Što ste oborili noseve?! Što ste se ušutili?! Kakve su vam to oči?! Navijači, igrači, uposlenici kluba, svima vama se obraćam!

Poraz od Zrinjskog, pa šta? Jeste puno 0:3. Jeste bolno što smo poraženi na našoj Grbavici. Jeste treći poraz u nizu. I šta sada? Hoćemo li zanijemiti i ne pričati više jedni sa drugima, a nije da nemamo o čemu kada je riječ o našem Željezničaru. Hoćemo li hodati gradom oborenog pogleda, izbjegavati svaki kontakt sa javnošću, na treninzima se vući kao prebijene mačke? Hoćemo li šutiti i ne pustiti ni glasa čitavih sedam dana, ni jednim kanalom komunikacije? Jer, tako se već sedam dana i navijači, i igrači, i svi iz kluba ponašaju. Kao, iznenađeni, razočarani i pogođeni porazom. Sa nevjericom sebe pitam kako je moguće da bude iko od nas iznenađen bilo čime, bilo kakvim porazom, pobjedom, problemom, pozitivom, bilo čime… kako? Pobogu, mi smo Željini, a Željo je naš! Željo, Željezničar! Da ima i mrvu ovozemaljske pravde, ime Željezničar bi u svim riječnicima, leksikonima i enciklopedijama svijeta stajalo kao sinonim za „očekujte neočekivano“, a ne za „fudbalski klub“. Godinama i decenijama smo uz njega i iznova nalazimo razloge da se iznenađujemo? Pa upravo zbog svega nepoznatog i nepredviđenog sa sobom smo ga i zavoljeli. Upravo zbog toga je opstao stotinu dugih godina!

Poraz je zaslužen. Previsok za moj ukus, ali zaslužen. Kraj priče. Ekipa je takva kakva je od samog početka sezone. Sastavljena i na vrat i na nos, i još je prije sastavljanja čekalo breme prošle, uklete i proklete sezone (između svih ostalih bremena i križeva) koje je morala preuzeti, htjela to ili ne. Ekipa o kojoj možemo raspravljati o svakom njenom segmentu, osim o kvalitetu, jer ga, barem za ono što je ime Željezničar nekada važilo, nema. Ima mladih i perspektivnih, ima mladih i nezainteresovanih, ima starih i izhabanih, ima starih i iskusnih, ima korisnih, ima beskorisnih, ima ratnika, ima manekena… ali fudbalera kakvog Bog i sport zapovijedaju teško. Ekipu vodi trener za kojeg nas 90% nije ni čulo dok nije se prihvatio funkcije koju bukvalno niko u tom trenutku nije htio. Trener koji od takvih igrača, takve ekipe i iz ovakvih uslova rada, očigledno, izvlači maksimum. Trener koji ima i nedostataka, barem za nabrojati na prste jedne ruke, ali kojih je i svjestan, ako je vjerovati njegovim vlastitim riječima. Trener koji vodi stručni štab u kojem je i sami naziv „stručni“ upitan. Ekipa koja nema ni optimalne uslove za rad. Od nekih malih tehničkih nedostataka koji znače mnogo, preko neobavljenih priprema, preko objektivno nedovoljno dobre infrastrukture, do onog fundamentalnog u poslu danas (što fudbal danas i jeste) – jako nestabilne finansije. Od toga pa na dalje možemo da pričamo o stanju u kojem se klub nalazi, o atmosferi koja se iz kluba prenosi na ekipu, ali otišla bi najava u pogrešnom smjeru i, sigurno, premala bi bila da u nju stavim sve probleme koji su i sada kao mač. Samo ne nad glavom, već prislonjen od grkljan. Sve to utiče na onaj rezultat koji stoji na semaforu u trenutku kada sudija svira kraj utakmice. I opet smo Zrinjskom držali crtu pola utakmice i više od toga nismo mogli. A i protivnik se nešto pita. Nije fudbal da 11 igrača na terenu drže loptu 90 minuta u nogama i ispunjavaju želju svakog od nekoliko hiljada navijača. Pita se protivnik, itekako. A mi smo za protivnika imali Zrinjski, lidera prvenstva, ubjedljivo najkvalitetniju ekipu u bh. fudbalu u ovome trenutku i sigurno jednu od najkvalitetnijih ekipa koja je igrala u posljednjih nekoliko sezona najviši rang našeg loptanja. Ono što smo vidjeli na terenu je realan odnos snaga a ono što smo vidjeli na kraju utakmice ispred južne tribine je lekcija iz odanosti i ljubavi kakvu dajemo po ko zna koji put. I tu je kraj priče.

