Nakon druge ovosezonske pobjede ostvarene velikom sinergijom između ekipe i navijača, naš Željezničar putuje u goste Radniku iz Bijeljine. I to Željezničar u punom kapacitetu, onako kako i treba da bude, onako kako je bilo i u prethodnom kolu na Grbavici protiv Rudara – sa ekipom na terenu i navijačima na tribinama!
Iako je naš Željezničar u prošlom kolu slavio pobjedu nad Rudarom iz Prijedora na svome terenu, iako je do te pobjede došlo velikom željom i karakterom kojeg je prikazala cijela ekipa, te srčanom podrškom navijača u trenucima kada se utakmica „lomila“, iako možemo da pričamo o stotinu stvari u i oko Želje, o Radniku, prestojećoj utakmici i tradiciji međusobnih susreta, ovu najavu započinjem jednim malim, u globalu možda i beznačajnim, ali apsolutno iskrenim omažom.
16 godina…
Rođen sam daleko poslije njega, a ni blizu geografski. Nikada ga nisam sreo, a kamo li upoznao. I dok je on brojao trocifren broj odgledanih Željinih utakmica, ja sam na prste jedne ruke mogao da izbrojim na koliko sam ih bio. Iako na svaki način daleko jedan od drugog, upravo nam je naš Željezničar bio ono što nas je toliko povezivalo i što nas i danas, bez obzira na sve, toliko povezuje.
Hodati ulicama oko stadiona kojima je i on hodao. Sjediti na jednoj od plavih stolica na stadionu na kojoj je možda i on nekada sjedio. Stajati iza istih transparenata i zastava iza kojih je i on stajao. Pjevati iste pjesme koje je i on pjevao. Gledati na Želju, na Grbavicu i na Manijake onako kako je i on gledao. Gajiti iste emocije prema plavoj boji kakve je i on imao. Dijeliti tribinu, autobus za gostovanje ili kafanu sa ljudima sa kojima ih je i on dijelio. Imati iste, plave želje i snove kakve je i on imao…
Zato me ubistvo Anera Kasapovića, nama znanog kao Bu’az, boli kao ubistvo najbližeg člana porodice. Ne smrt, ne tragična smrt, a pogotovo ne stradanje, već ubistvo! Nazivajmo stvari pravim imenom!
Moj, naš i Željin Aner je ubijen na današnji dan (najava je pisana u petak, 20.8.2021. godine, op.a.) prije tačno 16 godina. Prije tačno 16 godina nasilno je prekinut jedan mladi život našeg brata po boji i klubu, našeg nesuđenog doktora i našeg sugrađanina. Znam da većina nas zna i kako je Aner ubijen, ali svakoga dana iznova se trebamo prisjećati njegovog ubistva, ma koliko to prisjećanje bilo bolno, jer samo tako ćemo održati u životu Anerov lik i djelo, uspomenu na njega i nepravdu koja se svima nama nanosi već više od deceniju i pol. Ako nas je Aner fizički napustio, njegovo djelo i njegov duh nikada neće. Nakon utakmice između Čelika i Željezničara u Zenici, navijači Plavih su sprovođeni (ne praćeni niti osiguravani, već sprovođeni poput kriminalaca) do svojih vozila koja su bila parkirana sa druge strane rijeke Bosne. U hiru da to sprovođenje obave što je prije moguće pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, odnosno policija, nisu marili za zdrav razum niti su uopće u razmatranje uzimali da se između njih nalaze ljudska bića, a ne kamenje otporno na svaku torturu. Naš Aner, srčani bolesnik koji se zbog toga kretao najsporije od svih, platio je ceh njihovih hirova i njihovih ubilačkih nagona. Stampedo koji je nastao na mostu preko rijeke Bosne, izdvajanje Anera sa optužbom da zaustavlja kolonu i brutalno premlaćivanje srčanog bolesnika rukama, nogama i pendrecima bez doslovno i jednog jedinog razloga. Iako gadno ozlijeđen, uz pomoć svojih drugova Aner je kratko došao do daha i mira. Ali je to bio onaj mir kada znaš da je sve gotovo. Aner je od posljedica policijskog premlaćivanja i krvničke brutalnosti na putu do Sarajeva doživio srčani udar. Od posljedica srčanog udara je, vrlo brzo, zauvijek napustio svoju porodicu, svoje drugove, svoju Grbavicu, svog Želju, i ovaj svijet.
