Po treći put u 15 dana ekipa našeg Željezničara će igrati susret protiv ekipe Tuzla Citya. Nakon dvije utakmice u Tuzli, u okviru 21. kola i četvrtine finala Kupa Bosne i Hercegovine, na Grbavici će se dva tima susresti na otvaranju trećeg i posljednjeg dijela sezone.
Voljom čuvenih Bergerovih tablica i plasmana na tabeli nakon odigrana 22 kola u prvenstvu, našeg Željezničara čeka izrazito zanimljiv i zahtjevan finalni dio sezone. Ruku na srce, mnogo više zahtjevan (poznavajući stanje u kojem se nalazimo) nego zanimljiv (jer da bi nešto bilo zanimljivo, mora se uživati u tome, a, opet, niko od nas ne uživa u stanju u kojem se nalazimo). Prvi protivnik u narednih 11 kola će biti (ponovo) Tuzla City, a kako je došlo do ponovnog susreta sa njima? Vrlo jednostavno, sistem žrijebanja kaže da u prvom kolu nastavka igraju šestoplasirana i sedmoplasirana ekipa. Kako je došlo do toga da smo šestoplasirana ekipa?
Eh…
Teško je reći da se strah od samog Olimpika pokazao opravdanim. Straha je bilo i o tome se pisalo i na to se upozoravalo, u mnogo manjoj mjeri nego što je to trebalo. Ne zbog Olimpika, koliko zbog nas samih. Ali da se govorilo o strahu od same utakmice i svih njenih aktera, možda bi nas manje i zabolio poraz od Olimpika kojeg smo dočekali nakon više od 20 godina i 32 susreta sa njima. Štaviše, Olimpik je tu najmanji „krivac“ za naš četvrti ovosezonski poraz na našoj Grbavici. Olimpik je jednostavno iskoristio priliku koju mu je pružila naša ekipa na jedan krajnje amaterski i naivan način. Iskoristio je momentum. I iskoristio je izranjavanog Željezničara, koji se od samoga početka utakmice borio sa vrijeđanjem ono malo truda, kvaliteta i zdravog razuma od strane glavnog arbitra, Matea Muse. Dva očigledna jedanaesterca i jedan regularan gol su bez ikakvog razumnog objašnjenja pretvoreni u suprotne odluke čime je „osoba koja je dijelila pravdu“ direktno oštetila naš klub i utjecala na rezultat utakmice. Ali ne treba biti naivan i zaboraviti mnoge druge sporne odluke tokom utakmice, od oglušivanja na očigledne do dosuđivanja nepostojećih prekršaja, ali i na ulogu pomoćnika, Mirze Čejvanovića i Jure Muse. Ipak, glavni arbitar uz njihovu pomoć vodi utakmicu i teško je povjerovati da pomenuti nisu primjetili samo one najgrublje povrede pravde u fudbalu, da ne govorimo o ostalim. Kao što ne treba zaboraviti i TV kuću koja emitira i organizuje prijenose utakmica našeg prvenstva uživo. Ne isključivo nju, iako ona jedina polaže pravo na emitovanje sadržaja i sažetaka sa svim bitnim detaljima sa utakmice (kojih ovoga puta nije bilo), već i ostale medije koji vođeni strahom, neznanjem i nesposobnošću bespomoćno (da ne kažem hinjski) šute nakon utakmice. Ali da je, Bogdo, samo utakmica protiv Olimpika problem, pa da pričamo o izolovanom incidentu jednog „sudije“…
Iz razloga što ovo nije prvi put ove sezone već što je to postala praksa u posljednja četiri kola, potrebno je bilo prozvati u prethodnom pasusu i druge sudije, i medije, posebno one koji „vladaju“ bosanskohercegovačkim fudbalom. Četiri posljednje utakmice u prvenstvu naš Željezničar je oštećen od strane „sudija“ poslatih od strane Komiteta za sudije i suđenje Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine! Gostujuća utakmica protiv Krupe, domaća utakmica protiv Sarajeva, gostujuća utakmica protiv Tuzla Citya i domaća utakmica protiv Olimpika. Poništeni golovi koji su postignuti regularno, te dosuđivanje nepostojećih i oglušivanje na očigledno napravljene jedanaesterce su direktno oštetili našu ekipu, nas navijače i, što je najbolnije, naš klub – Željezničar! Da ne govorimo o neujednačenim kriterijima i „sitnijim“ greškama tokom samo ove četiri utakmice… A, gdje su tu greške iz cijele ove sezone, te greške iz onih prethodnih, pa ako i govorimo samo o suđenju na našoj Grbavici, gdje smo doslovno pokradeni mnogo puta, na oči hiljada i hiljada navijača i cijele fudbalske javnosti? Naravno, vrhunac sudijskih grešaka na štetu Želje je odveć poznat i postao je predmetom zgrožavanja i šprdancije i mnogo dalje od bosanskohercegovačkog fudbala: Želji je, ma šta ko mislio o izdanjima na terenu u tih nekoliko utakmica, sudijskom nepravdom na utakmici između Radnika i Zrinjskog maja 2017. godine oduzeta titula! Više ne možemo, ni iz najbolje namjere da pronađemo isključivo krivca u nama samima i govorimo o slučajnostima. Postavlja se pitanje: kome je u interesu da se Željezničar godinama oštećuje, bez obzira gdje, kada i protiv koga igrao? Da li je to sudijama kao individualcima, pomenutome Komitetu, Fudblaskom savezu koji veze sa fudbalom nema ili nekome od klubova i drugih pojedinaca u bosanskohercegovačkom fudbalu? Odgovor na ovo pitanje zasigurno zna neko od navedenih, ali odvratni mentalitet, nepostojeće poštenje i fair play te kriminalno-politički interesi su jedini razlozi zašto vjerovatno nikada nećemo saznati pravi odgovor, a kamo li doživjeti da neko od navedenih snosi istinsku odgovornost za učinjena zlodjela.
