Duga zimska pauza je, hvala nebesima, prošla. Plava lokomotiva je opet u pogonu, lopta se kotrlja našim stadionima, a mi se vraćamo „živim za vikend“ načinu života. Proljetni dio sezone počeo je utakmicom protiv Veleža u Mostaru. Iako poražen rezultatom 2:0, naš voljeni Željezničar se nije osramotio. Plavo-bijeli su na terenu prikazali ono što se od njih u ovim vremenima i uslovima jedino i može očekivati: volja, želja i htijenje. Pa i određene doze kvalitete, oko koje svakako nikada neće biti potpunog konsenzusa među navijačima Željezničara. Opći utisak je da je prinuđena igra bez napadača, blaga doza nesreće i „suđenje“ skroz izgubljenog Dragana Petrovića uzrok poraza. Naravno, Veležova ekipa je daleko kvalitetnija i kompaktnija od ekipe Željezničara i dva pogotka iz dva šuta u okvir gola su dokaz tome. Ali Željezničar je igrao fudbal, imao svoje prilike i poštovanje kojeg su prema Željezničaru iskazali igrači, trener i navijači Veleža nakon utakmice zaista znače. Usudit ću se reći, i više od bodova, jer bodovi Željezničaru za ono što se od njega očekuje u ovim uslovima i ne znače mnogo.
Od Željezničara se očekuje da opstane u životu. Ni trofeji, ni plasman u europska takmičenja. Ni nizovi pobjeda ili utakmica bez poraza, ni punjenje protivničkih mreža do vrha, a ni granitna odbrana. Ni zvučna imena, ni spektakularni golovi, ni magični potezi pojedinaca. Ni nove tribine na stadionu, ni postupci ozbiljnog, europskog kluba. Od Željezničara se očekuje da što duže zadrži dah u blatu u kojem se guši i da što prije skupi snage da iz tog blata izroni i prodiše. Od Željezničara se očekuje da prestane iskihavati posljedice godina i decenija loših odluka i pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima. Od Željezničara se očekuje da sačuva svoje ime, svoju stogodišnju tradiciju, svoje dobre i loše dane i sve uspomene, svoju Grbavicu i sve ono zbog čega ga toliko volimo. Od Željezničara se očekuje da vrati udarac onima koji su ga ikada, i jednom udarili. Da vrati stotinu puta bolnije. Od Željezničara se očekuje da uradi sve što može kako bi preživio, ali Željezničar nije i nikada neće biti sam, bilo dobro ili loše.
Pogotovo kada je loše. Valjda je to običaj u lijepim fudbalskim pričama širom svijeta, a naš Željezničar je za nas najljepša. Mnogo, mnogo puta se to ispostavilo tačnim kroz našu historiju. Mnogo puta je Željezničar preživljavao i uzdizao se zahvaljujući samome sebi i onima koji ga vole, koji su uz njega uvijek i koji ne žale ništa za njega. Tako i sada, Željezničar čini ono što se od njega jedino očekuje uzdajući se u sebe i u svoje snage, a njegova najveća snaga su njegovi navijači. Navijači koji u posljednje vrijeme oduševljavaju javnost svime onime što rade za svog Želju. Navijači kojima godinama i godinama unazad niko nije blizu kada je u pitanju odanost i podrška klubu. Ne ona umjetna, ne ona uvjetovana rezultatima i novcem, već ona iskrena i iskonska, ona nedodirljiva. Navijači isključivo Željezničara i ničega drugog na mnoge načine pomažu da ono što svim srcem vole ostane u životu. Jedan od tih načina je i prodati 10.000 ulaznica za derbi susret protiv gradskog rivala Sarajeva, koji se igra 5. marta 2022. godine na našoj Grbavici!