Ni 16 godina poslije, ubice, zlotvori i katili Anerovi nisu pronađeni niti izvedeni pred lice ovozemaljske pravde, a kamo li kažnjeni za ovo ubistvo. Nije pomogla borba i porodice i navijača Željeničara da se na osnovu jasnih dokaza, kakav je npr. obdukcijski izvještaj o smrti Anera Kasapovića, odgovorni pronađu i kazne. Nije pomogla ni „istraga“ koju je u svojim redovima vršio MUP ZDK, iako svi dokazi upućuju na to da je ta istraga imala za cilj samo jedno – sakriti i zaštiti Anerove ubice. Nisu pomogli ni grafiti rađeni u Anerovu čast, sa njegovim likom. Nisu pomogle ni parole, ni transparenti, ni zastave, ni skandiranja na utakmicama Želje. Nije pomoglo ništa. Pravda za Anera, barem na ovome svijetu, nije zadovoljena i iz godine u godinu sve manje i manje su nade da će ikada biti. Da li će biti na nekom budućem, zavisi u šta svako od nas vjeruje. Navijači Želje će zauvijek insistirati na njoj. I za 100 godina, bez obzira na sve. Kao i Anerova porodica. A ubice i one koji ih godinama štite?
Svim srcem vjerujemo da će ih vječno, ali baš vječno, progoniti krici Anerove majke kada su joj javili da je njeno voljeno čedo ubijeno bez ikakvog razloga, na pravdi ljudi i Boga. Tog prokletog augustovskog dana, na tom prokletom mostu u Zenici…
18 mjeseci…
Po mnogo čemu je bila specifična ta utakmica i teško je ne staviti je u kontekst utakmice pred nama. Bilo je to ubjedljivo najmasovnije gostovanje navijača našeg Željezničara u Semberiji ikada, a vrlo vjerovatno i bilo koje navijačke skupine iz Bosne i Hercegovine uopće. Preko 300 zaljubljenih u plavo-bijele boje iz cijele zemlje zaputilo se toga dana u Bijeljinu, na jedno od najdaljih gostovanja. Opravdano. Vladala je blago pozitivna atmosfera tada u i oko Želje, vjerovalo se da su neke stvari konačno sjele na svoje mjesto, da smo svi zbili redove i da svi skupa možemo preživjeti borbu za titulu prvaka, da je svi skupa možemo vratiti tamo gdje i pripada – na Grbavicu! Međutim, Željo je podbacio toga dana u Bijeljini, i to dobro je podbacio. Utakmica je završena bez golova i pobjednika (iako rezultatski, u tom trenutku, to nije predstavljalo veliki problem). Ali Manijaci nisu. Napravljena je je jedna odlična atmosfera i jedno odlično izdanje o kojem se i danas rado priča i prepričava.
Bilo je to i prvo u nizu od tri gostovanja zaredom koja su pred sobom tada imali navijači Plavih. Samo sedam dana poslije, doduše u gotovo prepolovljenoj brojci, navijači Želje su pohodili Ugljevik, mjesto koje se nalazi tek nekih 30-ak kilometara prije Bijeljine. Za razliku od vikenda prije, imali su mnogo više razloga za zadovoljstvo. Željezničar je slavio ubjedljivo pobjedu nad tada već otpisanom ekipom Zvijezde 09, rezultatom 3:0. I sa mnogo samopouzdanja se spremao za treće, posljednje gostovanje u nizu. Gostovanje Borcu u Banja Luci.
Ne samo da je bilo posljednje gostovanje u tom nizu. Ne samo da je bilo i najdalje gostovanje te sezone, od 257 kilometara u jednom pravcu. Bilo je to posljednje gostovanje navijača Željezničara uopće. Radnom srijedom, odmah nakon utakmice u Ugljeviku, na utakmicu četvrtine finala Kupa Bosne i Hercegovine u Banja Luku se zaputilo gotovo 150 navijača Željezničara i, Boga mi, njihov trud, njihova podrška i njihova ljubav prema Želji je nagrađena na najbolji mogući način – Željo je slavio pobjedu od 2:0 na gostovanju kod ljutog rivala i plasman u nikada odigrano polufinale Kupa jedine nam domovine! Ostala je bila još jedna utakmica, ona na Grbavici protiv Tuzla Citya, koju su u velikom broju ispratili navijači Željezničara i ponovo slavili pobjedu, a onda je uslijedio haos.