Treba biti pošten pa reći, mi odavno nismo na nivou na kojem moramo biti i kao ekipa, i kao navijači, i kao klub. Da smo loši u svakome segmentu, istina je i od nje niti možemo niti smijemo bježati. Jer svako bježanje od naše stvarnosti i gledanja istini u oči je itekako kontraproduktivno i štetno po ono što je, na kraju svega, najvažnije – naš Željezničar. Pa tako treba biti pošten i reći da je, za razliku od prvenstvenih utakmica protiv Sarajeva kući i protiv Tuzla Ciya u gostima (kup utakmicu protiv istog protivnika autor ovih redova neće komentarisati iz razloga što lično nije svjedočio istoj uživo, ali ako je vjerovati onima koji jesu, prethodna utakmica je nastavak na izdanje sa te), ekipa Željezničara protiv Olimpika pokazala nešto više na terenu. Više želje za golovima i pobjedom, više koncentracije u samoj igri (osim tamo gdje je najvažnije – pred golom protivnika), više trčanja i zalaganja, ali i više straha od reakcija navijača u slučaju još jednog lošeg rezultata. Naravno da je to daleko od dovoljnog za minimalan pozitivan rezultat, a baš, baš daleko od onog nivoa kojem Željo pripada. Na kraju krajeva, grešku iz koje je Olimpik došao do jedinog i pobjedničkog pogotka smo isključivo mi napravili i plod je amaterizma naše ekipe (kada kažem „ekipa“, tu mislim podjednako i na igrače i na stručni štab) i svega onoga što taj amaterizam prati. Ali treba, ako smo već pošteni kako trebamo biti, jasno povući granicu između nezadovoljstva i kritika upućenih našoj ekipi i samome klubu, i onoga što nije za kritke, ako već nije ni za pohvale. Razdvojiti činjenicu da smo trenutno u jako lošem stanju na svakome polju na kojem jedan fudbalski klub funkcioniše, od činjenice da nas, očigledno planski, već duže vremena pokušaji od fudbalskih sudija oštećuju i time utiču na naše (loše) rezultate. Ta granica je ona granica borbe za klub i sve ono što on jeste već stotinu godina. Jer, nije ni razumno ni „iz ljubavi prema Želji“ biti mišljenja da, kada smo već loši, neka nas i sudije oštećuju, te da su našim stanjem amnestirani bilo kakve krivice. Kada govorimo konkretno o utakmici protiv Olimpika, pretposljednje ekipe prvenstva koja nas u 32 susreta do prethodnog nikada nije pobjedila, naravno da je prisutno razočarenje zašto ekipa nije izgledala mnogo bolje, toliko bolje da joj ni odluke „sudija“ ne bi mogle ništa. Ali treba ponovo biti pošten i objektivan, pa prije svega znati da je u cjelokupnoj situaciji i atmosferi, igra protiv Olimpika bila još i dobra. Kao i što se treba postaviti u poziciju igrača na terenu (ma kako oni izgledali u očima navijača nakon svega). Sasvim je realno da u prvih 15 minuta utakmice igrači budu ubijeni u pojam onakvim odlukama da i ono malo taktike, plana, volje i straha sa kojima su izašli na teren… padnu u vodu. I da iz toga proizilazi i nervoza i sve greške koje su poslije uslijedile u igri Plavih. Koje su u konačnici dovele do poraza.
