Bili smo svjesni šta nas čeka u Mostaru proteklog vikenda. Bili smo svjesni razlike između Zrinjskog i našeg Željezničara. Bili smo svjesni svih svojih nedostataka i željeli smo samo da vidimo hrabrost, borbu i trku kojom će se ti nedostaci pokušati maksimalno minimizirati i izbjeći gorak ukus poraza kojeg smo svakako očekivali. Ali…
Od toga gotovo da nismo vidjeli ni traga. Od cirka 40. sekunde susreta i onog prodora igrača Zrinjskog po lijevoj strani do samoga peterca naše ekipe, svima nam je bilo jasno u kojem će se pravcu kretati ta utakmica. Samo, ni u snu nismo sanjali da će igra i pobjeda Zrinjskog izgledati tako dominantno i uvjerljivo. Nije to ni zbog rezultata 3:0, nije to ni zbog statistike koja je u jednom trenutku, ako govorimo, na primjer, o posjedu lopte izgledala 90% spram 10% u korist Zrinjskog. Uostalom, i u ovakvim trenucima i rezultat i statistika su ništa više nego pokušaji brojčanih pokazatelja razlike između dvije ekipe. Ali onaj osjećaj nemoći i prostog pomirenja sa ulogom ekipe Želje u toj utakmici od početka smo skoro svi mogli osjetiti još na tom početku i zaista je neopisiv, a najbolje bi pričao priču o porazu u Mostaru.
Šta je razlog onakovoj povučenosti i apsolutnoj bezidejnosti i igrača i stručnog štaba, što je za posljedicu imalo da Zrinjski spram nas izgleda onako kako je izgledao, možemo samo da nagađamo. Nedostatak kvaliteta i iskustva cijele ekipe, nedostatak volje i želje da se nečim drugim koliko-toliko nadomjeste ti nedostaci ili nešto treće? Sada više nije ni važno, drugi poraz u četiri kola je upisan i idemo dalje. Ali osjećam potrebu da istaknem da sve i da je naša ekipa izašla mnogo hrabrije i srčanije na teren Stadiona pod Bijelim Brijegom, teško da bi ishod utakmice bio drugačiji. Jedino što bi bilo drugačije jesu, možda, načini na koje bi primili golove i, opet možda, mi bi uspjeli da dođemo do jednog. Drugačije bi bilo što ne bi mogli sami poslije utakmice reći da „su nas razvalili k’o bugarsku skupštinu“ i pri tome biti itekako u pravu. Drugačije bi bilo što ne bi izgledalo kao da nas je Zrinjski doslovno pregazio i što bi svi mogli reći „e svaka čast Želji, baš su otvoreno i hrabro odigrali, ne znamo kako im Zrinjski zabi tri gola“. Ali na kraju priče, Zrinjski je daleko kvalitetnija ekipa od nas, da se sada ne razbacujem za koliko puta. Usudit ću se reći da je u ovome trenutku Zrinjski i najkvalitetnija ekipa lige, pa čak i od Veleža. Osim toga, ova utakmica i ovaj poraz nam govore još jedno: kako izgleda naša ekipa u apsolutno podređenom položaju. Jedino dobro što može doći iz ovoga poraza jeste naučena lekcija stručnog štaba prije svega i da se više nikada, ovakvi kakvi smo, ne upuštamo u takav položaj ma protiv koga igrali. Da igra „u kost“ je zadnja stanica koja nema alternativu. U protivnom, bit će i puno bolnijih poraza.
Međutim, dalje svakako ići moramo, a u narednom kolu smo ponovo na našoj Grbavici. Ovoga puta nam, nakon ekipe Posušja, u goste dolaze još jedni povratnici u društvo najboljih, ekipa Rudara iz Prijedora.