Cilj od 10.000 članova učlanjenih u 2022. godini je ispunjen u rekordnom roku. Osim što su navijači klubu donijeli više od 200.000 KM, u trenucima kada je svaki fening važan, započelo se sa važnim procesom podizanja svijesti o važnosti članstva u Željezničaru i to je nešto što će ostati trajno, što će se iz dana u dan unaprijeđivati i nadograđivati i što će u konačnici dovesti do što jačeg Željezničara. Ali druga akcija koja je najavljena, na koju smo se svi obavezali i koja će klubu donijeti dodatnih 200.000 KM i više – nije završena. Počela je, pomjerili smo se sa nule, ali smo još daleko od željenog cilja. Kao da je nekakva letargija zavladala među svima nama, a ni u snu ne bi smjela! Ima uvijek nezadovoljnih, ima uvijek sveznalica i neznalica i generalno je teško sa ljudima. Ali navijači Željezničara nisu obični ljudi.
Nisu ni vanzemaljci, superheroji iz filmova ili stripova ili nešto treće. Ali su upravo zbog činjenice da navijaju za Željezničar posebni i totalno drukčiji od drugih. To je njihovo tajno oružje, kvalitet kakvog ne može imati svaki čovjek na svijetu i onaj osjećaj kakav se samo može i mora doživjeti, a nikako opisati. Za navijače Željezničara ne postoji nemoguće jer razlika između mogućeg i nemogućeg je u odlučnosti, a svaki od nas je sa svojom odlučnošću načisto još od kada smo prvi put zakoračili na našu Grbavicu.
Ovo nije poziv, molba, apel, proglas niti bilo kakav vid prisile na nešto. Ovo je samo podsjećanje na našu obavezu sadržanu u našoj zakletvi – mi smo Željini, Željo je naš. Kako smo Željini onda kada je lijepo, divno i krasno, kako se njime ponosimo kada imamo mnogo razloga za to, tako je i Željo naš, naša obaveza i ono čemu smo dužni pomoći kada ne ide, pri tome ne postavljajući bilo kakve uslove i pitanja. U ovim teškim vremenima, naša obaveza je još veća i važnija. Baš kao što je dijete sretno i zadovoljno dok je pod okriljem roditelja, dok bezbrižno raste i ima sigurnost u onima koje voli i koji ga vole najviše. Ali kada roditelji ostare, oslabe i trebaju pomoć, ko će drugi biti tu za njih nego li njihova rođena djeca? Po tom uzoru budimo i mi uz Željezničar. Razlika je samo što Željezničar nikada neće umrijeti dokle god je ovoga svijeta. Željezničar će živjeti i uz one koje dolaze daleko poslije nas, kao što je živio uz one koji su bili daleko prije nas. U ime ovih prije mi imamo obavezu danas prema onima što dolaze poslije.
Zato kupimo kartu za derbi! Pomozimo klubu jer mu je naša pomoć potrebna i presudna! Ostvarimo cilj kojeg smo MI zacrtali! Ne klub niti neko sa strane. Ovo je isključivo od nas, od naših srca i od naših usta za klub. Ovo je najčistija i najiskrenija ljubav, baš kao ljubav između djeteta i roditelja. Pokažimo da je itekako moguće ostvariti takvu ljubav i na Grbavici, hramu ljubavi i simbolu otpora. Pokažimo svima, a najviše dušmanima kakvih imamo na pretek, da nam niko ni blizu nije, niti će ikada biti. Ne spavajmo, ne zijevajmo i ne budimo letargični i lijeni. Željezničar se voli, brani i održava u životu konkretnim djelima u stvarnosti i ničim drugim. Živimo Željezničar, ne glumimo da živimo Željezničar. Živimo Željezničar tamo gdje je to potrebno, gdje je jedino važno i gdje se jedino broji. Ne izmišljajmo opravdanja i izgovore, jer je 99% njih toliko ofirno i providno da je jadno i smiješno. Otvorimo oči, budimo iskreni i budimo odani Željenzičaru kao nikada prije jer je to Željezničaru jedino i potrebno sada.
Uostalom, šta je 20 KM za onaj osjećaj kada 10.000 braće i sestara po boji podigne u vis plavo-bijele šalove i u jedan glas zapjeva najljepšu pjesmu na dunjaluku?!
KUPI KARTU!
Almedin Halilović