Bog sami zna koliko dugo i žarko sam čekao da najavu otvorim sa sljedećom rečenicom…
PRED SVOJIM NAVIJAČIMA I NA SVOJOJ GRBAVICI, NAŠ ŽELJEZNIČAR ĆE DOČEKATI EKIPU BORCA IZ BANJA LUKE I TIME OTVORITI SEZONU U KOJOJ PROSLAVLJA STOTINU GODINA SVOGA POSTOJANJA!
Dvadeseti dan mjeseca maja 2017. godine – da Bog da izgorio u svim kalendarima ovoga svijeta! Uostalom, kao i svaki datum kada naš Željezničar doživi poraz. Samo, ovaj poraz je bio daleko veći i bolniji, kao malo koji prije i poslije njega. U devetom kolu BH Telecom Premijer lige – Lige za prvaka rješavalo se pitanje prvaka naše domovine u fudbalu. Dvije utakmice su bile u fokusu bosanskohercegovačke fudbalske javnosti: gradski derbi između Sarajeva i Željezničara na Gradskom stadionu Koševo, te duel Radnika i Zrinjskog na Gradskom stadionu u Bijeljini. U to odlučujuće kolo, Željo je ušao sa prvog mjesta i sa 60 bodova, dva više od drugoplasiranog Zrinjskog.
Strah od poraza u tako važnoj utakmici, sramni pristup i u potpunosti kukavička igra ekipe Želje je neoboriva činjenica. Kao i to da smo i danas primarni krivci za neosvojenu titulu zbog identičnog pristupa u nekoliko utakmice prije te. Ali, i pored zasluženog poraza od 1:0 na Koševu, daleko veći bijes, i to ne samo kod zaljubljenika u plavu boju već u fudbalsku loptu uopće, izazvao je sami finiš kola na oba stadiona. U 84. minuti utakmice u Bijeljini, prilikom rezultata 1:1, jedna ljudska sramota koja se odaziva na ime Antoni Bandić, iz nikakvog razloga (barem ga nije našao na terenu) dosuđuje penal u korist gostiju iz Mostara koji, naravno, iskorištavaju poklon i postižu pogodak za 2:1, pobjedu, prestizanje Želje na tabeli za jedan bod i 90% osvojenu titulu prvaka Bosne i Hercegovine koju je ovjerio u posljednjem kolu. Iako je gubio od sredine prvog poluvremena na Koševu, Željo se u istoj, 84. minuti, osim sa ispuštanjem titule susreo sa još jednim bolnim ubodom u leđa – nevjerovatnom i fanatičnom proslavom pobjede Zrinjskog od, ni manje ni više, „navijača“ Sarajeva. Kakav jad! Oko 1700 navijača Plavih koji su bili prisutni toga dana na Koševu, vječno će u sebi nositi bol koju im je priuštio Antoni Bandić, Fudbalski savez Bosne i Hercegovine, Zrinjski i njihove bordo „komšije“ i „gradska raja“. Na samo šest minuta od zvijezda, naš Željezničar je polahko, ali sigurno krenuo prema trnju, a taj prvi ubod je bio samo uvod u gotovo krvave rane sa kojima će Željo muku mučiti i četiri godine poslije…
Put prema dole je, bez obzira što je riječ o padu, bio dinamičan. Jako dinamičan. Još uvijek smo na sebi imali kvalitetan padobran i zaštitu u vidu, prije svega navijača i istinskih zaljubljenika u plavo-bijele boje. A bili su tu i igrači, uposlenici, oni koji su vodili klub, ali i oni koji su konstruktivno kritikovali i ukazivali na greške koje su se počele redati jedna za drugom. Iako su vremenom pojedinci iz svake od pobrojanih kategorija bili sve usamljeniji u svojim nastojanjima da zaustave pad našeg Željezničara, oni su vrlo vjerovatno jedini razlog zašto nismo dotakli dno i prije nego što zaista jesmo. Ali kao takvi, usamljeni i degradirani na svake moguće načine, nisu mogli da zaustave bolan tresak o samo trnovito dno kojeg je Željo doživio u proteklih nekoliko mjeseci. Mjeseci i mjeseci bez pobjede, porazi od svakoga ko nam je htio nanijeti poraz, što na Grbavici, što u gostima, užasno ponašanje igrača i stručnog štaba, finansijski, organizacijski i moralni krah unutar samoga kluba, zapuštena Grbavica. Uništavanje našeg Željezničara na gotovo samome vrhuncu, i iz vana i iznutra. A sve to je počelo jednim jedinim sudijskim zviždukom u Bijeljini Antonia Bandića prije više od četiri godine…