Bit će to prvi zvanični susret između našeg Željezničara i Rudara nakon više od pet godina. Dana 7.5.2016. godine na našoj Grbavici sarajevski Plavi i Prijedorčani su odigrali svoj posljednji, 15. zvanični susret. Bio je to u tom trenutku okršaj dva tima koja su ostala bez plasmana u europska takmičenja (Željezničar) i bez opstanka u ligi (Rudar). Za Želju je to bila prilika da se pobjedom oprosti od svojih navijača u posljednjoj domaćoj utakmici i od jedne nevjerovatno burne sezone. Za Rudar, bila je to prilika da upišu prvu pobjedu nakon 14 utakmica, a zanimljivo je da su upravo posljednju pobjedu pred tu utakmicu ubilježili upravo protiv Želje u Prijedoru, 1.11.2015. godine, rezultatom 1:0. Sama utakmica tog majskog dana na Grbavici nije bila Bog zna kako zanimljiva. Željo je bio bolji, imao više prilika i više šansi da dođe do pogotka, ali prvi gol je postigao Rudar u 81. minuti. Željo u prvoj minuti sudijske nadoknade stiže do izjednačenja, a u samome finišu utakmice je mogao i do pobjede, ali je ipak završilo neriješeno.
Taj susret na Grbavici je bio četvrti neriješeni susret između Željezničara i Rudara u međusobnom omjeru. Uz to, Željo je samo dva puta poražen od Rudara, jednom u već pomenutom okršaju iz novembra 2015. godine i jednom u posljednjem kolu sezone 2010/2011, također u Prijedoru, rezultatom 3:2. Željo je, sa druge strane, upisao 11 pobjeda protiv Rudara. U prvom međusobnom okršaju, odigranom u septembru 2009. godine (u sezoni kada se Rudar prvi put plasirao u najviši rang bosanskohercegovačkog fudbala) na stadionu Grbavica, Željo i Rudar su odigrali bez pobjednika 1:1. Iako je bilo nekoliko ubjedljivih pobjeda nad Rudarom, najubjedljiviju Plavi su ostvarili sredinom marta 2012. godine, u jednoj od najbolje odigranih sezona u svojoj historiji kada je osvojena druga Dupla kruna i kada su u Prijedoru slavili sa čak 5:0. Iako je posljednji zvanični susret između Želje i Rudara odigran prije više od pet godina, posljednji put ova dva tima su se susrela prije mjesec dana na Grbavici u prijateljskoj utakmici koja je poslužila kao dio priprema i jednoj i drugoj ekipi. U poprilično otvorenoj utakmici Željo je slavio sa 2:1.
U ukupno šest provedenih sezona u društvu najboljih klubova bosanskohercegovačkog fudbala, Rudar iz Prijedora je u dvije sezone bio nedovoljno jak za opstanak. Najprije su u sezoni 2013/2014 ispali iz lige sa četiri boda zaostatka za Zvijezdom iz Gradačca, a zatim su u sezoni 2015/2016 bili jedan od šest timova koji su napustili društvo najboljih sa ciljem skraćivanja lige. Međutim, u ostale četiri sezone Rudar je bio čvrst i stabilan premijerligaš, sa redovnim plasmanima u samoj sredini tabele. Ako je suditi (a obično nije) po početku ove sezone, Rudara bi vrlo lahko mogli gledati u toj istoj ulozi, a čak i iz rukovodstva Rudara otvoreno najavljuju kako je opstanak jedini cilj u ovoj sezoni. Nakon što su suvereno završili prethodnu sezonu na prvom mjestu Prve lige RS, Prijedorčani su novu otvorili sa identičnim skorom kao i naš Željezničar, po jedna pobjeda i neriješen susret i dva poraza. U prvom kolu Rudar je zasluženo poražen na gostovanju kod Slobode rezultatom 1:0, dok je u drugom kolu na svome terenu u vrlo hrabro odigranoj utakmici remizirao sa ekipom Širokog Brijega rezultatom 1:1. U trećem kolu Rudar je napravio pravi mali podvig! U Mostaru je Rudar iskoristio fokusiranost ekipe Veleža na europske utakmice i slavio pobjedu od 2:0. U četvrtom, odnosno posljednjem kolu, Rudar nije uspio da napravi još jednu senzaciju i u „mrtvoj“ utakmici protiv Sarajeva na svome terenu poražen je rezultatom 2:0.
