Jutro nakon utakmice protiv Veleža, dok sam se bavio bilo čime samo da ne mislim na nju, zove me Bimbo. Imao je on običaj da zove nakon svake utakmice kako bi uskladili obaveze oko najave za narednu utakmicu. Dugo godina smo radili skupa na najavama – ja tekst, on sliku najave. S obzirom da je veliki maher za grafički dizajn, toliki da ni on sam možda nije svjestan koliki, njegov talenat, vizija i način razmišljanja mi je dobro došao jer bi od svake slike za najavu napravio posebnu priču. A dobro je došao i cijelome Udruženju “1921” jer je, kada mu nije kamera u ruci, uradio mnogo toga – od nekih sitnih grafičkih rješenja za naša videa pa do dizajniranja majica ili naše web stranice. Iako smo radili usklađeno, često sam se i namjerno trudio da napišem tekst koji će zasjeniti sliku, jer fokus najave treba da bude na napisanome. Ali svaki put, ma koliko mislio da sam uspio, zaticao sam sebe kako ujutru, na dan utakmice, čitajući najavu uz kahvu (što mi je postao ritual) buljim samo u onu sliku i govorim samome sebi: “Jeb’o sebe, kako može napraviti nešto ovako dobro?!” Već neko vrijeme sam biram slike za najave. Isključivo iz razloga da Bimbu poštedim mnogih obaveza, ne samo prema našem Udruženju, već prema Željezničaru i u životu uopće. Samim tim se rijeđe čujemo, ali ponekad razmijenimo mišljenja, ideje i kako bi to sve moglo unaprijediti ono što iz ljubavi radimo.

Čim sam vidio da je poziv od njega mogao sam pretpostaviti o čemu se radi. Hoće da nešto pokušam uraditi u najavi za večerašnju utakmicu protiv Tuzla Citya. Kao i uvijek, saslušam do kraja šta ima reći, stvorim sliku u glavi i razmotrimo o tome koliko je to realno, izvodivo i dobro u tom trenutku. Mislio sam da će mi ovoga puta tražiti nešto baš zahtjevno. Međutim, hoće da većinu najave napišem sarkastično i ironično. “Što?” Kaže: “Sve smo do sada probali pa nikakvog efekta nema, hajde da probamo i ovo, ionako je svima glava u pijesku.” Nije teško upotrijebiti sarkazam i ironiju, ali ne vidim svrhu njihove upotrebe kada smo kao društvo, čast izuzecima, svjetlosnim godinama daleko od takvog načina razmišljanja i od mogućnosti da sarkazam i ironija imaju puni efekat koji će dovesti do promjena na bolje. Kako je naš Željezničar ustvari Bosna i Hercegovina u malome, njena paradigma u obliku fudbalskog kluba, tako smo i mi navijači paradigma bosanskohercegovačkog društva, iako nas krase neke osobenosti karakteristične samo za nas i nikakvo drugo društvo i nikakav drugi kolektiv. Možda nas baš to čuva od katastrofe i uništenja već 101 godinu. Razmišljam u sebi kako ne treba da neko uzima naše Udruženje na zub u ovakvim trenucima za klub samo zato što nije dovoljan kapacitet da prepozna jednostavnu formu kritike i samokritike. To nam se već dešavalo, a da ne govorim o onome što nam se dešavalo kada smo kritikovali opravdano, sa činjenicama i na jedan normalan način, bez upotrebe bilo kakvih posebnih jezičkih formi i stilova… A i situacija nakon utakmice protiv Veleža je bila vrlo neizvjesna, pa smatram kako bi bilo naivno se upustiti u komentarisanje nečega što nije riješeno.

Dok slušam šta mi Bimbo priča, moja pažnja sve više i više se usmjerava na njegov glas. Odavno više boli nisam čuo u glasu nekog navijača Željezničara nego u njegovom. Svi mi isto bolujemo kada Željezničar izgubi, isti je uzrok boli, ista je osnova boli i manje-više ista je njena jačina. Ali svako od nas se drugačije nosi sa time. Nekome pomažu ljudi, nekome pomažu mjesta, nekome pomaže iće i piće, nekome pomažu i tablete. Ali šta Bimbi pomaže, ja nikada nisam saznao, a on to nikada nije podijelio sa mnom ili sa nekim drugim. Znam samo da ga je poraz u utakmici protiv Veleža, sudeći po njegovom glasu, baš mnogo zabolio.

