Kraj dvomjesečnoj pauzi je konačno došao i naš Željezničar se vraća na našu Grbavicu odakle će krenuti u težak i neizvjestan proljetni dio sezone. Na samome početku očekuje nas fudbalska poslastica i svojevrsni derbi. S toga je cilj i obaveza svakog od nas pojedinačno, ali i kao jedne velike porodice i više nego jasan…

Odjava od teškog i sumornog jesenjeg dijela sezone, kojem smo jedva čekali kraj, završena je nečim što sam tada smatrao više kao emotivno pražnjenje i najbolji način da se zaokruži tužna, ali ipak priča o ljubavi. Tada sam napisao kako ćemo izdržati jedan ili dva vikenda “bez Željezničara”, a onda ćemo početi psovati i proklinjati pauzu, iščekujući ponovo taj neopisvi trenutak kada će naši Plavi zakotrljajti loptu na našoj Grbavici uz našu podršku. S obzirom kakav je jesenji dio sezone bio, mislio sam da će proći čak i više vremena dok se ponovo ne zaželimo naših unikatnih porodičnih okupljanja…

Nisam mogao biti više u krivu. Valjda je baš to crnilo jesenjeg dijela sezone uticalo na moju želju da što prije vidim Željezničar koji će se što prije početi boriti za izlazak iz krize i uspon na vrh, iako osim imena Željezničar nije bilo ništa za što bih se uhvatio i u što bih položio nade da će uspjeti u tome. Valjda je to tako i sa samim Željezničarom, uvijek je bilo uzbudljivije i slađe boriti se za neki cilj, makar on bio i opstanak u ligi, nego što je sami prolazak kroz njega. Tako je već naredni dan nakon posljednje utakmice i poraza od GOŠK-a u Gabeli počela nada, počelo iščekivanje i sada je tome, konačno, došao vrhunac i kraj. Šeki is on the road again!

Prije nego krenemo naprijed, pogledajmo unazad

Neću se mnogo osvrtati na jesenji dio sezone, iako bi on trebao biti polazna tačka za sve što slijedi i nešto na što se mora osvrnuti ako se želi ići naprijed. Fokus ovih redova je upravo na tom “naprijed”, kao što treba biti svaki fokus u ovome i trenucima koji dolaze. S toga je dovoljno minimalno osvrtanje unazad, letimični podsjetnik na ono što je bilo, tek onoliko da se u tome nauče lekcije i pronađe motiv, volja i snaga za ono što će biti.

Naš Željezničar je jesenji dio sezone završio na desetom mjestu Premijer lige Bosne i Hercegovine, sa 19 osvojenih bodova u 18 odigranih utakmica. Željezničar je i eliminisan iz Kupa Bosne i Hercegovine već u šesnaestini finala od tuzlanske Slobode (0:1), dok su utakmice prvog i drugog kola kvalifikacija za UEFA Europsku Konferencijsku ligu na samom početku ostale kao jedna od rijetkih svijetlih tačaka u dosadašnjem dijelu sezone.


Stanje na tabeli Premijer lige Bosne i Hercegovine nakon jesenjeg dijela sezone (IZVOR: www.fkezljeznicar.ba)


Upravo je nakon njih i nekoliko odličnih utakmica na otvaranju Premijer lige Bosne i Hercegovine uslijedila katastrofa. Poraz za porazom, bez boda na gostujućim utakmicama, promjene na terenu, klupi i samom klubu i, što je najgore od svega, totalni psihološki i moralni sunovrat ekipe, što se odrazilo na sam klub i na sve navijače. U konačnici, posljednjim sudijskim zviždukom na utakmici protiv GOŠK-a u Gabeli upaljeni su svi mogući alarmi. Na ionako nezavidnu finansijsku i organizacijsku sitaciju u kojoj se naš Željezničar nalazi, došao je i jedan od najgorih plasmana u posljednjih par decenija.

“Veliki remont”

Situacija, iako teška, bila je poprilično jasna – ekipa našeg Željezničara je hitno trebala “veliki remont” i hitno “podizanje”. I to ne toliko zbog nedostatka kvalitete koliko zbog nedostatka karaktera, volje, obraza i svijesti. To je dalje značilo da će rukovodstvo Željezničara morati mnogo više pažnje da posveti “sportskom segmentu”, nego administrativnom i finansijskom. A za navijače Željezničara je to značilo da će se morati dobro naoružati strpljenjem, podrškom i vjerom.