U ekipi koju sa klupe predovodi Nikica Milenković, posebno se u dosadašnjem dijelu sezone ističe mlado desno krilo iz Gane, Joseph Amoah, koji je u Rudar stigao iz slovačkog Trencina. Amoah je već ubilježio dva pogotka, a uz njega se ističe i nekadašnji napadač Krupe, Osijeka i Krškog, Nikola Mandić, koji je ubilježio po jedan pogodak i jednu asistenciju. Osim njih, za Rudar nastupaju još neka poznata imena kao što su Ajdin Redžić, Rijad Sadiku, Aleksandar Radulović… Međutim, u posljednjih nekoliko dana Rudar se suočio sa dva ozbiljna odlaska, Filipa Milićevića i Perice Ivetića koji su odigrali ključne uloge u povratku Rudara u najviši rang. Razlozi njihovih odlazaka su, za sada, nepoznati, a pitanje je koliko je to imalo utjecaja na odnose unutar ekipe Rudara i koliko bi to moglo predstavljati prednost našem Željezničaru pred ovaj susret.
I ništa od ovoga nije važno, niti će biti, u ponedjeljak koji je pred nama, 16. augusta 2021. godine, u 18:00 sati, na stadionu Grbavica.
Neće biti važan poraz u Mostaru od Zrinjskog iz prethodnog kola. Neće biti važan poraz, jer nam porazi u posljednjih nekoliko mjeseci nisu strani. Neće nam biti važan izgubljeni bod ili tri, jer prvenstvo je tek počelo. Neće nam biti važna ni nekakva imaginarna tradicija dobrih igara i rezultata u Mostaru jer nismo ni mnogo jači nego što smo sada često slavili u Mostaru. Neće nam biti važna ni bol koju nam svaki poraz Želje nanese jer nismo u ovome trenutku ekipa koja se može nositi na bilo koji način sa Zrinjskim. Neće biti važno ni zašto ekipa nije pružila više otpora, više trke i više borbe. Jer teško da bi krajnji ishod bio drugačiji. Neće biti važni ni zluradi i, ovoga puta sa rukom na srcu ću to reći, šupački komentari navijača rezultata (a ne kluba) nakon utakmice. Njih je uvijek bilo i uvijek će biti bez obzira na sve.
Neće biti važan ni Rudar iz Prijedora. Neće nam biti važno što su prethodnu sezonu odigrali dobro i osvojili Prvu ligu RS-a jer, krajnje objektivno, ona nije mjerilo za uspjeh. Neće nam biti važno ni što ih je porazila zagrijana Sloboda u prvom kolu i pomalo sretno Sarajevo u posljednjem kolu. Neće nam biti važno ni što su hrabrom igrom izvukli bod protiv Širokog Brijega. Neće nam biti važno niti što su uhvatili 90 minuta nepažnje Veleža i što su im nanijeli prvi poraz nakon mnogo vremena. Neće nam biti važna ni tradicija Rudara u najvišem rangu bosanskohercegovačkog fudbala, niti će nam biti važna tradicija međusobnih okršaja u kojoj smo daleko uspješniji od njih. Neće nam biti važne utakmice koje smo sa njima igrali, što prije mjesec dana, što prije pet ili deset godina. Neće nam biti važno ko ih vodi sa klupe, ko im igra u odbrani i napadu i ko su najopasniji pojedinci u njihovim redovima. Niti će nam biti važne njihove ambicije ove sezone i želja da Grbavicu napuste barem neporaženi.
