Umjesto euforije, pozitivne nervoze prilikom iščekivanja i velikom vjerom u tim, ovu najavu počinjem sa gorčinom u ustima, strepnjom i blagom dozom razočarenja. Kako drugačije se osjećati nakon proteklog vikenda i bolnog poraza od Mladosti iz Doboja kod Kaknja na našoj Grbavici? Poraz k’o poraz. Bilo ih je uvijek i uvijek će ih i biti. Ali, totalna nezainteresovanost, igra bez igre i nedostatak i najmanje volje da se utakmica okonča pozitivnim rezultatom je ono što boli više od bilo kojeg stanja na semaforu na kraju utakmice. Mogao bih dugo nabrajati šta sve nije funkcionisalo u tom porazu, ali sada to ne bi imalo nikakvoga efekta, jer utakmica je odavno završena, šok navijača je i dalje ogroman, a mješavina ljutnje i razočarenja jako gorkog ukusa.



Ne znam čime sam više šokiran: bacanjem niz vodu nevjerovatne serije i igre u prva četiri kola i time ugrožavajući lijepu bodovnu prednost nad konkurentima, porazom od ekipe koja je (neka mi oproste svi navijači Mladosti) barem tri nivoa ispod naše po svakome parametru, neshvatljivim potezima i reakcijama i igrača i stručnog štaba prije, tokom i poslije utakmice ili apsolutnom bezvoljnošću koja je nedopustiva za bilo kojeg igrača koji na sebi nosi plavi dres. I ne samo ja, već velika većina navijača (ako je suditi po reakcijama nakon utakmice) se osjeća gotovo identično. Navijači su navijači – previše emotivni, osjetljivi i vrelih glava. Posebno kada govorimo o navijačima našeg Željezničara. Uz sve nabrojano, mi (i ekipa koja stoji iza ovog portala i ja lično smo prije svega navijači i oni koji vole Želju onako kako se voli najrođeniji pa ćete zato vrlo često o navijačima Željezničara čitati u prvom licu množine) smo oni koji svoju odanost, privrženost i ljubav prema klubu iskazuju na najkonkretnije moguće načine. Matematika je jednostavna nauka a ona kaže: koliko navijači ulože sebe i od sebe za klub, obrnuto proporcionalno teže podnose svaki neuspjeh. A neuspjeh protiv Mladosti je imao poseban ukus šoka, nevjerice i razočarenja…

I sada nama takvima valja na megdan izraelskom Maccabiju…

Predstavljamo protivnika


Maccabi je fudbalski klub iz Haife, trećeg grada po veličini u Izraelu. Maccabi, kao sportsko društvo, osnovano je 1913. godine, ali na izdvojene aktivnosti fudbalske sekcije tog društva se čekalo do poslije Prvog svjetskog rata, 1919. godine. Do uspostavljanja fudbalskog prvenstva se čekalo na drugu polovicu 1920-ih godina pa je Maccabi uglavnom igrao prijateljske mečeve protiv domaćih, lokalnih timova. Baš u tom periodu, zbog velikih unutarnjih problema, klub je bio zamrznuo sve svoje aktivnosti i bio je na granici nestanka. Međutim, tada dolazi do fuzije sa još jednim lokalnim klubom iz Haife, Haigborom, i Maccabi se ponovo vraća na zeleni teren.

Sve do 1947. godine, Maccabi nije uspjevao da se plasira u najviši rang takmičenja a najveći uspjeh do tada je bio plasman u finale Kupa gdje su poraženi sa rekordnih 12:1 od Beitara iz Tel-Aviva. Pomenute godine Maccabi je uspio da se plasira u Prvu ligu, ali je u njoj odigrao samo pet utakmica prije nego što je takmičenje prekinuto zbog vala nasilja i sukoba koje je izazvalo uspostavljanje države Izrael. Pomenuti nemili događaji su se itekako odrazili na ekipu Maccabija jer je osam njihovih igrača, od kojih su većina bili jako mladi igrači, izgubilo živote. Smirivanjem sigurnosne situacije, fudbalsko takmičenje je nastavljeno a Maccabi je morao da krene ispočetka. Predvođena Autom Shlefenbergom, bivšim igračem kluba, ekipa Maccabija, sastavljena od uglavnom igrača iz omladinskih kategorija je, prema izvorima, igrala najbolji fudbal u tom periodu u Izraelu, ali bez da je ikada okrunjen titulom prvaka ili pobjednika kupa. Tek 1962. godine Maccabi Haifa pobjedom nad svojim imenjakom iz Tel-Aviva sa 5:2, osvaja domaći Kup i prvi od 20 klupskih trofeja koliko ih ima u svojoj historiji.