Svi znate šta je, zapravo, uslijedilo. Svi znate sa čime smo se suočili i kao ljudska bića, i kao navijači Željezničara. Svi znate da je najbolnije od svega bilo to što nismo mogli na tribine stadiona, Grbavice ili drugih, da na njima (gdje najviše i treba) iskažemo našu ljubav, našu podršku, pa i naše nezadovoljstvo. Da pokažemo ko smo i šta smo. Pa i to je prošlo! Na Grbavicu smo nedavno pušteni i Željezničar je itekako osjetio tu prednost. A sada je došlo vrijeme da, nakon gostovanja u Banja Luci prije gotovo godinu i pol, opet se spremamo za najdraža putovanja i izlete vikendom – one sa Željom!
Kod čudnog Radnika
Za utakmicu između domaćeg Radnika i našeg Željezničara koja se igra u nedjelju, 22.8.2021. godine, u 19:00 odobreno je prisustvo gostujućih navijača. Bijeljina se po ko zna koji put istakla kao jedna od zdravijih fudbalskih i sportskih sredina uopće. Svako ko je jednom bio na utakmici našeg Željezničara u Bijeljini zna i o čemu je riječ. I nema sumnje da će navijači Željezničara pristići u velikom broju. Bezobrazno je licitirati sa brojkom, ali uzevši u obzir sve okolnosti koje nas okružuju, ništa drugo se od navijača Željezničara i ne može očekivati. Uostalom, riječ je o tvorcima daleko najvećih posjeta u domaćem fudbalu i najbrojnijih gostovanja. Zašto bi onda i prva gostujuća utakmica nakon godinu i pol bila drugačija?
Ali mnogo bitnije od brojke navijača Želje koji će se sutra naći u Bijeljini jeste njihova prijeko potrebna podrška. Što ona podrška pjesmom, grlima i dlanovima, što ona zastavama i šalovima, što ona mentalna. Bit će potreban maksimalni kapacitet svakog vida podrške da naš Željo napusti Bijeljinu uzdignute glave.
A kome sutra Željezničar izlazi na megdan?
Radnik je jako, jako loše otvorio aktuelnu sezonu, ako govorimo o bodovima. Možda i najlošije u svojoj premijerligaškoj historiji. U pet odigranih utakmica uspjeli su sakupiti tek dva boda i zauzeti pretposljednje mjesto na tabeli. Koje nije nikakva utjeha jer posljednjeplasirani Borac ima isto toliko bodova, ali lošiju gol-razliku. U redu, prošlo je tek pet kola i svi su svjesni da to nije nikakvo mjerilo glede osvojenih bodova. Ali zbog nečega mnogo važnijeg su svi unutar Radnika zabrinuti i mnogo više to daje razloga za pesimizam nego dva osvojena boda od mogućih 15.
Radnik na terenu izgleda jako čudno. Kada kažem „čudno“, daleko od toga da mislim da izgleda loše. Naprotiv. U barem tri utakmice od pet odigranih (protiv Leotara kod kuće, te protiv Širokog Brijega i Sarajeva u gostima) Radnik je mogao do itekako pozitivnih rezultata po prikazanoj igri. U prvom kolu i utakmici protiv Leotara kući Radnik je bio daleko kvalitetniji protivnik, no Leotar je taj koji je u posljednjim trenucima meča došao do sva tri boda. Drugo kolo je za Radnik donio još jedan domaći poraz, ali u izrazito nezanimljivoj fudbalskoj predstavi Sloboda se bolje snašla i zasluženo odnijela sva tri boda u Tuzlu. Međutim, trud Radnika se isplatio u naredna dva kola i to protiv daleko većih favorita. Najprije je osvojen bod (a vrlo lahko su mogla biti i tri) na gostovanju kod Širokog Brijega, a zatim je osvojen i bod kod kuće protiv Veleža u jednoj jako otvorenoj utakmici. I konačno, u posljednjem kolu, Radnik se dobro suprostavio na gostovanju kod Sarajeva, ali je Sarajevo na čisto iskustvo i mišiće slavilo pobjedu od 2:1.
