Sjećate li se jednog kompleta navijačkih šalova koje smo prije skoro osam godina imali priliku kupiti u Fan shopu našeg voljenog Željezničara? Bila su dva šala u tom kompletu. Na jednom je pisalo „Mi smo Željini“ a na drugom „Željo je naš“. Tehnički, mogao se kupiti i samo jedan od ta dva šala, ali to bi izgledalo jako nekompletno i bez obzira na poprilično zahtjevnu cijenu kompleta, većina navijača je uzimala i jedan i drugi. Sa razlogom, jer jedno bez drugog nikada nije ni išlo.
Ne zna se pouzdano kada je nastala ta krilatica, ta izreka, fraza, rečenica, ili u koju god već književničko-lingvističku kategoriju je želite strpati. Pretpostavlja se da je nastala krajem 1960-ih godina ili početkom 1970-ih godina, kada je naš Željezničar bio u nezadrživom uzletu, koji je rezultirao titulom prvaka Jugoslavije 1972. godine, osvojenom uz obaranje mnogih rekorda jugoslovenskog fudbala. Ustvari, upravo na čuvenoj finalnoj utakmici sezone 1971/1972, na beogradskom „Stadionu JNA“, na ogradi ispred više hiljada navijača Željezničara koji su došli da bodre svoje ljubimce u preskakanju posljednje prepreke na putu prema tituli prvaka, fotoaparatom je uslikano jedno platno na kojem stoji upravo to – MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ! Fotografija kojom je ovijekovječena suština Želje bila je temelj na kojem su pravljene zastave i transparenti, šalovi i majice, pjevane pjesme, šarani zidovi i koja se živjela i živi 24 sata na dan, sedam dana u sedmici, i tako do kraja života.
Skoro 49 godina poslije, tačnije prošloga vikenda u susretu 27. kola, isti Željezničar, na svojoj Grbavici (ovoga puta praznoj, bez ijednog navijača na njoj), ubilježio je poraz od Olimpika rezultatom 2:1. Novi poraz i nova utakmica bez pobjede, jedanaesta u nizu. To je i zvanično najduži niz bez pobjede u stotinu godina dugoj historiji našeg Želje. Rekao bih: navika. Ali neću… Istina, i ovoga puta smo na terenu izgledali užasno. I samo tako, i nikako drugačije, pod tom jednom ocjenom podrazumijevajući sve ostale za koje znamo i ne znamo verbalni izraz. Sve „fudbala“ što smo vidjeli od osoba u plavim dresovima na terenu, vidjeli smo u uvodnih 15 minuta utakmice, kada je i postignut jedini pogodak za Željezničar. Vrlo brzo je ekipa Olimpika došla do izjednačenja, a u drugom poluvremenu i do preokreta, za drugu pobjedu nad Željom u mjesec i pol dana, drugu pobjedu na Grbavici i drugu pobjedu nad Željom u svojoj historiji uopće.
U nekim iole normalnim i zdravijim vremenima kidali bi sebi kosu sa glave svi navijači odreda zbog takvog uvoda u sarajevski derbi koji je pred nama. Kleli bi sve odreda, ponekad i opsovali, i ekipi sasvim sigurno natovarili pritisak na leđa, što zbog poraza, što zbog poraza kući, što zbog izgubljenih bodova, što zbog prikazanog na terenu, i što zbog sedmice neizvjesnosti koja bi uslijedila, do naredne utakmice, do „bitke za glavni grad“. Danas skoro da nema ni traga od takvog psihotičnog ponašanja zaljubljenika u plavu boju. Teško je reći zašto je to tako, a istovremeno i nije. Možda bi se vrlo jednostavno moglo reći: „navikli smo u zadnje vrijeme“, „ubili su svaku volju za fudbalom, Željom i životom u meni“ ili, prosto, „k’o ih jebe“. A opet, gotovo je nemoguće shvatiti kad, kako i zašto je naš Željo i mi sa njime došli na taj nivo. Gotovo je nemoguće pronaći samo jednog krivca, kao što je gotovo nemoguće pronaći i sve zaslužne za ovaj slobodni pad u kojem se nalazimo. Gotovo je nemoguće reći je li sve krenulo unazad prije dvije, šest ili 26 godina. I gotovo je nemoguće ostati hladne glave i dobrog zdravlja. Ali je sasvim sigurno da smo, ma kako to (ne)manifestovali, ostali poprilično vrelog srca i da nam nikada Željini porazi neće biti navika!