Da budem iskren prema nama, znali smo da ćemo pasti. Sistem funkcionisanja kluba koji je uspostavljen od završetka agresije na našu domovinu do danas je jasno ukazivao na to i ma šta ko mislio o pojedinim dionicama naše bliže prošlosti, ovakav sistem je morao kolabrirati i urušiti se sam u sebe povlačeći za sobom gotovo sve strukture i segmente funkcionisanja našeg Željezničara. Znalo se od samoga početka, upozoravalo se i pokušavao se uspostaviti drugačiji sistem, ili bar nadograditi i osnažiti postojeći. Istini za volju, sve su to bila djela pojedinaca i, na našu žalost, ona su ostala u potpunosti nezapažena u moru onoga što je uvijek preovladavalo u i oko kluba: bosanskohercegovački mentalitet, inat, ego i tvrdoglavost, želja za instant uspjehom i nasušna potreba za kultovima ličnosti. Da budem još iskreniji prema sebi, i ja sam znao, ali kako samo ime Željo budi u meni one iskonske emocije, uvijek su preovladavale nad razumom i vizionarstvom. I sada se raznim zaslugama, a prije svega našim, nalazimo tu gdje se i nalazimo.
Naš voljeni Željezničar se nalazi u izrazito teškoj situaciji. Bez sumnje, u najtežoj situaciji od kraja agresije pa do danas i vrlo vjerovatno u jednoj od najtežih situacija u svojoj stogodišnjoj historiji. I u „odjavi“ od prošle sezone, koja kao da je jučer završena, i u rečenicama iznad sam pokušao da objedinim sve naše probleme i opasnosti koje nam prijete u nekoliko rečenica. Za laike sam to i uspio. Ali i oni mogu da predosjete da to nije sve. I u pravu su. Mnogo toga je ostane nedorečeno kada pričamo o problemima u kojima se Željo nalazi. Prosto je nemoguće pohvatati sve te probleme i sažeti ih u jednu pristojnu komunikaciju, a i dobar dio njih, za naše vlastito dobro, ne bi nikada smio ugledati svjetlost dana i javnosti. Ali, da li je konačno vrijeme da sa kukanja, konstantnog vraćanja u prošlost i unošenja dodatnog (drugim riječima: bespotrebnog) nemira, nervoze i smutnje u vlastite redove okrenemo se onome što je ispred nas i onome što će biti?! Kao i na uspjehe i slavne dane, na prošlost i krivce za ovo što danas imamo od Želje se uvijek i iznova treba vraćati. Ali isključivo da se podsjetimo svih njihovih aferima i da vidimo da uvijek može gore, a nikako živjeti u njoj i baviti se providnim laganjem, spinovanjem i svjesnim sabotiranjem bilo kakvog napretka kluba. Što je dosta, dosta je!!!
Naš voljeni Željezničar, ma u koliko teškim situacijama se nalazio, svojom ili tuđom krivicom, nikada za 100 godina nije ostao sam i na cijedilu. Oni koji ga istinski vole i koji su se pridržavali njegovih temeljnih načela o fudbalu i životu uopće su ga sačuvali u najcrnijim danima za klub, pa i za ljudski rod u cijelini. Tako će biti i ovoga puta. Ljudi koji su se stavili i koji se stavljaju u zaštitu kluba i na njegovo raspolaganje nemaju ime, niti su pravno ili bilo kako drugo organizovani. Oni se jedino identifikuju kao navijači Željezničara i djeluju kao takvi, kao jedan pokret i neizostavni dio kluba od njegovog osnivanja do danas i kao oni kojima je očuvati Želju jedina obaveza i životni zavjet.