Godinu poslije, Maccabi Haifa također dolazi do finala Kupa, ali je poražen i uslijedio je nešto teži period koji je kulminirao ispadanjem iz Prve lige 1965. Boravak u nižem rangu je trajao samo jednu sezonu i Maccabi se vrlo brzo, predvođen nekadašnjim rukovodećim osobama iz omladinskog pogona kluba, vratio u društvo najboljih. Bez većih uspjeha (osim još jednog izgubljenog finala Kupa, 1971. godine) Maccabi je nastupao u Prvoj ligi do 1973. godine. Tada počinje Izraelsko-arapski rat i svi važni igrači Maccabija su bili regrutovani u vojsku, a njihove zamjene su bili uglavnom neiskusni igrači iz omladinskog pogona. Do 1981. i povratka u Prvu ligu, Maccabi je uglavnom „šetao“ između Prve i Druge lige, sa podmlađenim i slabašnim igračkim kadrom i bez ikakvih zapaženih rezultata. Povratkom u Prvu ligu, počinje i stvaranje generacije koja je za Maccabi osvojila prvu (1984. godine) i još dvije šampionske titule (1985. i 1989. godine). U sezoni 1990/1991 Maccabi osvaja Duplu krunu, prvu i jedinu u svojoj historiji, i time najavljuje velike uspjehe koje će uslijediti kroz narednu deceniju.

Prije svega, klub je početkom 1990-ih godina preuzeo poznati izraelski biznismen Ya’acov Schahar i taj korak je bio početak velikih ulaganja u ekipu i igrački kadar, ali i u unaprijeđenje organizacije kluba i zadovoljavanje svih visokih standarda tadašnjeg europskog fudbala. Prvi veliki rezultati tog napretka dolaze 1993. godine, kada Maccabi Haifa osvaja Kup i plasira se u UEFA Kup pobjednika kupova, gdje stiže čak do osmine finala. Veliki rezultati u Europi su pratili velike uspjehe u domaćem fudbalu. Maccabi je sezonu 1993/1994 završio bez ijednog poraza, osvajajući sva tri domaća takmičenja (Liga, Kup i Liga kup) i pri tome srušivši gotovo sve rekorde u izraelskom fudbalu, od kojih mnogi ni do danas nisu ponovno oboreni. Naredne sezone i sezone 1997/1998 Maccabi je osvajao pehare pobjednika Kupa, a 1999. godine je u UEFA Kupu pobjednika kupova dogurao do četvrtine finala. Ipak, na šampionsku titulu se moralo čekati do 2001. godine kada je pod vodstvom poznatog izraelskog stručnjaka, Avrama Granta, Maccabi okrunjen najboljom ekipom domaćeg prvenstva. Veoma ofanzivna i kvalitetna igra čiji je kreator bio Grant, a udarna igla Yossi Benayoun, preporučila ga je za mjesto selektora reprezentacije Izraela, ali i za kasnije velike izazove, od kojih se svakako izdvaja angažman u engleskom Chelseaju kojeg je vodio do finala Lige prvaka 2008. godine. Grant je na klupi Maccabija osvojio još jedno prvenstvo, 2002. godine, a iste godine je Maccabi ušao u historiju kao prvi izraelski klub koji se kvalifikovao za grupnu fazonu Lige prvaka. U toj premijernoj sezoni u najjačem fudbalskom takmičenju u Europi, Maccabi je čak slavio pobjedu nad velikim Manchester Unitedom i na kraju je završio treći u grupi.

Od tada, Maccabi se etablirao kao dio „Velike četvorke“ izraelskog fudbala (uz Macabbi i Hapoel iz Tel-Aviva i Beitar iz Jerusalema) i osvojio je pet titula prvaka, jedan trofej Kupa i tri trofeja Liga kupa. Posljednji put pehar namijenjen prvaku lige igrači Maccabija su podigli 2011. godine, a prethodne dvije sezone su okončali kao viceprvaci Izraela.