Šta je ovdje onda čudno? Čudna je igra Radnika. U pet odigranih kola gotovo da se nije mogao primjetiti ni jedan jedini obrazac po kojem Radnik igra. Gotovo da se nije mogla primjetiti formacija i taktika koju preferira šef stručnog štaba Vlado Jagodić i gotovo da nema pojedinca u ekipi koji se i po čemu ističe iznad od ostalih. Statistički gledano, najefikasniji igrači Radnika u ovih pet kola su Nikola Popara, Bojan Marković, Velibor Đurić i Đorđe Pantelić. Ali daleko je to od toga da se na njih treba obraćati posebna pažnja. U nekoliko najava za prijašnje susrete sa Radnikom često sam isticao da je Radnik bio i ostao najveća nepoznanica u ligi po svim parametrima. Takva ocjena stoji i ovoga puta. Vrlo teško stručni štab Željezničara može znati kakva formacija, kakva taktika, kakav stil igre i kakve ambicije će stajati sa druge strane u sutrašnjem duelu što značajno otežava pripremu pred utakmicu. Iz tog razloga, ali i iz razloga što nas u Bijeljini ponovo očekuje težak teren za igru, dosta je razloga za oprez i hladnu glavu.
Utakmica protiv Rudara kao primjer
Teško bi je mogli nazvati zvijezdom vodiljom za ono što se nalazi pred nama, ali utakmica odigrana prethodnog ponedjeljka na stadionu Grbavica u kojoj je naš Željezničar savladao Rudara iz Prijedora može poslužiti kao dobar primjer po kojem se trebaju voditi i ekipa i navijači Plavih.
Bila je to druga ovosezonska pobjeda i druga ostvarena na našem stadionu u tri odigrane utakmice u Zvorničkoj. Možemo reći da je to sasvim solidan učinak, a vrlo malo nam je falilo da i iz one uvodne utakmice protiv Borca izađemo kao pobjednici, nekih pet-šest minuta. Bilo kako bilo, nismo u prethodnom kolu smjeli dopustiti nikakvo iznenađenje, posebno nakon teškog (očekivanog, ali ipak teškog) poraza u Mostaru od Zrinjskog. Svi skupa smo morali dati sve od sebe da prebrodimo sve poteškoće koje je nosio susret sa Rudarom i uglavnom smo uspjeli u tome. Potrebno je prije svega istaknuti nehumani i nenormalni termin utakmice (ponedjeljak u 18:00) koji je određen od strane Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine. Bilo je vrlo bitno ne zakazati sa posjetom i sa podrškom tokom cijele utakmice. Prema slobodnoj i maksimalno objektivnoj procjeni potpisnika ovih redova (ne prema „procjenama stručanjaka“ iz pomenutog Saveza) gotovo 4.000 navijača je došlo da gleda i podrži ekipu Želje protiv Rudara. Vladala je ponovo opuštena atmosfera, navijačima je i dalje bitnije to što uopće mogu doći na Grbavicu od svega ostalog i vladao je neki mir zasnovan na vjerovanju da ova ekipa može da se uzdigne nakon jako loše partije u Mostaru. Ipak, u prvom poluvremenu nismo mnogo vidjeli ni od igrača, a Boga mi, ni od publike. Bez golova i gotovo ozbiljnih prilika na terenu i bez onog prepoznatljivog pritiska sa svih tribina. Ispostavit će se da je vrućina bila glavni razlog tome jer već početkom drugog poluvremena ekipa je krenula daleko ofanzivnije i odlučnije u nakani da što prije riješi pitanje pobjednika a navijači sa svih tribina su to odmah prepoznali i stvorili jedan jako dobar ambijent u kojem je samo jedan ishod bio moguć – pobjeda Želje. U 54. minuti utakmice jedna jako lijepa odigrana akcija, kakva sigurno dugo nije viđena na Grbavici, krunisana je pogotkom Petra Boje. Željo nije stao, naprotiv. Nastavio je u istom ritmu, a promašeno je par odličnih prilika za povećanje prednosti. Kako se kraj utakmice bližio, među navijače se ponovo uvukao strah od scenarija kakvog smo gledali protiv Borca, ali vrlo je važnije od toga da se to nije prenijelo na ekipu. U trećoj minuti sudijske nadoknade nakon jako dobrog centaršuta Malića, Luka Juričić postiže pogodak glavom i postavlja konačnih 2:0, za veliko slavlje navijača i cijele ekipe!