Igrači Fudbalskog kluba Željezničar!
Ni najcrniji rezultatski niz u stoljetnoj historiji našeg kluba, kojeg ste vi napravili, nije nas niti će nas odbiti od našeg Željezničara ni za jedan jedini milimetar! Odavno ste svim iskrenim navijačima Želje (Želje, a ne pojedinaca!) pali u očima i u srcima skroz spalili ono malo lijepih uspomena koje smo imali na neke od vas. Ali niste vi jedini krivci i ne brinite, našu podršku, dokle god vam je 90 i više minuta grb Željezničara na lijevoj strani dresa, imat ćete. Jer samo jedan taj grb nam je veći od svih vas skupa. Jer svaki uspjeh koji postignete u tom dresu, sa tim grbom, uspjeh je i našeg, a ne vašeg Želje. I samo zbog njega smo spremni i mnogo više poniziti sebe, nego li što je davanje podrške vama, takvima kakvi jeste. A vi ćete svi, jednoga dana, na ovaj ili onaj način, napustiti naš klub i naš stadion. Kao što su učinile hiljade prije vas, kao što će učiniti i hiljade poslije vas. Jedini koji ostaju smo mi.
Treneri i cjelokupni stručni štabu Fudbalskog kluba Željezničar!
Skupa sa igračima ste učesnici u obaranju jednog od najnegativnijih rekorda u historiji našeg kluba. Svjesni ste dobro da nigdje drugo osim u našem Želji ne bi mogli zasnovati nikakav angažman, po bilo kojem osnovu. Zato nas i boli što ste Želju, obavezu, kako profesionalnu tako i onu moralnu, etičku, koju imate prema njemu, shvatili tako olahko. Mnogima od vas, da nije bilo našeg Želje, teško da bi zasjalo sunce ikada u životu. A vratili ste mu na najpodliji način. Neka vam je na dušu, obraz i sve godine provedene u Željezničaru!
Ljudi iz kluba, koji se iole za nešto pitate i koji, na papiru, ste rukovodioci jedne institucije kakav je Fudbalski klub Željezničar!
Taman kada pomislimo da ste i skroz ubili našeg Želju, vi nam pokažete da je Željo ipak još uvijek živ, tako što iz dana u dan nalazite način da ga ponovo ubijete. Na razne načine, raznim sredstvima, ne birajući mjesto i vrijeme. O vama je gotovo sve rečeno i viđeno, velika većina toga je i trajno dokumentovano, a za sve što ste priredili nam, sudit će vam historija i neke nove generacije, neki novi klinci.
Svi, bilo da ste nekada bili zvanično dio kluba ili ne, a koji ste kroz historiju pomogli na bilo koji način da se nalazimo u ovoj i ovakvoj situaciji, nemojte misliti da ste završili sa Željom i time skinuli odgovornost sa sebe. Jer Željo smo mi, a na vašu odgovornost će se jednoga dana pozivati i tada će na naplatu doći svaki tren u kojem ste uništavali ono što beskrajno volimo.