Maccabi svoje domaće utakmice igra na Sammy Ofer stadionu. U čast ostvarenih uspjeha u Europskim fudbalskim takmičenjima, lokalne vlasti Haife su poklonile zemljište Maccabiju za izgradnju stadiona koji će zadovoljavati najviše standarde i kriterije europskog i svjetskog fudbala. Stadion se nalazi u južnom dijelu grada. Građen je pet godina, od 2008. do 2013. godine. Procjenjuje se da je njegova gradnja koštala oko 135 miliona američkih dolara.  Stadion ima kapacitet od 30.780 sjedećih mjesta i spada u UEFA-inu kategoriju „Četiri“. Ono što je zanimljivo jeste da je svoju prvu utakmicu na ovome stadionu reprezentacija Izraela odigrala u novembru 2014. godine i to baš protiv reprezentacije naše države, Bosne i Hercegovine, koju je savladala sa 3:0. 



Maccabi je jedan od najuspješnijih izraelskih fudbalskih klubova kada je riječ o nastupima u Europi. Prvi su izraelski klub koji se kvalificirao za grupnu fazu Lige prvaka, i to dva puta. Prvi put je to bilo u sezoni 2002/2003, kada su u grupi sa Manchester Unitedom, Olympiacosom i Bayer Leverkusenom završili treći i time se kvalifikovali u treći krug Kupa UEFA, što je bio njihov najveći uspjeh i u jednom i u drugom takmičenju. Drugi put kada se Maccabi kvalificirao za grupnu fazu Lige prvaka jeste bilo u sezoni 2009/2010, a u grupi sa Bayernom, Juventusom i Bordeauxom su završili posljednji.

Kao što sam već naveo, najveći uspjeh u Kupu UEFA (dok je to takmičenje nosilo taj naziv) jeste bila treća runda u sezoni 2002/2003. Osim toga, u sezoni 2006/2007, Maccabi je došao do osmine finala i to su dva najveća uspjeha ovog izraelskog kluba u Kupu UEFA. Nakon što je pomenuto takmičenje promijenilo naziv i format u UEFA Europa League, najveći dometi Maccabija unutar takmičenja su bila dva treća mjesta u grupnoj fazi. Prvi put je to bilo u sezoni 2011/2012, a rivali Maccabija u grupi su bili AZ Alkmaar, PAOK i AEK Larnaca. Drugi put je to bilo u sezoni 2013/2014, a Maccabi se susreo sa Schalkeom 04, Steauom i Shakhterom Karagandy.

U nekadašnjem UEFA-inom Kupu pobjednika kupova, Maccabi je zabilježio par dobrih rezultata od kojih se izdvaja takmičenje u drugoj rundi, u sezoni 1993/1994, te u četvrtini finala, u sezoni 1998/1999. Također, Maccabi se takmičio i u Intertoto kupu, gdje je nekoliko puta igrao grupnu fazu, jednom došao do prve, a jednom do druge runde takmičenja.

Nakon što je u sezoni 2013/2014 nastupala u grupnoj fazi Europa lige, ekipa Maccabija je od tada uspjela da se još samo dva puta kvalifikuje za europska takmičenja, i to oba puta kada naš Željezničar nije izborio nastupe u Europi. Prvi put je to bilo u sezoni 2016/2017 i u drugom kolu kvalifikacija za Europa ligu Maccabi je eliminisan od estonskog Nomme Kaljua nakon izvođenja penala. Drugi put je to bilo u sezoni 2019/2020 i nakon prvog kola kvalifikacija za Europa ligu u kojem su eliminisali slovenačku Muru, Maccabi je u drugom kolu eliminisan od strane francuskog Strasbourga.

Zanimljivo je istaknuti da se u sezoni 2011/2012, u drugom kolu kvalifikacija za Ligu prvaka Maccabi susreo sa banjalučkim Borcem. U prvoj utakmici odigranoj u Izraelu, Borac je poražen sa visokih 5:1, dok su Banjalučani slavili u uzvratu odigranom na Gradskom stadionu sa 3:2.

Statistički gledano, Maccabi je u svojoj historiji ubilježio 140 europskih utakmica. Ostvarili su 57 pobjeda, 27 remija i 56 poraza uz gol razliku od 215 postignutih i 202 primljena pogotka. U Europa ligi, od kada se ona igra pod tim nazivom i uključujući i kvalifikacije za istu, Maccabi je odigrao 26 utakmica. Od tog broja, Maccabi je ubilježio 11 pobjeda, pet neriješenih utakmica i 10 poraza.