Takav je Bimbo. Koliko god ga dugo i dobro poznavao, uvijek otkriješ da ima nešto što ne znaš o njemu. Ono što znam je da je bolestan za Željom. Bez pretjerivanja, bez prenesenih značenja, ništa manje, ništa više. Nije to nešto što bih opisao kao “ide stalno na utakmice, ima puno majica i šalova od Želje, pravi navijač”. Ma kakvi. Željo njemu nije urezan pod kožu već u DNK i moždane ćelije. Sjedi sa njim da ti priča o nekim podacima iz daleke historije našeg kluba do kojih je došao Bog zna kako. Sjedi sa njim da ti priča o tome kako je počeo, ne navijati, već živjeti za Željezničar. Sjedi sa njim da ti priča o vremenu neposredno pred agresiju, polufinalu Kupa UEFA ili nastajanju Manijaka. Sjedi sa njim da ti priča o povratku na Grbavicu nakon okupacije i podizanju iz pepela. Sjedi sa njim da ti priča o Zubandanu. Sjedi sa njim da ti priča o prvi poslijeratnim trofejima ili gostovanjima po Širokom Brijegu, Posušju, Sokocu, Trebinju, Kaknju ili Jablanici. Sjedi sa njim da ti priča o “standardnih 500 ljudi na stadionu” u onom teškom periodu prije više od 15 godina. Sjedi sa njim, slušaj ga i bit će ti ili sve jasno pa da kažeš “razumijem te i skidam ti kapu”, ili ti ništa neće biti jasno pa ćeš reći “ma idi se liječi, ja nikada ne bih mogao tako, živjeti za neki fudbalski klub”. Ali šta god mu rekao od to dvoje, on će samo slegnuti ramenima i nastaviti po svome. Njemu je “biti bolestan za Željom” i “biti bolestan zbog Želje” isto.

U našem Udruženju je od samoga početka i od samoga početka je jedna je od njegovih najvažnijih karika. Nije to samo par ruku koji drži kameru. To je, prije svega, njegovo plavo srce prepuno Željezničara i njegova glava, isto tako prepuna Željezničara, ali sa posebnim dijelom za racionalno razmišljanje, estetiku i funkcionalnost, ideje i vizije. Samo on je imao takvih momenata u svemu što smo do sada uradili, da su ti momenti postali sinonim za cijelo Udruženje. Ali ako njega pitaš, on će ti reći da je samo “jedan od mnogo nas i ništa više od toga”. Zbog njegove uloge u ovome što radimo, od svih nas najviše vremena provodi uz ekipu i u klubu. Mislim da se samo to njegovo vrijeme uz ekipu i u klubu može računati u mjesecima. Samim time je i najviše upućen u dešavanja u ekipi i klubu. Neko bi za njega rekao da je “zlatna koka”, nepresušan izvor informacija “iznutra” i neko ko to može dobro iskoristiti. Ali nekada imam iskreni osjećaj da bi on prije sam sebi jezik odrezao i usne zašio nego podijelio sa nekime nešto osjetljivo, posebno što može nanijeti štetu klubu. On to opiše vrlo kratko i jasno: Željezničar iznad svega!

Temperamentan je neopisivo. Mogao bih tri dana da pišem o njegovom temperamentu i opet ne bih mogao da ga u potpunosti opišem. Mnogo toga je uticalo na njegov temperament, a posebno period agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva. Iako je kad mu je bilo najljepše živjeti bio gdje je bilo najteže, o tom periodu samo kaže da mu je “otvorio oči do kraja”. Šta god mislio pod time… Upravo je taj temperament nešto što ne odlikuje ne samo njegovu ličnost, već i ono što radi on u našem Udruženju, pa i ono što radi samo Udruženje. Drugim riječima, mnoge dobre stvari koje je on uradio i koje je uradilo Udruženje, urađene su tako što im je jedan od temelja bio Bimbin temperament. Ali znao je i na sebe nekoliko puta navući belaj zbog tog temperamenta, posebno britkog jezika. Nije jednom bio predmet interesovanja i proganjanja od strane osoba sumnjivog morala, ukaljanih obraza i nečistih ruku, pa čak i dok su pojedine osobe tih karakteristika bile zvanično dio kluba. Bimbo kad kritikuje, kritikuje jer se nešto loše desilo i ne gleda koga kritikuje. I kritikuje iz najbolje namjere prema klubu i ničega više. Ali pojedinima je to bilo teško shvatiti pa su Bimbi crtali metu na čelo. U svoje lično ime, i u ime cijelog Udruženja, mogu da kažem da je bila čast stajati na Bimbinoj strani u tim trenucima. Jer svaki od njih je, na ovaj ili onaj način, završio neslavno i daleko od Grbavice, a Bimbo je još uvijek tu, na Grbavici, i bolestan za Željom i od Želje. A jednom prilikom mi je, na neku moju konstataciju o njegovom temperamentu i belajima koje navuče na sebe, rekao: “Može se vama činiti da je Bimbo ters, težak i da samo izaziva probleme, ali Bimbo samo ne da na vas i na Želju i za to će uvijek poturiti svoj obraz i leđa.” Eto, to je Bimbo.