Barem što se tiče prethodne utakmice i sve pljuvačine koja se poslije utakmice sručila na sve što stoji iza imena Željezničar. Nakon tih par sati u kojima, kao i mnogo puta prije, nikome ništa nije sveto niti ima i traga od zdravog razuma i hladne glave, uslijedila je gore pomenuta tišina. Od svih. Valjda se izmorilo u tih par sati, pa se heftu dana šuti. Šuti se na probleme koje našem klubu rezervišu grobno mjesto, šuti se na dugove, blokirane račune, svakakve ublehe koje se nešto pitaju u klubu, na nedostatak bilo kakvog odgovora na pitanje: kako dalje? Šuti se na treninzima, kada neki od igrača sretne nekog od navijača na ulici, šute čak i na društvenim mrežama. Šute i iz kluba. Ni od zvanične stranice, ni od društvenih mreža, pa ni od medija ni mukajet, objave od utakmice do utakmice. Zaboli sve ona stvar za Željom, očigledno. Sve, osim onih stadnardnih budala, izgorenih glava i bolesnika kojih jeste mali broj, ali koji nikad, ali nikad, nikad, nikad neće dati Želju. I koji će i ove crne dane iznijeti na svojim plećima i koji će, kada sve ovo prođe, opet biti diskreditirani, ispljuvani i odbačeni od većine koja se Želje sjeti, eto, od vatrometa do vatrometa.

Sutra idemo u Prijedor, utakmica protiv Rudara je u 13:00. Uh, kako će to biti težak put i teško gostovanje… Nema više lahkih utakmica. Nije ih nikada ni bilo, a sada ih pogotovo neće biti. Voda je došla toliko do usta da se sve teže i teže diše, a kamo li opušteno pjevuši misleći „ma lahko ćemo ovo“. Rudar je deveti na tabeli, dvije pozicije i četiri boda ispod našeg Željezničara. I samo to treba da nam bude dovoljna opomena pred ovu utakmicu, jer nismo nimalo iznad našeg sutrašnjeg protivnika kako bi inače pomislili. I to je samo ako govorimo o položaju na tabeli i bodovima. Suštinski, sa rukom na srcu tvrdim da smo u istoj ravni sa Rudarom. Mi iznenadimo lošom predstavom protiv objektivno slabijih ekipa, oni iznenade dobrom predstavom protiv objektivno boljih ekipa. Porazi i pobjede u skladu sa stvarnošću u kojoj se obje ekipe nalaze, a igra na terenu, stanje u ekipi, pogotovo u posljednjih četiri-pet utakmica… k’o i vrijeme vani ove novembarske subote. Dakle, nema ništa lagano u okršaju protiv ekipe od koje si samo malo iznad, i to u brojkama. Ima Rudar i svojih „žutih minuta“, i mana, i slabosti, ali ima i kvaliteta, ponajviše u nekoliko pojedinaca koji nose čitavu igru tima ove sezone. Više od ovoga autor ove najave i ne zna o Rudaru. Iskreno, malo ko od nas je sjeo i odgledao bilo koju utakmicu Rudara u potpunosti. Ja nisam ni jednu (ako izuzmem prvu ovosezonsku utakmicu protiv Rudara na Grbavici u kojoj smo slavili sa 2:0, koliko-toliko sigurno i mirno) i s toga nemam ni prava ni osnova da detaljnije analiziram Rudar, njegove rezultate, igru, ekipu, pojedince… Mogu samo, a to je sasvim dovoljno, da još jednom istaknem kako nas očekuje težak protivnik, ne toliko lošiji od nas koliko na prvu pomislimo, težak teren i težak imperativ dobrog rezultata koji se sam od sebe nametnuo nakon tri prethodne utakmice.