U protekloj sezoni Maccabi je prvi dio prvenstva završio na drugoj poziciji, sa 58 bodova (šest bodova zaostatka za vodećim Maccabijem iz Tel-Aviva), 18 pobjeda i po četiri remija i poraza, uz gol razliku od 58 datih i 20 primljenih pogodaka. U doigravanju za prvaka, Maccabi je ostao na drugoj poziciji sa 15 bodova, odnosno osam bodova iza prvaka Maccabija iz Tel-Aviva. U toj fazi takmičenja su ubilježili četiri pobjede i po tri remija i poraza uz gol razliku od 15 postignutih i 12 primljenih pogodaka. Kao i u cijelome svijetu, tako je i takmičenje u najjačem rangu izraelskog fudbala bilo prekinuto zbog pandemije koronavirusa. Liga je prekinuta 1.3., nastavljena 30.5. a okončana 7.7.2020. godine.

Maccabi je u domaćem Kupu startao od šesnaestine finala gdje je eliminisao Nes Tzionu sa 3:1. U osmini finala je bio bolji od ekipe Hapoel Umm al-Fahm sa 1:0, da bi u četvrtini finala bio eliminisan od Hapoela iz Beer Sheve sa 2:1. Upravo je posljednja utakmica Maccabija u Kupu bila posljednja utakmica prije prekida svih fudbalskih aktivnosti u Izraelu.

U Toto kupu, trećem takmičenju izraelskog fudbala, Maccabi je završio kao sedmoplasirani. Nastupom u istom takmičenju Maccabi je započeo ovu sezonu, 9.8.2020. U grupnoj fazi takmičenja u tri utakmice su ostvarili dvije pobjede i jedan poraz uz gol razliku od dva postignuta i jedan primljeni pogodak. U utakmici za peto mjesto su poraženi od ekipe Hapoela Beer Sheva sa 1:0. Utakmica je igrana 22.8.2020. godine. Takmičenje u prvenstvu počinje narednog vikenda, 30.8., kada Maccabi gostuje ekipi Hapoel Hadere.

Što se tiče igračkog kadra, on je sastavljen uglavnom od domaćih igrača. Od 34 igrača, koliko ih ima u kadru Maccabija, tek šestorica njih ne posjeduju izraelsko državljanstvo iako trojica imaju pravo na isto. Prosječna starost ekipe iznosi 24,3 godine, a trojica igrača (Sun Menahem, Dolev Haziza i kapiten Neta Lavi) su reprezentativci Izraela. Najstariji, a ujedno i najopasniji igrač Maccabija, jeste australski napadač Nikita Rukavytsya. Ovaj tridesettrogodišnjak je u prošloj sezoni ubilježio čak 42 nastupa za Maccabi, te na svoj konto upisao 23 gola i šest asistencija. Što se tiče golgeterske efikasnosti, odmah iza njega se nalazi centralni vezni Yuval Ashkenazi sa 11 golova u 33 nastupa i ofanzivni vezni Tjaronn Chery sa deset golova u 39 nastupa. Potonji je upisao i deset asistencija, baš kao i Dolev Haziza, a slijedi i gore pomenuti Ashkenazi sa sedam asistencija.



Na klupi Macabija se nalazi četrdestogodišnji Barak Bakhar. Ovaj izraelski stručnjak je tokom svoje karijere nastupao za tek tri kluba: Hakoah Ramat Gan, Hapoel Petah Tikva i Kiryat Shmona. Za Hapoel je nastupao od 2002. do 2004. godine i ubilježio je 49 nastupa uz tri pogotka. U ljeto 2004. godine prelazi u Kiryat, gdje se zadržava sve do 2011. godine. U dresu Kiryata je nastupao 57 puta, a profesionalnu igračku karijeru je okončao u ljeto 2011. godine. U svojoj igračkoj karijeri osvojio je jednu titulu prvaka sa Kiryatom i tri Toto kupa.