Proces oporavka kluba postoji. Opća zamisao kako prvo zaustaviti pad našeg Željezničara, a zatim postaviti ga na čvrste noge i krenuti naprijed, postoji. Daleko je to od idealnog plana i sama opća zamisao je jako široka i ima manjkavosti. Ali je u svakom slučaju korak naprijed u odnosu na stanje u kojem se Željo dugo nalazi. Nije važno ni koliki je korak, već je važno da je ide u pravom smjeru! Mnogo toga je potrebno da se spasi Željo, a u prvom redu se izdvajaju strpljenje, mudrost, hrabrost i odanost. Uz sve što slijedi nakon toga, opet je nemoguće odrediti budućnost. Možda je to i dobro. Možda nam pomogne da ostanemo čvrsto na zemlji i da nas prvi plodovi rada za dobrobit Želje ne smiju zanositi, kako nas nerealnost ne bi progutala kao mnogo puta do sada. Pred nama je jako zahtjevan, neizvjestan i mučan period. Iako su određeni koraci poduzeti, sutrašnja utakmica protiv Borca na Grbavici je važan događaj i mogla bi (što ne mora nužno značiti i da će) predstavljati, također, korak naprijed. Sa više aspekata.
Prvi i najvažniji je povratak navijača na stadione, na našu Grbavicu. Bez imalo subjektivnosti tvrdim da je naš Željezničar od svih bosanskohercegovačkih klubova najviše oštećen u proteklih godinu i pol igranjem pred praznim tribinama. Što zbog novca kojeg donose najskuplje ulaznice u kombinaciji sa najvećom posjećenosti u Bosni i Hercegovini, što zbog jedinstvene atmosfere na tribinama. Iako nekada učahureni u sivilo kluba i svega oko kluba, navijači sa tribina stadiona Grbavica su uvijek, ali uvijek bili bitan faktor. Znalo se desiti i da navijači u određenom trenutku prosto odmognu ekipi i klubu i od toga ne treba bježati, već na greškama treba učiti. Ali u velikoj većini slučajeva, upravo su navijači bili odlučujući faktor za uspjeh Želje. Bez obzira je li riječ o pritisku na protivnika, postignutom golu, pobjedi ili osvojenom trofeju. Bez obzira na obim uspjeha ekipe, navijači su bili bitan neizostavan faktor. Pjesma, aplauz, galama i buka, pa i uzdasi nezadovoljstva i psovke – sve je važno i sve nađe svoj put preko terena do konačnog rezultata na LED ekranu iznad južne tribine. Nakon godinu i pol tišine na Grbavici, ekipa će igrati sa hiljadama grla i dlanova u punom kapacitetu iza sebe. Gdje će ekipu taj pogon, ta pokretačka snaga odvesti, tek ćemo da vidimo.
Drugi bitan razlog, a koji je usko povezan sa prvim jesu novčani prihodi prijeko potrebni našem Željezničaru. Svaki fening je bitan. Svaki fening od sezonskih ulaznica, od pojedinačnih ulaznica, od članstva u klubu ili iz Fan shopa je bitan. Već par dana traje prodaja sezonskih i ulaznica za utakmicu sa Borcem. Dobar dio navijača usput i obnovi članstvo u klubu ili mu se po prvi put pridruži, te pronađe nešto za sebe u zvaničnoj klupskoj prodavnici. Dio navijača će svoje mjesto na prvoj utakmici sa publikom nakon godinu i pol osiguravati na dan utakmice. Premda to nisu ogromni novci koji će pomoći da se Željo riješi svih svojih problema, one su živi novac, novac koji se u vrlo kratkom periodu sliježe u klub i, ako ništa drugo, olakšat će složenu organizaciju utakmice protiv Borca. To je novac koji je godinu i pol dana izostajao iz klupskog budžeta i novac dat sa halalom i iz čiste ljubavi. Ono što nama navijačima predstavlja obavezu i zadovoljstvo, a klubu istinsku pomoć.