Čak je i šef stručnog štaba Tomislav Ivković istakao poslije utakmice da je drugo poluvrijeme, ustvari, Željo. I ekipa na terenu i navijači na tribinama. Oni su zaista bili bura koja je igrače Želje odgurala daleko naprijed prema golu protivnika. Time je ostvarena sinergija između dva ključna faktora na utakmici i vrlo je važno još jednom istaknuti da kada se nervoza uvukla među navijače, ekipa je ostala imuna i izvan tog osjećaja, ostala je sigurna u sebe i potvrdila je pobjedu na kraju meča. E, upravo je to primjer kakva treba da bude relacija između ekipe i navijača na svakoj utakmici na kojoj su i jedni i drugi prisutni.
Na kraju priče o utakmici protiv Rudara, osjećam i navijačku i ljudsku dužnost da istaknem jedno ime – Tomislav Ivković! Ne dotičući se uopće njegove karijere prije nego je došao u Želju, ne uzevši u obzir ni to što je jedini pristao da sjedne na klupu ovog i ovakvog Želje, ne dotičući se njegovih kvaliteta, i ponajmanje mareći za ono šta će se možda desiti u budućnosti, dužan sam da mu se nakon utakmice protiv Rudara naklonim kako se naklanja istinskoj gospodi koja to svojim djelima zasluži. Šef stručnog štaba našeg Željezničara je nakon teške obiteljske tragedije, nakon smrti vlastite majke, odlučio da ostane još par dana u Sarajevu, da vodi Želju protiv Rudara i da se tek onda zaputi ka Zagrebu na sahranu. Budimo iskreni prema sebi i zapitajmo se: ko bi od nas to učinio? Zato pobjeda ekipe protiv Rudara, sa njim na čelu ekipe, u mojim očima je velika kao cijeli svijet. Onoliko koliko je meni velika moja majka. Tomislave, neizrecivo ti hvala i najiskrenije se nadam da ćeš ovaj teški period uspješno prebroditi te da ćemo skupa sa tobom imati daleko više razloga za slavlje nego za tugu!
Stats and facts
U nastavku vam donosim nekoliko brojki i činjenica vezanih za sutrašnju utakmicu:
· Radnik je samo još jednom osvojio dva boda u prvih pet kola, u sezoni 2012/2013, a ni to čak nije najgori početak sezone u društvu najboljih ekipe iz Bijeljine – u prvih pet kola sezone 2014/2015 Radnik je osvojio tek jedan bod
· Kao šef stručnog štaba, Vlado Jagodić je u Radniku angažovan od 21.4.2021. godine i ubilježio je jednu pobjedu, tri remija i osam poraza.
· Protiv našeg Željezničara Vlado Jagodić kao trener ima skor od pet pobjeda, četiri remija i sedam poraza.
· Prosječna starost ekipe Radnika je identična kao i kod Želje – 23,9 godina.
· Tokom pauze između ove i prošle sezone u Željezničar je iz Radnika stigao nekadašnji omladinac Plavih, Nedim Mekić, koji je za Radnik ubilježio 93 nastupa za skoro četiri godine, pet golova i pet asistencija.
· Upravo Nedim Mekić će jedini iz ekipe sa Grbavice propustiti ovaj susret zbog tri žuta kartona; po jedan žuti karton na svome kontu imaju Bojo, Juričić, Malić, Kosorić, Blažević, Beća i Vrhivac
· Prethodne sezone Željo i Radnik su odigrali tri međusobna susreta.
· U prvom susretu, odigranom u okviru drugog kola na Gradskom stadionu u Bijeljini, Željezničar je slavio rezultatom 2:0 a strijelci za Plave su bili Mujezinović i Štilić.
· U drugom susretu, odigranom u okviru 13. kola na stadionu Grbavica, Željo je upisao drugu uzastopnu pobjedu nad Radnikom rezultatom 3:1; Golove za Plave su postigli Semir Štilić, Ivan Miličević i Ivan Lendrić.