Iako se dosta nade polagalo u saradnju sa Fudbalskim savezom Saudijske Arabije, koja je navijačima i javnosti predstavljena kao “ogroman korak naprijed”, vrlo brzo, sa početkom 2024. godine, ta “saradnja” se srušila kao kula od karata. S obzirom da onima koji su odgovorni za tu saradnju, što je jedan od razloga zbog čega se ekipa, a samim tim i cijeli klub, našla u ovakvoj situaciji, nije palo na pamet da preuzmu odgovornost za to (izuzev nekoliko “sladunjavih” riječi izvinjenja i pravdanja “najboljom namjerom” na nedavno održanoj sjednici Skupštine), nema smisla ni da se posebno osvrćem na to. Konkretni problem je bio što je ekipa ostala bez šefa stručnog štaba, Abdulhakeema Al-Tuwaijrija, te bez planiranih priprema i poteza koji bi eventualno unaprijedili ekipu. I to samo par dana prije početka priprema, što je potrebni “remont ekipe” dodatno usložilo i otežalo.

Vrlo brzo nakon što je Al-Tuwaijri napustio poziciju šefa stručnog štaba, na nju je imenovan Bruno Akrapović. Iza Akrapovića je veliko igračko i trenersko iskustvo, u bosanskohercegovačkoj sportskoj javnosti je prepoznat kao kvalitetan fudbalski stručnjak, a od velike većine navijača Željezničara je prihvaćen kao neko ko svojim znanjem, iskustvom, pristupom i snagom može donijeti potrebne promjene.


Iskusni Bruno Akrapović je treći šef stručnog štaba Željezničara ove sezone (FOTO: FK Željezničar/Facebook)


To je dalje značilo i da će se naša Grbavica, po ko zna koji put u posljednjih nekoliko godina pretvoriti u “autobusku stanicu”. Sa nje je otišlo 11 igrača: Edin Rustemović, Aleksandar Kosorić, Allyson, Irfan Jašarević, Ajdin Mulalić (posudba), Mehmed Ćosić, Benjamin Šehić, Dražen Dubačkić, Nikola Turanjanin, Hamza Gasal i Amar Musić. Čak 12 igrača je zadužilo plavi dres i u narednom periodu će ga nositi: Filip Dujmović, Nemanja Cavnić, Josip Mijić, Adonis Bilal, Stefan Radinović, Azur Mahmić (posudba), Antonio Pavić, Harun Karić, Samir Radovac, Amer Hiroš, Faris Zubanović i Bismark Charles (posudba).

Pripreme za proljetni dio sezone ekipa Željezničara je počela 10. januara na Grbavici, a izuzev našeg doma u dva navrata je boravila u Međugorju, gdje su odigrane skoro sve prijateljske utakmice u okviru priprema. Prvu utakmicu, ekipa Željezničara je odigrala protiv juniora našeg kluba i ubilježila je pobjedu rezultatom 5:2. Potom je u Međugorju poražena od istoimenog domaćina rezultatom 2:1, a zatim i od Neretvanca rezultatom 1:0. Uslijedila je potom pobjeda nad Hrvacama u Čitluku rezultatom 2:0, zatim pobjeda nad Romanijom na Grbavici rezultatom 2:0, te pobjede nad Všrcom (2:1), Klisom (1:0) i Veležom iz Nevesinja (8:2) u Međugorju.

Ocjenu zimske pauze koja je iza nas gotovo je nemoguće dati. Inače je izuzetno nezahvalno davati bilo kakve ocjene, a s obzirom na stanje i položaj ekipe i kluba, u ovom slučaju je i vrlo teško.

Najprije treba ponoviti kako se u saradnju sa Fudbalskim savezom Saudijske Arabije polagalo mnogo nade, a kako je do kraha te saradnje došlo, moralo se što brže reagovati, tražiti alternative, pa čak i improvizovati. To se posebno odnosi na same pripreme, njenu lokaciju i izbor protivnika u prijateljskim utakmicama. Dok se za povratak Željezničara u Međugorje može reći i da je za pohvalu, rivali isključivo iz nižih rangova bosanskohercegovačkog i hrvatskog fudbala kao “sparing partneri” ne mogu postati praksa ukoliko se od priprema želi upravo to – da se bude spremno.

Odlaske i dolaske igrača nema potrebe posebno komentarisati. Za rubriku “odlasci” mogu slobodne volje da izrazim žaljenje što nije bila i veća, dok za rubriku “dolasci” će važiti isto pravilo kao i do sada – zeleni teren je jedino mjerilo.



Ono u šta većina navijača polaže najviše nade jeste Bruno Akrapović, odnosno njegovo znanje, iskustvo i metode rada. Ali bez podrške tih istih navijača, a posebno rukovodstva kluba (materijalne, moralne, jednom rječju: konkretne), sam Akrapović neće moći mnogo toga uraditi sa ekipom.