Treći razlog je svojevrsna kombinacija prethodna dva. Podrška u cijelini! Namjerom da se dođe na Grbavicu i na njoj provede dva sata, kupljenom ulaznicom i pokojim artiklom iz Fan shopa, aktivnim članstvom u klubu, odnosno ostavljenim novcem u klupsku kasu, te pjesmom i navijanjem za Željezničar i pritiskom na protivnika, navijači Željezničara šalju jasnu i, nadamo se, jako glasnu poruku svima – da su tu i podržavaju i kada je jako teško! I to bez obzira na rezultat na terenu.
A rezultat i ono što nas čeka od igrača u plavim dresovima (i to ne samo sutra već u narednom periodu) je tek posljednji pokazatelj u kojem smjeru će se kretati oporavak kluba u narednom periodu. Ne treba biti velike pameti i shvatiti da je igrački kadar kvalitetom loš. Veliki broj igrača iz prethodne sezone, a koji su imali zapaženu ulogu u ostvarivanju onakvih „rezultata“ više nije tu. Kako i na koji način se klub rastao sa njima, nas pretjerano i ne treba da zanima. Važna nam je samo korist koju je klub izvukao iz tih rastanaka. Sa svakim od bivših igrača navijači su načisto već dugo i teško je vjerovati da će se iko od njih spominjati kao želja navijača u budućnosti. Oni koji su ostali, ostali su svjesni pritiska iz prošle sezone i hipoteke ostvarenih „rezultata“. Niko ne krivi isključivo igrače za najcrniji niz u historiji kluba – 16 utakmica bez pobjede. Ali niko i ne zaboravlja njihov dio krivice niti će ikada. Ali iz razloga što su ostali uglavnom oni koji nisu ostvarili zapaženu minutažu prošle sezone, i iz razloga što je riječ o djeci ovoga kluba koja tek ulaze u seniorski fudbal i igračima kojima nije bitan novac (barem ne u pretjeranoj mjeri) koliko želja da sa Željom naprave nešto, navijači će znati kanalisati svoje nezadovljstvo i bijes u podršku. Igrački kadar nije kompletiran i u ovoj najavi nećemo licitirati sa bilo kakvim imenima. Dobar dio igrača je i došao u klub. Neki od njih su, objektivno, fudbalski anonimusi, a neki od njih su koliko-toliko poznata imena nama navijačima Želje. Igrački kadar i neće biti kompletiran, možda tokom cijele sezone. I u mnogo povoljnijim uslovima Željo je tokom cijele sezone znao tumbati i iznova pretumbavati igrački kadar a to je još izvjesnije u situaciji u kojoj se nalazimo. Novac će, ponovo, igrati glavnu ulogu i to je sasvim očekivano i normalno, kao i sposobnost rukovodećih ljudi u klubu. Ali osim novca, u glavnoj ulozi će se naći i podrška ekipi i sasvim je opravdano očekivati mnogo više emocija uloženih od strane igrača i cjelokupne ekipe. Uz trud i zalaganje, hrabrost i čojstvo, te znanje i kvalitete koje su takve kakve su, bilo koji rezultat kojeg ostvare igrači Željezničara u narednom periodu praktično će biti super! Jer, ukoliko svi budemo vukli za isti kraj, možemo očekivati, ako ništa drugo, da nas sve kolektivno glava boli manje nego prošle sezone.
Na kraju krajeva, promjena na najosjetljivijoj poziciji u jednom fudbalskom klubu mogla bi biti ključna kada govorimo o rezultatima na zelenom terenu. Na poziciju šefa stručnog štaba, u tišini i gotovo neočekivano (jer se opravdano vjerovalo da niko iole pri sebi neće preuzeti ovu funkciju u Željezničaru) je imenovan Tomislav Ivković. Ali ono što je vrlo vjerovatno presudilo prilikom izbora za šefa stručnog štaba našeg Željezničara jeste Ivkovićeva svjesnost situacije, iskrenost prema sebi, igračima i navijačima te očigledna želja da bude dijelom oporavka najvećeg bosanskoheregovačkog fudbalskog kluba.