Zašto ova najava utakmice protiv Tuzla Citya najmanje ima veze sa pomenutom utakmicom? I iz objektivnih i iz subjektivnih razloga. Iznad sam iznio sve ono što i meni kao navijaču pojedincu, i svima onima kojima je makar za mrvu stalo do Željezničara leži na duši nakon utakmice u ponedjeljak. Istina je da sam u nekim elementima iznad navedenog bio subjektivan do granica oštrog, ali golema je nepravda učinjena onome što ja i još hiljade drugih ludo volimo da bi se tek tako spomenulo ili čak prešutilo. To su subjektivni razlozi. Ali ni objektivni nisu ništa manje značajni.
Prije svega, ekipa Tuzla Citya nam je daleko od nepoznanice i nemamo mnogo novoga o njima reći. Dva susreta sa njima u prethodne dvije sedmice su nam o njima rekli i više nego dovoljno. Upoznati smo sa svime: ambicijama rukovodstva Tuzla Citya, sposobnostima i zamislima njihovog stručnog štaba na čelu sa Husrefom Musemićem i kvalitetama igrača Tuzla Citya. Dva nedavno odigrana susreta su nama navijačima bila dovoljna da stvorimo sliku o našem narednom protivniku i da kažemo da za nas nema nepoznanica ili nečega sa čime bi mogli biti iznenađeni od strane protivnika ovoga vikenda na našoj Grbavici.
Ono o čemu jedino možemo razmišljati kada govorimo o nepoznatome jeste hoće li teren Grbavice, koji se trenutno nalazi u lošijem stanju nego inače zbog vremenskih neprilika i nemara ljudi iz kluba (ali svejedno je i dalje najbolji teren u zemlji), biti ograničavajući ili olakšavajući faktor za aktere utakmice, te hoćemo li zaista vidjeti ogromnu želju kod ekipe Tuzla Citya da i treći put u samo 15 dana slave pobjedu nad Željom. Ono što će posebno biti interesantno jeste vidjeti kako će se ponašati arbitri na ovome susretu te hoće li na sebe i svoje nalogodavce dodatno navući bijes navijača Željezničara koji je već sada poprilično veliki. Naša ekipa će u ovome susretu biti lišena usluga Eldara Šehića, koji je suspendovan zbog žutih kartona, dok će ekipa Tuzla Citya biti kompletna.
Postavljam sebi i svima jedno veoma važno pitanje: da li su, kao i navijači, svjesni svega što trebaju biti oni kojima je to posao i obaveza? Prije svega tu mislim na stručni štab na čelu sa Amarom Osimom kao glavnim krivcima za ono što naša ekipa (ne) prikazuje na terenu, ali i za stanje u kojem se ostatak kluba nalazi. Kao što sam naveo iznad, treba razdvojiti činjenicu da smo loši od činjenice da nam se loše stvari čine. O drugoj činjenici je rečeno dovoljno (ustvari, nije nikada dovoljno, ali…). A šta je sa nama? Istini za volju, nakon poraza od Mladosti kod kuće te sage zvane „Maccabi“, naša ekipa više nije pružila ništa što bi imalo neki kontinuitet i bilo nam na radost i ponos. Bilo je slučajeva, koji su više izuzetak nego pravilo, ali to, osim što nije bilo dovoljno da podignemo nivo samog „loptanja“ na više, nije bilo dovoljno ni da ostvarimo zadovoljavajuće rezultate i bodovnu zalihu. Mnogo toga ne štima u ekipi. Od talenta, znanja i iskustva igrača i stručnog štaba, preko same igre, taktike i rada, pa do raspoloženja između igrača i stručnog štaba što za posljedicu ima nedostatak volje, zalaganja, inata i svačega nečega čime bi se očigledan izostanak kvaliteta donekle nadomjestio. Velika većina tih problema je direktna posljedica problema van terena i nemoguće ih je posmatrati odvojeno od njih. Nedostatak bilo kakvog sistema u klubu, sposobnosti da se obezbjede neophodna finansijska sredstva za normalno funkcionisanje kluba, ali i same vizije i želje za takvo nešto, zajedno sa pomenutim problemima na terenu, dovelo je klub u izrazito tešku situaciju. Da ne pominjemo loš odnos sa navijačima, izostanak bilo kakve iskrenosti i transparentnosti prema onima koji su srce i duša ovoga kluba, teško stanje u kojem se nalazi naš stadion, naša Grbavica (što je pljuvanje u lice svakome ko je i jedan jedini fening ili sekundu svoga vremena odvojio za našu svetinju), odnosno zapuštenost i očigledno neodržavanje. Kao i još mnogo toga… Kroz najave za utakmice na ovome portalu, potpisnik