Svoju trenersku karijeru je započeo nešto više od godinu dana poslije, i to u istom klubu u kojem je i završio, Kiryatu. Sa ekipom Kiryata je osvojio Kup u sezoni 2013/2014. U skoro dvije i pol godine na klupi Kiryata, ubilježio je 41 pobjedu, 22 remija i 18 poraza, a u maju 2015. godine odlazi na mjesto trenera ekipe Hapoela Beer Sheva. U debitantskoj sezoni na klupi Hapoela, Bakhar je osvojio titulu prvaka Izraela, prvu za Hapoel nakon 40 godina čekanja. Isti uspjeh je ponovio i u naredne dvije sezone, a ukupno je kao trener Hapoela ostvario učinak od 123 pobjede, 47 neriješenih susreta i 48 poraza. Početkom mjeseca jula tekuće godine imenovan je za trenera Maccabija iz Haife.



Plavi se vraćaju u Europu!

A naš Željezničar se vraća u Europu! Nakon što smo prošle godine izborili nastup u Europa ligi kroz kvalifikacije, ostali smo uskraćeni za isti nedobijanjem licence za europska takmičenja od strane Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine. Već nekoliko puta je ispričana priča o krivici za nedobijanje licence. Mada još uvijek postoje oprečni stavovi po tom pitanju, činjenica je da je klub ostao uskraćen i za značajna finansijska sredstva, i za rezultatski uspjeh i podizanje koeficijenta na UEFA-inoj rang listi. O odgovornosti je svakako suvišno pričati. Sistem unutar kluba, ali i unutar bosanskohercegovačkog fudbala, cijelog društva i države je tako skrojen da se može počiniti i mnogo, mnogo veća šteta od ove i da sve to prođe bez ikakve, makar moralne odgovornosti odgovornih, pa čak i pravnih sankcija. Kada na to dodamo koliko brzo zaboravljamo, već sada se čini kako je taj gubitak licence već stvar dalje prošlosti i da se ne treba puno oko toga razbijati glava. Protekle sezone ipak nije dozvoljena takva greška i Željezničar će nastupiti u kvalifikacijama ze Europa ligu nakon što je „završio“ kao drugoplasirani vanrazumnim prekidom sezone.

Naši nastupi u Europi su zanimljiva priča, ali i možda svojevrsna paradigma fudbala u Bosni i Hercegovini i same države. Prvi nastup u Europi Željo je imao daleke 1963. godine u okviru Mitropa kupa, kada smo slavili protiv bečke Austrije sa 4:1. Željo je tada dogurao do polufinala pomenutog takmičenja gdje je eliminisan od mađarskog MTK-a. Skoro deset godina Željo je redovno nastupao u okviru Mitropa kupa, Intertoto kupa i Kupa velesajamskih gradova i ostvarivao je skromne rezultate. Samo godinu dana prije osvajanja prve titule prvaka Jugoslavije, 1971. godine, Željo je dogurao do četvrtine finala Kupa UEFA gdje je eliminisan od strane mađarskog Ferencvaroša nakon izvođenja jedanaesteraca. Godinu dana poslije, Željezničar je kao prvak Jugoslavije  odmjerio snage sa prvakom Engleske, Derby Countyem te je nakon dvomeča eliminisan ukupnim rezultatom 4:1. Činjenica je da je Željo prije 35 godina godina ostvario najveći europski uspjeh u svojoj i historiji bosanskohercegovačkog klupskog fudbala. Tada su Plavi stigli do polufinala Kupa UEFA gdje su jednom od najvećih sportskih nesreća koje se mogu zamisliti eliminisani od mađarskog Videotona. Bio je to vrhunac jedne od najboljih generacija u historiji kluba i uspjeh kakav nijedan klub iz Bosne i Hercegovine nije ostvario do tada, a gotovo je sigurno da neće ostvariti više ikada. Ruku na srce, sve je drugačije bilo. Od samog formata takmičenja, preko fudbala pa do društva i okruženja uopće. Jedino što je ostalo isto su imena, a vrijeme i nesreća koju nam je vrijeme donijelo je dobro uradilo svoj posao, pa čak i više od toga.