Nasuprot našem Željezničaru u subotu na terenu Grbavice će stajati banjalučki Borac. Ne smije biti pretjeranog pametovanja oko toga. Borac je aktuelni šampion i bez sumnje najkvalitetnija ekipa u državi, pa i uz sve probleme i afere koje ga prate. Borac je itekako favorit u sutrašnjem meču i samo u toj ulozi, Borac je itekako ranjiv. Hoćemo li svi skupa uspjeti koliko-toliko iskoristiti tu ranjivost, ostaje nam da vidimo.
Očigledno je da će naš Željezničar i svi njegovi dijelovi pokušati da se dignu iz zapetljanog trnja i sa dna na koje smo brutalno pali nakon odluke kriminalca Antonia Bandića i njegovih nalogodavaca da nam oduzme titulu iz ruku, maja 2017. godine. Kako to ljudski običaji nalažu i kako je valjda sudbina da bude, na početku čupanja sa trnovitog dna stajat će nam niko drugi nego isti taj Antoni Bandić. Teško da negdje u civiliziranom svijetu može se desiti da dželat bude sudija žrtvi. Komitet za suđenje i sudije Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine tako je odlučio. Antoni Bandić će biti glavni arbitar na sutrašnjem meču. Našem Željezničaru. Na našoj Grbavici. Pomoćnici će mu biti Mirza Demir i Stefan Tešanović.
Prije nekoliko dana u medijima se pojavila jedna zanimljivost. Naime, riječ je o promjenama na sudijskoj listi, a utakmice najvišeg ranga takmičenja u bosanskohercegovačkom fudbalu ove sezone sudit će nekoliko novih sudijskih lica. Vjerovali ili ne svako od njih, a iz prostog gađenja i ljubavi prema fudbalu ih nećemo ni imenovati, uz svoje ime ima minimano vezane dvije sportske i nesportske afere, optužnice i sudske procese. Kao da su novi policajci birani direktno iz Kazneno-popravnog doma u Zenici! Svako od tih imena je promaknuto sa razlogom i samo budale mogu očekivati da će od istih i njihovih kolega na koje smo već navikli moći vidjeti mrvu fudbalske pravde, fair-play i poštovanja same igre fudbala. Samo budale mogu očekivati promjene od Vice Zeljkovića, sestrića Milorada Dodika, i kriminalne svite koju je okupio oko sebe. Samo budale misle da se fudbal u Bosni i Hercegovini nije počeo planski i sistematski rušiti u cilju dokazivanja da je svaki oblik jedinstvene Bosne i Hercegovine nemoguć. Samo budale očekuju da zaustave takav proces oni koji su tu izabrani iz redova „patriota“. Samo budale bi i imale ikakvog posla sa kriminalnom organizacijom zvanom Fudbalski savez Bosne i Hercegovine. Kada smo mislili da je onaj prošlogodišnji prekid prvenstva vrhunac bezobrazluka bagre koja rukovodi našim fudbalom, prošle sezone smo se uvjerili da može i gore. Ko se sada smije zakleti da nas još gore stvari ne čekaju i ove sezone? Riješenje se, trenutno, ne nazire. Slab, gotovo nikakav, je otpor klubova i cjelokupne bosanskohercegovačke javnosti. Svak’ svoju politiku vodi. Ali daleko od toga da se zaboravlja. Sve se pamti, sve ostaje zabilježeno i jednoga dana će se svesti svi računi i cehovi napravljeni na štetu bosanskohercegovačkog fudbala i naše Bosne i Hercegovine. A kriminalac, besramna hulja i otpad ljudski koji se odaziva na ime Antoni Bandić će već sutra navečer uvidjeti da nikakav novi automobil niti posao za suprugu u državnoj instituciji nije vrijedan onoga što će mu uši trpiti.
A mi, braćo po boji, stadionu i klubu…
NA GRBAVICU! ZA STOTINU GODINA STAR – NAŠ ŽELJEZNIČAR!
https://www.facebook.com/1921.ba/posts/3761547123950445
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921!