Potrebno se osvrnuti i na prijateljske utakmice odigrane u okviru minulih priprema za proljetni dio sezone. Iako one u pravilu ne znače i ne otkrivaju mnogo, zabrinjavajuće je bilo psihološko stanje ekipe u barem polovini utakmica (što je i dovelo do dva sramotna poraza od Međugorja i Neretvanca), te to što nije bilo jasno vidljivih obrisa igre, formacije i selekcije igrača koja će biti “nosilac” proljetnog dijela sezone. Sasvim je razumljivo da za igrače nisu iste te i, na primjer, utakmice kvalifikacija za UEFA Europsku Konferencijsku ligu, te da ni jedan trener neće rizikovati povrede igrača ili da bude “pročitan” od drugih. Ali opći utisak je da se ekipa nije dovoljno psihički “uzdigla”, te da je to za posljedicu imalo i slabija izdanja na zelenom terenu.

Da li će početak takmičarskih utakmica, što znači i veliku podršku sa tribina, popraviti stanje, ostaje nam da vidimo. Ono što je sigurno, a to je podcrtano i na kraju jesenjeg dijela sezone, jeste da kvalitet ekipe nije upitan. Ali volja, karakter i svijest moraju da budu na daleko višem nivou nego do sada. Ime, grb i dres Željenzičara to sami nalažu.

Rival od kojeg se (ne)zna šta očekivati

Prvu utakmicu proljetnog dijela sezone naš Željezničar igra sutra, 17. februara, od 16:00 na našoj Grbavici. U goste nam dolazi aktuelni prvak Bosne i Hercegovine i osvajač Kupa – Zrinjski.

Iako to stanje na tabeli, ali i rezultati ove i proteklih sezona ne pokazuju, sve ostalo jasno govori da je riječ o derbiju cijelog 19. kola. Rivalstvo između ova dva kluba postoji, još od perioda gdje su se oba međusobno borila za trofeje i prevlast u bosanskohercegovačkom fudbalu. A i riječ je o prvoj utakmici proljetnog dijela sezone, prvoj nakon dvomjesečne pauze gdje su i jedna i druga ekipa određena nepoznanica i sebi, i protivniku i cijeloj javnosti. I riječ je o utakmici na Grbavici, što garantuje odličnu atmosferu.

Zrinjski je jesenji dio sezone završio na drugom mjestu sa 38 osvojenih bodova, sedam manje od prvoplasiranog Borca i pet više od trećeplasiranog Veleža. Zrinjski je ostvario i plasman u četvrtinu finala Kupa Bosne i Hercegovine, i to baš prije sedam dana, što je bila i prva zvanična utakmica za Zrinjski u proljetnom dijelu sezone. Na Stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru savladali su Slaviju rezultatom 3:0. Također, iza Zrinjskog je i “historijska jesen”, s obzirom da su bili prvo bosanskohercegovački klub koji je učestvovao u grupnoj fazi nekog UEFA takmičenja. Zrinjski se takmičio u UEFA Europskoj Konferencijskoj ligi i zauzeo je četvrto mjesto u Grupi E sa četiri osvojena boda u konkurenciji sa Aston Villom, Legiom i AZ Alkmaarom.


FOTO: HŠK Zrinjski/Facebook


Zimsku pauzu u Zrinjskom je obilježio dolazak novog šefa stručnog štaba. Nakon što je prekinuta saradnja sa Krunoslavom Rendulićem krajem jesenjeg dijela sezone, na njegovo mjesto je doveden Željko Petrović, 58-godišnji Crnogorac sa značajnim međunarodnim iskustvom.

Zrinjski je daleko aktivniji bio po pitanju odlazaka nego dolazaka igrača. Klub je napustilo čak 12 igrača, od kojih su neki imali bitnu ulogu u ekipi u jesenjem dijelu sezone. Sa druge strane, Zrinjski je angažovao šest igrača: Gorana Karačića, Filipa Brekala, Silvija Ilinkovića, Tonija Šunjića, Igora Savića i Sebastijana Cordu.

Sasvim je jasno da se radi o značajnim promjenama u igračkom kadru, a postoje i najave iz Zrinjskog da prijelazni rok još uvijek nije završen za njih. S obzirom na te promjene, na dug i težak jesenji dio sezone, ali i na borbu “na dva fronta” koja Zrinjskog očekuje u proljetnom dijelu, možemo biti sigurni da će mostarski klub biti i određena nepoznanica i velika opasnost. Uostalom, riječ je o klubu i ekipi koja ima kontinuitet dobrih rezultata. S toga je potpuno jasno šta nas očekuje.

Međusobni omjer

Utakmica između našeg Željezničara i Zrinjskog koja se igra sutra (17. februara) od 16:00 našoj Grbavici bit će 61. međusobni okršaj ove dvije ekipe.