I, čini mi se, da će se upravo sa tim imperativom biti najteže izboriti. Kako, na koji način i hoće li se uopće ekipa Želje uspjeti izboriti sa ta tri faktora? Bog sami zna i ostaje nam da vidimo. Nije da smo se i mi navijači i odgovorni u klubu pretrgli da pred ovako važnu utakmicu, a nakon tri poraza i sedmica i sedmica crnjačenja i gušenja u problemima, opustimo ekipu, da im kažemo da nema razloga da padaju psihički jer niko pri zdravoj pameti od njih ništa i ne očekuje u ovim trenucima osim te neke borbe i srčane igre. Nismo se pretrgli da im damo podršku pred ovu utakmicu, a to će se sigurno osjetiti sutra. Ali možda u takvoj situaciji ćemo moći najbolje da vidimo kakav je čisti karakter ekipe, koliko oni mogu sami od sebe da se podignu i u kojoj tački će naša podrška, koja sigurno neće biti mala, morati da preuzme to podizanje. To je, na neki način, i dobro, korisno i lijepo, da vidimo koliko je karakterna naša ekipa, ali je u isto vrijeme i poraz i nas navijača i cijeloga kluba, te šamarčina preko mnogih usta koja su se ne tako davno klela u bezrezervnu podršku Želji, bez obzira na sve, a iz kojih sada ili izlazi samo srozavanje Želje ili ne izlazi uopće ništa. Naš Željezničar sutra neće biti sam. Bit će nas i u dalekom Prijedoru da navijamo za njega, da damo vjetar u leđa koliki god možemo dati, da se na svaki mogući način borimo za Željezničar i sve ono što on jeste. Bit će nas koliko nas bude, a ako postoji još uvijek neko ko ne zna kako kvalitetno utrošiti dosadnu nedjelju – pravac Prijedor i rame uz rame sa svojom braćom za Želju i plavo-bijele boje!

I na kraju, ne mogu a da ne spomenem još jedan naprosto „oduševljavajući“ podatak koji nam mnogo toga može reći o sutrašnjoj utakmici, iako je ona relativno daleko od početka. Glavni arbitar sutrašnje utakmice je dobri, stari Antoni Bandić. Za one koji ne znaju ko je, a sumnjamo da i u čitavoj fudbalskoj Europi ima takvih, izvršilac najveće sudijske krađe u bh. fudbalu u njegovoj historiji u kojoj je naš Željezničar ostao bez titule prvaka krajem maja 2017. godine. Za koliko nefudbalsko i kriminalno ponašanje je sutra dobio nalog (jer bez takvih naloga i naredbi od ubica našeg fudbala taj uopće ne bi ni bio „sudija“), ostaje nam da vidimo. I ma koliko hinjski kez nabacio na lice, kao što je to uradio prije utakmice prvog kola protiv Borca na Grbavici, neće moći a da ne čuje jasnu poruku i za njega, i za njegove gazde. I sa tom porukom i svojim zločinom će živjeti do kraja života. Ili dok ne bude propisno kažnjen na ovome svijetu.

Ali on će, kao i sve drugo u životu, biti na drugom mjestu svima nama onoga trenutka kada se lopta sutra u 13:00 zakotrlja sa centra Gradskog stadiona u Prijedoru. Na prvom mjestu, i igračima, i stručnom štabu, i navijačima Željezničara, kako onima koji se zapute u našu Bosansku Krajinu tako i onima koji budu pratili prijenos utakmice putem Moja TV i MojaWebTV platformi, morat će biti samo on, samo Željezničar, samo njegovo ime, njegove plavo-bijele boje i njegov pokret ka naprijed, i samo naprijed! Sve će se morati podrediti tome, sve uložiti u to i sredstva kojima ćemo se boriti za naš Željezničar ne smijemo i nećemo birati. Jer zaslužuje, jer je stotinu godina star i jer je naš život bez obzira na sve!

U BOJ KAD KRENEMO SVE PRED SOBOM RUŠIMO!

Almedin Halilović

Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921.