Poslijeratni nastupi u Europi, ne samo Želje, nego i svih bosanskohercegovačkih klubova su tek blijeda sjena nekadašnje slave, a iz godine u godinu se sve slabije i slabije drži korak za europskim fudbalom koji rapidno napreduje. Naravno, „highlight“ svih poslijeratnih europskih nastupa Želje jesu kvalifikacije za Ligu prvaka u sezoni 2002/2003. Tada je, preko islandskog Akranesa i norveškog Lilestroma, Željo došao do trećeg kola kvalifikacija, posljednje stepenice prije grupne faze. Ali, engleski Newcastle United je bio preveliki zalogaj za Plave. Od rata do danas bilo je svega. Bilo je tu velikih utakmica, iznenađujućih pobjeda i užasnih poraza. Danas, Željezničar kreće od prvog kola kvalifikacija za Europa ligu, tj. nekadašnji Kup UEFA. I to kao nenosioc, što ga automatski stavlja u nešto podređeniji položaj ma koga imao za protivnika. A voljom žrijeba ovoga ljeta, naš Željezničar za protivnika će imati izraelski Maccabi iz Haife.

Ukupno gledano, od prvog europskog nastupa do danas, Željezničar je ostvario 25 pobjeda, 15 remija i 30 poraza, uz negativnu gol razliku od 83 postignuta i 95 primljenih pogodaka. Kada govorimo konkretno o Europa ligi, onakvu kakvu je znamo danas, Željezničar je najdalje dogurao u sezonama 2011/2012 i 2015/2016, kada je eliminisan u trećem kolu kvalifikacija od izraelskog Maccabi Tel-Aviva, odnosno belgijskog Standard Liegea. Skor Želje u Europa ligi, odnosno kvalifikacijama za istu iznosi devet pobjeda, šest neriješenih susreta i sedam poraza, uz gol razliku od 21 postignutog i 23 primljena pogotka. Posljednji nastup u Europi Plavi su imali u sezoni 2018/2019 kada su u okviru kvalifikacija za Europa ligu u prvom kolu eliminisali estonsku Narvu Trans, a u drugom kolu su eliminisani od kiparskog Apollona.



Zanimljivo je da se Željezničar već u dva navrata susretao sa klubovima iz Izraela, ali niko od nas ne nosi baš lijepe uspomene na te susrete. U sezoni 2010/2011, u okviru drugog kola kvalifikacija za Ligu prvaka Željo je poražen u dvomeču protiv Hapoel Tel-Aviva sa ukupnih 6:0. Samo godinu dana kasnije, a kao što je već navedeno, Željezničar je u trećem kolu kvalifikacija eliminisan od strane Maccabija iz Tel-Aviva sa ukupnih 8:0. U četvrtak ćemo, u svome povratku europskim utakmicama, odmjeriti snage sa još jednim izraelskim klubom…

„Da igrate srcem, to je nama važno!“

Tako glasi jedna od poruka sa južne tribine koja je istaknuta nakon nekoliko slabijih rezultata u sezoni 2011/2012. I u tome je sva mudrost, ljepota, jednostavnost i poenta i igranja i navijanja za sarajevski Željezničar!

Ali, šta možemo da očekujemo od igrača i stručnog štaba nakon onakve predstave protiv Mladosti? Nije bilo razumnog i logičnog razloga da izgubimo tu utakmicu. Nije bilo apsolutno nikakve potrebe, a snage, kvaliteta i pameti smo itekako imali da pobjedimo! Nije čak ni problem što se izgubila utakmica nakon sjajnog niza na otvaranju sezone. Prvenstvo je „tek počelo“, peto je kolo i jako smo daleko od odlučivanja o bilo kakvim velikim uspjesima jer ima još mnogo da se igra. Malo veći problem je što smo sa pobjedom, čak i ako ostavimo nastavak tog niza po strani, mogli olakšati sebi svo ovo vrijeme koje imamo pred utakmicu sa Maccabijem. Igrači i stručni štab su mogli bez ikakvog pritiska da uđu u tu utakmicu, jer svi smo mi dobro svjesni da je Maccabi i jači, i kvalitetniji, i da ima puno veće šanse za prolaz nas, nego mi njih. U atmosferi bez pritiska, igrači bi bili slobodni i da trče, i da ako treba idu glavom na kopačku, i da možda nam pokažu neku lepršavost i ljepotu u igri, a stručni štab neke nove inovacije, pa ako šta i bude od toga, dobro je. Ako ne, barem ćemo znati da smo odigrali „željovski“. I nikako ne bi morali da koriste svoje glave čega se više od svega bojim. Mi navijači smo mogli samo nastaviti gdje smo stali prije utakmice sa Mladosti. Možda smo mogli još puno velikih stvari uraditi u kratkom vremenskom periodu, i naš Željezničar bi od toga samo imao koristi, što je i jedino važno na kraju dana. Ne bi igračima zamjerili nikakav negativan rezultat ako bi ostavili srce na terenu, jer, kao što sam rekao, svjesni smo dobro ko je sa suprotne strane terena.