U dosadašnjih 60 uspješniji je Željezničar koji ima 24 pobjede, dok Zrinjski ima 21, a 15 utakmica je završeno bez pobjednika. Željezničar je taj koji ima i bolju gol razliku u međusobnom omjeru, postigao je 83 pogotka spram 72 Zrinjskog.

Posljednji susret ove dvije ekipe, odnosno prvi ovosezonski, odigran je na Stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru 24. septembra prošle godine. U vrlo uzbudljivoj utakmici Željezničar je bio taj koji je zasluženo poveo pogotkom Irfana Jašarevića u 30. minuti. Ali onda je uslijedila apsolutna ofanziva Zrinjskog koja se isplatila tek pred kraj utakmice. Najprije u 78. minuti Slobodan Jakovljević postiže pogodak za 1:1, a zatim u drugoj minuti nadoknade vremena Petar Mišić postiže gol za 2:1 i pobjedu Zrinjskog.


Detalj sa posljednjeg susreta između Željezničara i Zrinjskog krajem septembra prošle godine (FOTO: www.fkzeljeznicar.ba)


Posljednji susret između Željezničara i Zrinjskog na Grbavici odigran je 8. oktobra 2022. godine, a i tada je Zrinjski pogotkom Marija Tičinovića iz 30. minute slavio pobjedu rezultatom 1:0.

Posljednju pobjedu Željezničar nad Zrinjskim je ubilježio samo dva mjeseca i više prije iznad pomenute utakmice. Tada je na Stadionu pod Bijelim brijegom slavio veliku pobjedu nakon preokreta, rezultatom 2:1. Zrinjski je poveo pogotkom Nemanje Bilbije u 36. minuti, da bi Željezničar pogocima Hamze Gasala u 63. i Nedima Mekića u 84. minuti došao do preokreta i važne pobjede.

Nije lahko, ali ćemo najbolje što možemo

Stanje u kojem se nalazi naš Željezničar uoči početka proljetnog dijela sezone je koliko teško, toliko i jednostavno. U pitanju je borba za čisti opstanak u najvišem rangu bosanskohercegovačkog fudbala, a takvoj borbi kao pobjednik se izlazi samo na jedan način – budeš najbolji.

Da li je lijepo i ugodno sada vidjeti naš Željezničar u tom stanju? Nije. Da je li je moglo biti drugačije? Moglo je, ali sada nije važno. Da li sada ima mjesta ikakvoj naknadnoj pameti ili ikakvim kalkulacijama? Nema. Da li maksimalna borba ekipe i maksimalna podrška navijača imaju sada, ili bilo kada, ikakvu alternativu? Nemaju.

Iz kluba su se potrudili, što je za svaku pohvalu, da naprave vrlo dobru promociju predstojeće utakmice, da privuku što više navijača na Grbavicu i da se stvori atmosfera u kojoj će samo velika podrška donijeti željeni cilj. Navijačka grupa The Maniacs je, također, uradila mnogo toga kako bi na predstojećoj utakmici, i onima što dolaze nakon nje, njihova južna tribina, ali i cijeli stadion Grbavica, bila ispunjena do posljednjeg mjesta i kako bi bila velika podrška.

Upravo je velika podrška taj zajednički faktor na kojeg se svi pozivaju i ono što je, prosto, neophodno i skoro jedino što nam u ovom stanju preostaje. U ovakvom stanju ukoliko svi ne budemo vukli za isti kraj, “kraj” nam je blizu.

Kao što je iznad navedeno, ekipa, kao najodgovornija za ovakvo stanje će morati mimo svih “formalnih” promjena, najveću promjenu doživjeti u svojim glavama i srcima, odnosno onu “suštinsku”. Oni koji nose dres Željezničara morat će da shvate šta taj dres predstavlja. Morat će da shvate šta i ko sve stoji iza imena i grba Željezničara. Morat će shvatiti na kakvom stadionu i pred kakvim navijačima igraju. I morat će da shvate da ukoliko ne budu valjali klubu, neće valjati ni sebi.

Na rukovodstvu kluba je da također budu maksimalna podrška ekipi, kako materijalna, tako i moralna. Kao drugi po odgovornosti za ovakvo stanje, moraju pod hitno da prestanu da se igraju sa imenom kluba, njegovom sudbinom i strpljenjem navijača, te da svi do jednog naprave od Željezničara stabilan klub koji će se što prije vratiti tamo gdje pripada – na vrh.

Ni jedni, ni drugi ne smiju da budu “uljuljkani” u podršku navijača, koja sigurno neće izostati, jer razlog te podrške je isključivo klub, a ne pojedinci ili male grupe pojedinaca u njemu.

A, mi navijači ćemo raditi ono što najbolje znamo. Šal oko vrata, naša Grbavica i podrška Željezničaru iznad svega!


Almedin Halilović


Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Udruženja 1921.