---

Poraz u Posušju od istoimenog domaćina od prije dva dana, rezultatom 2:0, je apsolutno zaslužen. I gotovo. Barem bi trebalo biti. Na Posušje i mogući ishod utakmice protiv ekipe kakva je Posušje se itekako upozoravalo, ali takva su upozorenja uglavnom nailazila na podsmjeh unutar naših, vlastitih redova. Klasika. I teško se pomiriti sa porazom od pretposljednje ekipe koja se nakon 12 godina vratila u najviši rang bh. fudbala i koja je do nedjeljnog susreta sa našom ekipom imala tek jednu pobjedu. Još teže pada činjenica da je Željezničar, nakon nekoliko iznenađujuće dobrih partija i rezultata u nizu, na terenu stadiona Mokri Dolac izgledao… pa, najblaže rečeno, neprepoznatljivo u odnosu na te prethodne utakmice. Jednostavno, ništa nije štimalo. Ni na jednoj poziciji, niti u jednoj liniji formacije, a očigledno niti u glavama i srcima igrača. Niti su izmjene i manje taktičke promjene stručnog štaba dale ikakvog rezultata. Što, kako, zbog čega… na kraju utakmice to semafor ne govori i ono što je govorio sasvim je odgovaralo stvarnom stanju na terenu. Poraz, kao i svaki Željin, boli bez obzira na sve. Ali još više od poraza boli to što je izostala želja i borba cijele ekipe koju toliko želimo da gledamo. Još više od poraza boli činjenica da igrači nisu propisno uputili šut prema golu. Još više od poraza boli što se propustila dobra prilika da se ove sezone konačno uzme puni plijen u gostima. Još više od poraza boli suđenje Dragana Petrovića koje je bilo bezobrazno neujednačeno i na kraju svega, nije ni mrvu krivo za poraz. Više od poraza boli što je oko 150 navijača Plavih koji su pohodili u Hercegovinu ostalo bez razloga za slavlje. Ali puno veće od poraza, (ne)prikazane igre i puno veće od svih pojedinaca, što na terenu, što van njega, je aplauz i podrška pjesmom poslije završetka utakmice. Daleko od toga da ga je ekipa zaslužila, ali pred ono što nas čeka drugačije niti možemo, niti smijemo.

---

---

A čekaju nas dvije iznimno teške utakmice, možda i najteže u dosadašnjem dijelu sezone. Prva se igra već sutra na našoj Grbavici, u jako neugodnom terminu ako uzmemo u obzir da je radni dan prije svega, u 16:30. U goste nam stiže, ponovo nakon 11 dana, ekipa Tuzla Citya. Ovoga puta susret se igra u okviru osmine finala Kupa Bosne i Hercegovine. U principu, nema se gotovo ništa reći pred sutrašnju utakmicu. I da se nismo susreli sa ekipom koju predvodi Husref Musemić prije manje od dvije sedmice, dobro znamo šta očekivati od protivnika, te kolika i odakle nam prijeti opasnost. Na sve to možemo dodati još dva potencijalna “problema” koja nam donosi Tuzla City. Prvi je svakako ambicija gostiju, nepromijenjena od njihovog ulaska u ligu, a to je plasman u kvalifikacije za europska takmičenja. Ista ambicija je u prethodnih sedam dana, a nakon što je Tuzla City kotirala jako dobro u vrhu tabele, ozbiljno ugrožena sa dva uzastopna remija protiv banjalučkog Borca u ligi. S obzirom da je Kup izuzetno lakši i brži način za ostvarivanje takvih ambicija od lige, i s obzirom da se u ovoj fazi takmičenja igra samo jedna utakmica, nema nikakve sumnje da će gosti u ovaj susret ući bez ikakvog kalkulisanja i krajnje ofanzivno nastrojeni. Drugi problem sa kojim će se suočiti naš Željezničar je svakako i želja gostujuće ekipe da se osveti za poraz od 2:1 kojeg su im Plavi nanijeli prije 11 dana. I to poraz u kojem je ekipa Tuzla Citya izuzetno dobro neutralisana da gotovo i nije predstavljala opasnu prijetnju. Dakle, čeka nas pakleno težak zadatak, daleko teži nego što je bio posljednji put na Grbavici.

---

---

Sve, pa i sutrašnju utakmicu, mogli smo dočekati opuštenije da smo u Posušju slavili pobjedu. Svima bi bilo lakše, ekipi što je najvažnije. I iz toga se moglo štošta lijepo izroditi. Ali avaj, sa Željezničarom nismo ni naučili na drugačije. Lahko je biti general poslije bitke, ali nije ni poraz u Posušju toliko iznenađenje. Priča o tome kako je sastavljena i kroz šta je prošla/kroz šta prolazi naša ekipa, te kakvo breme nosi na sebi je mnogo puta ispričana. Pa šta onda očekivati od takve ekipe? Sve suprotno od onoga što bi u normalnim okolnostima očekivali, a blago je reći da ništa oko nas normalno nije. A ponajmanje možemo očekivati kontinuitet u bilo čemu. Kraj jednoj solidnoj seriji je morao doći kad-tad. Ovoga puta je došao u Posušju i bio je baš bolan. Ali ni kraj ne mora biti kraj. Kraj može da bude i novi početak, ako se iz ovog poraza i ove boli iščupa ono najbolje od nas samih, ono zbog čega je Željo uopće živ. Početak neke nove serije kojoj će, opet kad-tad, doći kraj. I tako još dugo, od utakmice do utakmice, od sezone do sezone, godinu za godinom…

Proći će i ovo, proći će i ambis pred kojeg je Željezničar doveden. Proći ćemo i mi, ali Željezničar neće nikada. Dok mi ne prođemo i dok na neke nove klince ne prenesemo Željezničar i sve ono što on jeste već 100 godina, znamo šta nam je obaveza, na šta smo se zakleli, šta je naša svetinja i kako se prema toj svetinji imamo odnositi. Zvornička ulica, stadion Grbavica, plavi šal oko vrata, stisnute pesnice u zrak i što glasnija pjesma, iz sveg srca! Bez obzira na sve!

---

Almedin Halilović

---

Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921.