Mnogi se pitaju kakve veze ima “tamo neki” Bimbo sa najavom utakmice protiv Tuzla Citya? Na prvu pomisao, nema nikakve. Ali kad sjednem u mir i tišinu, te dobro razmislim, Bimbo je prvo što mi pada na pamet uoči večerašnje utakmice.

Svi znamo kako je dočekana, tekla i završila utakmica protiv Veleža u Mostaru i nema potrebe da se o njoj više napiše i jedna riječ. Ona je i “presudila” Edisu Mulaliću, dojučerašnjem šefu stručnog štaba koji je okončao svoj drugi mandat na toj poziciji. Mnogo toga bi se i o tome moglo napisati, ali ono što je najvažnije jeste izraziti zahvalnost Edisu Mulaliću na svemu i poželjeti mu svu sreću u nastavku karijere. Ko će ga naslijediti na toj poziciji znat će se, vrlo vjerovatno, do kraja vikenda. Mnogo je nagađanja, želja, maštanja, pa i pritisaka, ali, ukratko rečeno, ekipi Željezničara treba neko ko će donijeti pozitivan šok i ko će je voditi do što boljeg rezultata u borbi u kojoj se nalazimo, borbi za što bolji plasman i kvalifikacije za europska takmičenja naredne sezone i trofej osvajača Kupa Bosne i Hercegovine. Ukoliko u toj borbi uspije, “taj neko” će vjerovatno dobiti priliku da vodi ekipu Željezničara na duži period i u nove pohode. Zbog toga, rukovodstvo kluba mora biti pametnije nego ikada do sada, u drugi plan staviti bespotrebno kalkulisanje i “izmišljanje tople vode”, napraviti savršen balans između ambicija, mogućnosti, očekivanja navijača i stvarnosti. Istina, ništa u životu nije savršeno, ali ovo mora biti što bliže tome. Nema mjesta za “ne mogu”, “ne znam”, “ne smijem”, “neću”… Odluka o novom šefu stručnog štaba mora biti što bliže savršenstvu! U suprotnom, borba u koju smo ušli će nam nanijeti teške rane zbog kojih bi mogli ostati i trajni invalidi. I ne, nije stvar rezultatskog pritiska na ekipu. Njega i dalje nema, i dalje stoji ono što je isticano i prije početka sezone, i kroz sezonu, i na početku ovog trećeg i posljednjeg dijela sezone. Stvar je u odluci u kom pravcu će nastaviti cijela Željina lokomotiva u narednom periodu. O utakmici protiv Tuzla Citya, koja se igra večeras u 20:00 na stadionu Grbavica, također ne treba trošiti mnogo riječi. Stručni štab “ne postoji”, pa će ova utakmica biti u potpunosti na dušu igračima. Ova utakmica će biti prilika da pokažu i sebi i svima da li je loša igra i da li su loši rezultati bili isključivo zbog šefa stručnog štaba. I neka dobro obrate pažnju kako će odgovoriti na to važno pitanje, jer bi ih pogrešan odgovor mogao skupo koštati. O protivniku nema potrebe trošiti puno riječi. Uz svo dužno poštovanje i oprez, ekipa Željezničara je kvalitetnija, uspješnija ove sezone i kroz takmičenja i kroz međusobni omjer, te je, jednostavno rečeno, ekipa Željezničara, i dalje najvećeg fudbalskog kluba u državi. Ili što bi rekla jedna od poruka Manijaka: “Il’ ćemo biti favoriti, il’ nas neće biti!”

A mi, navijači, bez obzira na sve trebamo biti Bimbo. Ustvari, mnogo je “bimbi” među nama, ali večeras svako ko je i u najmanjoj mogućnosti doći na utakmicu treba da bude Bimbo. Na utakmicu doći isključivo zbog Željezničara, baš sve ostaviti po strani, navijati za njega, podržati ga maksimalno i vjerovati u njega ma koliko teško i loše bilo. I tako iznova i iznova, iz dana u dan, iz vikenda u vikend, iz godine u godinu. Pa šta ako i svi “obolimo” kao Bimbo? On kaže da mu je i danas, nakon svega i svačega kroz decenije i decenije, Grbavica i dalje najdraže mjesto na svijetu jer je jedino na njoj u potpunosti slobodan i sretan i da je Željezničar najbolja stvar koja mu se desila u životu i koja mu je, bez obzira na sve, toliko toga dobrog donijela da mu se ne može za tri života zahvaliti.

Zato, večeras, svi na Grbavicu! Zbog Željezničara!

Na njoj će, samo zbog Željezničara, sigurno biti barem jedan “bolesnik”, plavog srca i plavog mozga, sa kamerom u rukama, persenom u džepu i kapom na ćelavici koju nosi da je ne znam ti kakvo vrijeme vani. I koji će vjerovati u Željinu pobjedu bez obzira na sve..

Almedin Halilović