· U trećem susretu, odigranom u okviru 26. kola na Gradskom stadionu u Bijeljini, Željezničar i Radnik su odigrali neriješeno, 1:1, a jedini gol za Plave je postigao Semir Štilić.
· Bit će ovo jubilarni 20. susret između Radnika i Željezničara u Bijeljini.
· Željo je kao gost kod Radnika slavio devet puta, poražen je četiri puta a šest puta je završeno neriješeno uz gol-razliku od 24 postignuta i 15 primljenih pogodaka.
· Ukupno su Željezničar i Radnik odigrali 35 međusobnih susreta.
· Željo je slavio 20 puta, Radnik pet, a deset susreta je završeno bez pobjednika uz gol-razliku od 53 postignuta i 27 primljenih pogodaka.
· Posljednji put pobjedu nad Radnikom u Bijeljini Željezničar je ubilježio 11.5.2019. godine kada je slavio sa 1:0, a pobjednički gol je postigao Asim Zec.
· Posljednju pobjedu nad Željom u Bijeljini Radnik je ubilježio 24.2.2019. godine, rezultatom 1:0 a to je bila ujedno i posljednja pobjeda Radnika u međusobnom omjeru sa Željom.
· Sutrašnji meč će suditi Ermin Sivac, a njegovi pomoćnici će biti Mirza Čejvanović i Stefan Tešanović.
· Direktan prijenos susreta možete pratiti putem Moja TV i MojaWebTV platforme.
Skupa, pa šta bude!
U Bijeljini nas očekuje težak meč. Napisao sam to već jednom ili dva puta iznad, ponavljam sad i sigurno ću samome sebi ponoviti još koji put do utakmice. Ne radim to kako bih sebi ili ekipi unaprijed našao opravdanje i izvlakušu za eventualni loš rezultat. Upravo suprotno! To činim iz razloga da natjeram i sebe i svakoga do koga dopru ove riječi na još više podrške, na još više zalaganja i na još više borbe. To činim iz razloga da ni za jednu jedinu sekundu ne podcijenim našeg protivnika, da održim oprez na visokom nivou, ali i da iz svega toga na kraju izvučem najbolje za našeg Željezničara.
Toga će nam svima trebati i nakon utakmice u Bijeljini, ma kako se ona završila. Gotovo jednoglasno, sa rukom na srcu i načisto u glavama, složili smo se svi još prije početka sezone u tome gdje smo, u kakvom smo stanju, šta je pred nama i koliko smo spremni za to. Jasno je da će naš nijet da budemo Željo i da budemo uz Želju na ovaj način itekako dolaziti na iskušenje, da će biti posustajanja, padova, odstupanja, ljutnje, razočarenja i napuštanja borbe za naš klub. Sve je to normalno. Ali na kraju svega toga mora da bude povratak borbi za Želju i povratak Želji. Dug put je pred nama, nevjerovatno dug, trnovit, neravan i težak. Ali mi smo jači od svega toga i jači smo samo kada smo svi skupa.
Protiv Rudara smo pokazali šta znači kada su skupa ekipa i navijači, kada skupa vuku za isti kraj. Zašto da ne ponovimo isto i sutra u Bijeljini? I svaki naredni vikend? Uostalom, koje su nam alternative? Alternativa više nema. Nema rezervnih opcija, rezervnih planova i drugih budala koje će se baviti našim stogodišnjakom. Oni koji su sada tu su posljednji koji su ostali sa klubom. I skupa će sa njime gurati naprijed koliko god se to može. Ako ne, skupa će ići i do samoga dna. Ako, ne daj Bože, to zatreba. Zato se svim srcem nadam da ćemo u Bijeljini u velikom broju biti maksimalna podrška ekipi, da će ekipa prepoznati to i napraviti još jedan dobar rezultat i da ćemo pokazati i dokazati zašto nam nema ravnih ma u kakvim govnima bili.
I da će nas naš Aner, sa zasigurno nekog boljeg mjesta, gledati i biti ponosan na nas, kao i sva naša braća koja više nisu sa nama, a koji zasigurno i „tamo negdje“ nose plave šalove oko vrata!
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921.