Ovako… igrači i stručni štab će u svojim glavama nositi pritisak poraza protiv Mladosti i pritisak da se protiv jačeg protivnika moraju iskupljivati za to. Ni nama navijačima neće biti nimalo lakše. Danima nas proganja izdanje igrača u plavim dresovima protiv Mladosti, a kako se utakmica bliži, proganja nas i spoznaja o Maccabiju, i o historijatu susreta sa izraelskim klubovima. Posebno u gostima. Sputani smo da učinimo bilo šta korisno za Želju, za igrače. Kao da nas dovoljno ne boli što ih ne možemo podržavati na stadionu. Sputani smo da razmišljamo pozitivno i navijački, sputani smo da budemo objektivni, realni jer mi smo ti koji iskreno žive za ovaj klub i objektivnost nam je vrlo često stran pojam. U tom nekom međuprostoru… za malo šta ima mjesta.

Ali, ja znam da će to sve pasti u vodu onoga trenutka kada vidim kako na zeleni teren izlaze fudbaleri sa svetim grbom na lijevoj strani grudi. Simbolika toga je za mene vrlo jaka. Ja sam, a vjerujem i većina moje braće po boji, kao mali sanjao taj trenutak. Kako jednoga dana izlazim na teren. Na meni je plavi dres, baš kao što je bila plava i radna odjeća željezničara grada Sarajeva 1920-ih godina prošloga vijeka. Na lijevoj strani štit i krila. Fizički gledano, preko srca. Emotivno gledano, isto tako, ispred vlastitog srca. Teren Grbavice, najljepši tepih kojim možeš hodati na ovome svijetu. Dobro poznate konture tribina Grbavice koje vidim tek kroz neku maglu, jer mi je i vid zamagljen, a nije me sram reći da su to suze radosnice. Tribine Grbavice, našeg doma, Doline ćupova, Baze bez poraza, barikade koju nikada niko nije i neće preći, naša „rana ljuta“. I stihovi najljepše balade na svijetu otpjevani iz desetak hiljada grla, samo za mene, samo za nas, samo za one koji moraju da daju sve od sebe za pobjedu. I zabijanje gola i trčanje prema proključalome jugu je vrlo često bio dio tih snova.

Ne očekujem velike stvari. Ne očekujem jer znamo sa kime imamo posla u četvrtak navečer. Ne očekujem jer sam svjestan naših mogućnosti. Ne očekujem ni da inače ostvarimo neki uspjeh u Europi. Ni ove, ni narednih nekoliko godina. Dokle god u Europu izlazimo napeti da odigramo što više pretkola i zaradimo što više novca, ne očekujem uspjeh. Onoga trenutka, kada u Europu budemo izlazili da pokažemo svima kako „neki tamo“ Željezničar sa Grbavice igra fudbal i ruši sve što mu stane na put, onda ću očekivati da se vratimo na staze slave Željezničara koju su Europom pronosile generacije prije trideset i više godina. Ovako, sada nam je kako je. Ali, neka, ima nečega neobjašnjivo lijepog i privlačnog i u ovome. To je dio filozofije Željezničara. Da se stopiš sa svakim stanjem i svakom situacijom u kojoj se nađeš i u njoj pronađeš nepresušan izvor motivacije da ideš naprijed. I mi ćemo pronaći svoj, i mi ćemo krenuti naprijed jednoga dana. Do tih boljih vremena…

ZBOG GRBA KOJEG NOSITE PODRŠKU IMATE, SRCE NA TEREN I ZA NJEGA IGRAJTE!!!

Utakmica protiv Maccabija se igra u srijedu 9.9.2020. godine sa početkom u 19 sati, na stadionu Sammy Ofer u Haifi, Izrael. Glavni arbitar ovoga susreta će biti Dragomir Draganov iz Bugarske. Njegovi pomoćnici će biti Georgi Todorov i Hristo Hadzhiyski, dok će četvrti arbitar biti Radoslav Gidzhenov.


Almedin Halilović