Svaka čast izuzecima! Uvijek ih ima, pa ih ima i sada. Nećemo mi biti ti koji će ih imenovati jer njihova djela i njihova borba za naš klub je, ustvari, njihova odluka da stave klub iznad sebe i svoga imena. I, budite uvjereni, uvijek će se znati prepoznati dobre namjere kod onih koji ih imaju i uvijek će se, svim srcem i iz ljubavi prema Želji, dati podrška tim namjerama. Ima ih i u klubu, ma koliko crna nam stvarnost bila. Hoće li se pretvoriti u nešto više? Vrijeme će pokazati, ali sasvim je sigurno da će se, bez obzira na konačni ishod, stati iza njih, a za ime ljubavi prema Želji.
Hoće li, kada i kako će doći kraj noćnoj mori koju živimo na najveći jubilej našeg kluba?!
Hoće. Jednoga dana. Tako što će oni koji istinski, najiskrenije što se može voljeti klub, započnu proces oporavka i liječenja našeg Željezničara koji se nalazi u teškom stanju i počnu mu vraćati sjaj pod kojim je i stvoren.
A jedino ko istinski, najiskrenije što se može, voli klub smo mi – navijači Fudbalskog kluba Željezničar!
Ima nas svakakvih i od svakuda. I ima nas mnogo, i po mnogo čemu se razlikujemo između sebe. Ima nas, bez obzira bili mi dio kluba kao njegovi uposlenici, odgovorne osobe ili tek kao članovi. Nije bitno šta smo sve radili za klub u proteklih stotinu godina, niti ćemo se ikada uzdizati učinjenim za Željezničar, kako bi bili iznad njega. Niko nije iznad njega! Sve što smo radili i dali za plavo-bijele boje, dali smo sa halalom i iz velike ljubavi. Ali, što je najvažnije, to ćemo uraditi opet. Sutra, za jedan mjesec, za jednu godinu ili za jedno stoljeće. Nije ni važno, ali, dok će velika većina iznad pobrojanih biti isključivo prošlost, mi smo i prošlost, i sadašnjost i budućnost Želje.
Naš najveći izazov u ovome trenutku smo mi sami. Naš najveći izazov u ovome trenutku jeste naša izreka „Željezničar iznad svega“ i koliko smo spremni da je živimo. Ne da je pišemo po srceparajućim objavama na društvenim mrežama i internetu, nego da je živimo u stvarnosti, u stvarnom vremenu i tamo gdje je moramo živjeti najjače – u našim srcima i glavama, u našim djelima. Da prije svega postanemo svjesni sebe i stanja u kojem se nalazimo. Da postanemo svjesni koliko je duga, teška i iscrpljujuća borba za Želju kakvog želimo. Da postanemo svjesni da osim nas samih, mi nikoga drugog nemamo, i da smo rođeni i stotinu godina bili kao jedno. Jedno tijelo, jedan razum, jedna duša. Ma koliko u prvi plan iskakale različitosti između nas, prije svega i iznad svih mora biti ono što nas povezuje, što nam je zajedničko i što nam je svima najpreće – Željezničar! Jer samo tako ćemo se riješiti okova kojima smo sami sebe okovali i samo tako slobodni sa jednim i jedinim ciljem ćemo taj cilj i ostvariti.
Zašto je najava protiv našeg najljućeg rivala postavljena ovako kako je postavljena? Dijelom i zbog samog rivala. Krajnje suvišno bi bilo predstavljati ekipu i klub nekada znan kao Torpedo, a danas, na nesreću našeg šeher grada, nosioc njegovog imena. Svi imamo pamćenje, a velika većina jako dobro. Svi imamo oči i uši, te vidimo i čujemo šta se dešava. Svjedoci smo proteklih dana ofirnih, gotovo komičnih predstava u režiji našeg gradskog rivala kojima se pokušava prikriti vlastiti neuspjeh i bolni udarac bumeranga koji je bačen prije otprilike godinu dana, prije svega u pravcu nas, a zatim i u pravcu ono malo „normalnog“ što je ostalo u bosanskohercegovačkom fudbalu. Ali nije ni važno, iskreno. To govori jedino i isključivo o njima. Bodovno, rezultatski i psihički, utakmica pred nama je mnogo veći pritisak bordo klubu nego li nama. Taj 142. zvanični susret između naših Plavih i bordo ekipe, a 122. u okviru prvenstva, za nas je gotovo isključivo stvar prestiža. Ni zbog eventualnog udaljavanja protivnika od titule prvaka, niti zbog neka nama presudna tri boda, već isključivo iz prestiža kojeg nosi pobjeda u sarajevskom derbiju. Sakupili smo ih 45, tri više od njih, dok je 54 puta završeno neriješeno. Sve ostalo što dođe uz pobjedu, dobro je došlo!
