirao u napadu, dajući mu potpunu slobodu u igri.

U cjelini, Hodžić može biti zadovoljan sa svojom profesionalnom fudbalskom karijerom, prije svega jer mu je fudbal omogućio potpunu sigurnost, ali ostaje žal za tim što nije više igrao za Željezničar. Okolnosti u to vrijeme bile su takve da je za vrijeme njegovog stasavanja i prelaska iz podmlatka u seniore, Željo imao odličnu generaciju koja je osvojila šampionsku titulu u tadašnjoj Jugoslaviji. Bilo se teško izboriti za svoje mjesto pored vedeta kao što su bili Bukal, Sprečo, Janković, Katalinski, Hadžiabdić i ostali… S druge strane, on je više volio igrati suptilniji fudbal. Nije volio brzu i oštru igru, za koju nije bio spreman, niti je bio pristalica takvog poimanja fudbala, pa se zbog svojih stavova u nekim situacijama nije baš najbolje slagao sa Milanom Ribarom. Bez obzira na sve, Milana Ribara smatra velikim trenerom, prije svega stvaraocem igrača, stručnjakom iz čijeg su podmlatka izrasli mnogi veliki igrači.

I dalje je najviše emotivno vezan za Željezničar, jer je to tim u kojem je odgojen, te je i u najtežim danima agresije bio jedan od ljudi koji su ga uspjeli očuvati kada je prijetilo njegovo potpuno raspadanje. Svoju privrženost Klubu je i pokazao u trenucima krize kada je Mišo Smajlović, kao šef stručnog štaba, u proljeće 1997. godine podnio ostavku. Prihvatio se te teške uloge šefa stručnog štaba i tu funkciju je obavljao tri mjeseca i u njegovo vrijeme Željezničar je uspio ući u finale Kupa Bosne i Hercegovine, kada je na Koševu izgubio od Sarajeva sa 2:0.

Mevludin Branković