Niti će nam biti važno što igramo radnim danom po haman najvećoj žegi. Navikli smo na bolesne odluke zbog bolesnih razloga. Neće nam biti važno ni što su ulaznice za Željine domaće utakmice najskuplje u bosanskohercegovačkom klupskom fudbalu. Šta je pet, osam ili deset maraka za ono što dobijemo za uzvrat? Davali smo, dajemo i davat ćemo mi našem Želji puno više i u parama i bez njih jer ga volimo k’o što se voli član najbliže porodice. Neće nam biti važno ni što je Željo u problemima, što nema para, što se čitava postavka kluba drži na staklenim nogama i što mu krajnje dušmanski dušu sišu i oni koji mu otvoreno smrt žele i oni koji se „zaklinju“ u njega, a iza leđa oštre nož. U problemima smo od nastanka. Para nikada nismo ni imali Bog zna koliko ali uvijek će biti nas koji ćemo i od usta odvojiti da njemu ne budu prazni džepovi. Organizacija kluba je uvijek bila bliža propasti nego uspjehu, ali dokle god smo mu mi temelji, za svoju opstojnost se ne treba brinuti. Dušmana je uvijek imao, i to ih je imao više u „svojim“ redovima, u svojim odorama i odajama i oni su daleko veći od onih iz vana. Ali je uvijek imao i nas, koji su znali takve prepoznati i pružiti im tretman kakav zaslužuju. Možda smo nekada i mi znali zakazati, ali vremena koja dolaze će od nas tražiti da budemo na oprezu više nego ikada do sada i da svoje redove na vrijeme čistimo i zbijamo. Neće nam biti važno ni ko će početi utakmicu u našem dresu. Ko god da počne, zna svoje obaveze, zna šta je pred njim i, što je najvažnije, zna šta je iza njega. Neće nam biti važno ni ko su nam rezerve jer od njih se očekuje apsolutno isto, ušli u igru ili ne. Neće nam biti važno ni hoće li šef stručnog štaba ekipu voditi sa klupe, tribina, krova ili čak reflektora. On je njihov komandant, makar komandovao sa kraja svijeta. Neće nam biti važno ni što smo „tamo nekakvoj“ Romaniji sa Pala neki dan uvalili 11 golova u prijateljskoj utakmici. Neće nam biti važno ni što nam sude Dražen Marić, Arnel Novalić i Aleksandar Smiljanić. Svi su oni isti, svi imaju isti cilj i istog gazdu. Ponajmanje će nam biti važno što nas prenosi Moja TV.
Ono što će biti važno jeste da budemo na Grbavici. Nije važno šta ćemo sve zapostaviti da dođemo. Nije važno odakle ćemo doći i koliko će nas dolazak koštati. Nije važno na kojoj ćemo tribini biti.
Ono što će biti važno jeste da budemo svi u Željinim bojama. U plavoj i bijeloj. Ne roze, žutoj, zelenoj ili, Bože me sačuvaj, crvenoj. Da budemo u Željinim majicama i šalovima, ne u Realovim ili PSG-ovim. Drugim bojama i obilježjima drugih timova na stadionu Grbavica nije mjesto!
Ono što će biti važno jeste da budemo podrška. Da pjevamo i navijamo grlima i dlanovima, šalovima i zastavama. Da damo aplauz i podsticaj ako naši igrači, ne daj Bože, naprave neku grešku. Da ne damo protivnicima ni milimetar prostora za odmor i uživanje, da vršimo pritisak na njih, ali ne devijantnim ponašanjem i psovanjem svega što nam padne na ionako pomračene umove. Da vršimo pritisak na sudije jer ne mogu i ne smiju nas u našoj kući uništavati! I da na kraju svega opet navijamo za Željezničar, bez obzira na rezultat i dešavanja na terenu, bez obzira na period utakmice, bez obzira na sve!
Ono što će biti važno jeste da ekipa, i igrači i stručni štab daju sve od sebe. Svo svoje znanje, svu svoju energiju, sav svoj trud, želju i volju. Ne da se ide iz greške u grešku, ne da se na terenu šeta i trčkara poput muha bez glave i ne da se zaboravi gdje, za koga i pred kime se igra.
Ono što će biti važno jeste da u nama proradi inat. Silan, bosanski. Da iz inata što više zaljubljenika u plavu boju dođe na Grbavicu. Da iz inata obojimo Grbavicu u Željine boje, jedine koje joj pristaju. Da iz inata navijamo samo i jedino za Željezničar. Da iz inata podržavamo i kada ne ide i da iz inata ne damo protivnicima mira. Da iz inata što više napunimo kasu kluba. Da iz inata cijela ekipa krene punom parom po pobjedu, da mi iz inata stojimo iza ekipe i da iz inata naš klub na kraju večeri slavi! Da iz inata pokažemo da je onih 30-ak minuta nakon posljednje utakmice odigrane protiv Rudara iz Prijedora prije više od pet godina način na koji živimo, a ne prolazna furka!
PO POBJEDU!
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku i stavove Udruženja 1921.