ovih redova i tih najava je uporno i svjesno pokušavao fokus da prebaci isključivo na dešavanja na zelenom terenu te potrebu, kako razuma i hladne glave, tako i zajedništva i inata. Prije svega, iz ljubavi prema Željezničaru, ali i iz razloga što smo već debelo zagazili u 2021. godinu, godinu u kojoj naš Željezničar slavi svoj najveći jubilej – stoti rođendan! On nam mora biti iznad svega, kao i sami klub. I sada, bez obzira na sve, stojim iza izrečenih stavova. Za dobrobit Željezničara, ili bolje rečeno njegovog opstanka radi, itekako je potrebno uključiti zdrav razum u rješavanje problema koji nas guše, kao i hladnu glavu i strpljivost. Klub ima ko voljeti i brinuti se o emocijama, ali onima koji to moraju i mogu, zdrav razum, racionalnost i sabur trebaju biti zvijezde vodilje u oporavljanju našeg jako bolesnog kluba. A zajedništvo i inat, posebno nakon recentnih dešavanja, moraju biti svima nama na prvome mjestu. I to bez obzira kakvo rješenje bilo i koliko bolno ili radikalno, mi moramo zajednički stati iza njega, jer je riječ o nečemu što je nama svima na prvom mjestu – dobrobit Željezničara. Bojim se da dolaze vremena kada ćemo svi morati da se opredijelimo između onoga što je lahko i onoga što je ispravno…
Još jednu važnu stvar želim na kraju da istaknem, a ponajmanje se tiče utakmice pred nama. Utakmica se igra 21.3.2020. godine, što je blizu jednog veoma važnog datuma za naš klub, za nas navijače, i najviše – za naš stadion Grbavicu. Riječ je o 19. martu, danu kada je 1996. godine naselje Grbavica reintegrisano i vraćeno u okrilje grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine, nakon skoro četiri godine. Nije tu samo riječ o vraćanju našeg stadiona u naše ruke, nakon što je isti bio linija razdvajanja između agresora na naš grad i njegovih branitelja. Riječ je o okončanju okupacije naselja koja je odnijela velike civilne žrtve i koja je iznjedrila velike zločine nad nedužnima, ali i slomu jedne bolesne ideje i ideologije, koja je prirodni oponent našem Željezničaru i svemu onome što on predstavlja već jedno stoljeće. Iz svih nabrojanih razloga, 19. mart je jedan veoma značajan datum, kako za našeg Želju i našu Grbavicu, tako i za nas, njegove navijače, ali i one kojima je Bosna i Hercegovina istinska domovina, a zdrav razum i ljudskost vodilje kroz život. Iako će možda neko od igrača, iz stručnog štaba ili kluba pročitati ove redove, ne očekujem da će ovo probuditi ikakvu svijest ili inat kod istih. Ni sama činjenica da su dio najvećeg bosanskohercegovačkog fudbalskog kluba im očigledno nije dovoljna da učine apsolutno sve za njegovu dobrobit i njegov uspjeh, pa ne vidim i zašto bi im Dan reintegracije Grbavice predstavljao bilo kakav značaj ili možda čak razlog više za pobjedu na utakmici koja je pred nama. Ali ovo je itekako bitno za sve nas koji volimo i živimo za ovaj klub. Za nas, čija su braća sa tribina stala u odbranu naših života, našeg stadiona, naše Grbavice, našeg Sarajeva i naše Bosne i Hercegovine. Čija su braća, za te svete ciljeve, i svoje živote položili. Za nas, koji smo mnogo uložili, materijalno i nematerijalno, u stadion u Zvorničkoj ulici, koji je naš drugi dom. Za nas, kojima je atak na ljudski život na bilo koji način najveće dno koje čovjek može da dotakne. Za nas, koji nikada nećemo i ne smijemo zaboraviti sve žrtve koje je odnijela jedna bolesna ideologija, a koja nam je umalo odnijela i stadion i klub u nepovrat. Zato se iskreno nadam da, prije svega, nikada nećemo zaboraviti svu žrtvu koje je Grbavica, i naselje i stadion, podnijela za nas, te da ćemo na sve bolje i bolje načine obilježavati ovaj važan datum iz godine u godinu. Zbog Želje, Grbavice i svih onih koji nisu više sa nama…
NIKOM TE NE DAMO!
Utakmica između Željezničara i Tuzla Citya se igra u nedjelju, 21.3.2020. godine na stadionu Grbavica sa početkom u 17 sati. Glavni arbitar ovoga susreta će biti Aleksandar Njegomirović, a njegovi pomoćnici će biti Mirza Demir i Aleksandar Smiljanić.
Almedin Halilović