Šta možemo očekivati od nas na Gradskom stadionu Koševu u subotu? Ne znam! Mislim da niko ne zna! Imat će stručni štab na čelu sa Blažom Sliškovićem problema zbog povrijeđenih igrača, i to nekih koji su bili možda i glavne uzdanice u pozitivan rezultat. Da li će se nekim čudom desiti da ekipa bude kompletna pred derbi susret, jer osim povreda Željo nema suspendovanih igrača, ostaje nam da vidimo. Ostaje nam da vidimo da li će Blaž Slišković na svojoj trećoj utakmici kao šef stručnog štaba uspjeti okončati crni niz i na koji način je spremio ekipu za najveću utakmicu bosanskohercegovačkog fudbala. Jer, izgleda kako još jedino on, a i to isključivo zato što je još uvijek „novi“, može da dopre do igrača na način koji je nama potreban i da im da do znanja šta je pred nama. Očigledno da niko drugi i ništa drugo to ne može.
A mi se za trenutak vratimo na početak ove pomalo netipične najave za nas. „Mi smo Željini, Željo je naš!“ E, baš tako! Mi smo Željini. Željina djeca, Željini navijači, simpatizeri i članovi. Pa i igrači i uposlenici. Mi smo Željino srce, ono bez čega on ne može. Motor, gorivo, akumulator, osovina i svaki dio neophodan da lokomotiva ostane u pogonu, da radi, da je u životu. Mi smo Željina pokretačka snaga, iz naše ljubavi je nastao i opstao stotinu godina. I Željo je, nama takvima, naš! Naš klub. Naš ponos i radost, naša tuga i bol, naša nada i razočarenje. Mi smo Željino sve, a Željo je naša obaveza i amanet koji smo dobili od naših prethodnika i koji moramo predati našim nasljednicima. Kako smo mi Željini, i kako je Željo naša obaveza, krajnji je vakat da se i ponašamo tako. Bez opravdanja, bez uvijanja, muljanja, zatezanja i zakidanja. Bez pardona, halala i žaljenja. Vakat je, što bi rekao naš rahmetli predsjednik Admir Džubur. Jer proći će igrači, i talentovani i netalentovani, i manekeni i ratnici, i papci i raja. Proći će i treneri i stručni štabovi. Proći će direktori, predsjednici, odbori i skupštine. Proći će i naša Grbavica onakva kakvu je sada znamo. Proći će i oni šatro neutralni i dobronamjerni koji su aman zabrinuti za nas. Proći će i mraka novinarska, taldžijska i interesna. Proći će i dušmani, od mora do Save, od Drine do Une. Proći će ideje i snovi. Proći će i utakmice, i sezone, i godine, i decenije, i stoljeća. Proći će države, vlasti, partije i ratovi. Proći ćemo i mi. Naš Željezničar nikada neće proći i prestati! Jer volimo njega! A ostale, kako kaže pjesma sa svetog juga, k’o jebe!
Utakmica između Sarajeva i Željezničara igra se u subotu, 15.2021. godine na Gradskom stadionu Koševo, sa početkom u 17 sati. Glavni arbitar ovoga susreta će biti Haris Kaljanac, a njegovi pomoćnici će biti Dženan Milić i Amer Macić.
Almedin Halilović