I više nego zaslužena pobjeda nad Radnikom je već iza nas, a očekuje nas možda i najvažniji i najzahtjevniji duel cijele polusezone, jer nas sutra na Gradskom stadionu Koševo dočekuje ekipa Sarajeva!

Teško da je mogla biti napravljena bolja uvertira pred 121. ligaški, gradski derbi protiv ekipe Sarajeva. Pobjeda protiv Radnika je, kao što smo rekli i ako gledamo u kontekstu samo te utakmice, i više nego zaslužena. Naš Željezničar je tokom većeg dijela utakmice izgledao superiornije, stabilnije i agilnije, tako da je pobjeda od 3:1 bila šlag na tortu jedne dobre predstave. Ali, govoreći u malo širem kontekstu, ta pobjeda ima još veći značaj. Nekoliko puta smo istakli da smo unutar jednog paklenog niza utakmica u kojem je predviđeno da odigramo sedam utakmica u 23 dana. Uzevši u obzir sve (igru i zalaganje od kraja augusta pa do početka toga niza, sve probleme kroz koje je ekipa i klub prošao u tom periodu, te zahtjevnost utakmica i protivnika koji nas očekuju), ni navijači Plavih, ali ni neutralni ljubitelji fudbala u Bosni i Hercegovini nisu predviđali uspješan period za Želju. Pa ipak, Željo je u pet dosadašnjih utakmica (Olimpik u gostima, Goražde kod kuće, Velež u gostima, te Zrinjski i Radnik kod kuće) ubilježio pet pobjeda i jedan remi uz gol razliku od 11 datih i dva primljena pogotka. Naravno, i pored toga što se u nekim utakmicama pobjeđivalo, do tih pobjeda se dolazilo, ako ništa, teže od očekivanog i pokazalo se da ekipa i sama igra imaju još nedostataka koje stvari znaju učiniti težim. Najbolji primjer toga je utakmica protiv Veleža u Mostaru, odnosno jedini neriješeni susret kojeg smo odigrali u dosadašnjem toku prvenstva. Ali, potom su savladana dva izuzetno teška protivnika na Grbavici, a pobjedom protiv Radnika je potvrđena pobjeda protiv Zrinjskog, baš kao što se to najavljivalo iz redova Želje. I ne samo zbog rezultata ili do sada uspješno odrađenog niza utakmica, već zbog svega prikazanog na terenu, pobjeda protiv Radnika je došla kao najbolja moguća pohvala i igračima, i stručnom štabu, ali i svim navijačima Plavih sa Grbavice.

Upgrade na utakmicu protiv Zrinjskog

Sama utakmica je bila ono što smo svi očekivali – nadogradnja na susret protiv Zrinjskog, odnosno drugo poluvrijeme te utakmice. Željezničar je počeo silovito već od prvog dodira sa loptom. U prvih pet minuta utakmice ekipa Radnika se nije ni propisno odmakla dalje od 40 metara svoga gola. Taj početni, siloviti pritisak nije rezultirao plodom pa se Radnik donekle uspio osloboditi tog pritiska, iako je i dalje Željo dominirao terenom. Ali, kako govorimo o Želj, o „našem Želji“, bilo je i za očekivati neku grešku ili trenutak zbog kojeg ćemo se svi hvatati za glave. Ta greška je došla u 15. minuti kada je naša odbrana, ali i ostatak ekipe, slabo ispratila jednu polukontru igrača Radnika. Vušurović je iskosa, sa ivice šesnaesterca ošutao, Ikić u bloku nogom zakačio loptu i ona je preletila Erića te završila u našem golu. Čini nam se, gol i situacija kakva se samo nama može desiti… Ono što je sve nas obradovalo jeste neodustajanje od zacrtanog plana igre i pritiska i nakon primljenog gola. Promašeno je nekoliko velikih prilika, kao što je bila ona Ermina Zeca, ali nije bilo sreće da lopta uđe u gol Radnika, kao što je bio slučaj sa prilikom za Petra Boju nakon izjednačujućeg gola. Željo je upravo u 34. minuti, nakon jedne dobre akcije došao do poravnanja. Nakon odbijene lopte pred golom, kapiten Semir Štilić se dobro snašao ispred golmana i dvojice igrača Radnika i iz teške pozicije postigao pogodak. Imao je Radnik nakon našeg pogotka još jednu jako dobru priliku, ali je Filip Erić uspješno izblokirao situaciju jedan-na-jedan. Do preokreta, i kao šlag na tortu prvog poluvremena, došlo je u 45. minuti. Nakon što je ošutao Veselinović, golman gostiju je odbio loptu na dvadesetak metara od svoga gola a na nju je natrčao Ivan Miličević i topovskim udarcem je poslao u mrežu. Bio je to možda i najljepši gol u dosadašnjem toku sezone za naš Željezničar i jedno od najboljih poluvremena koje smo odigrali.


Ivan Miličević postiže prelijep pogodak za Plave, foto: www.fkzeljeznicar.ba

U drugom poluvremenu iga je bila osjetno slabija. Pritisak je popustio, osjetio se i umor kod igrača, ali i sigurni smo da je ekipa u mislima ovu utakmicu već slavila i razmišljala o narednoj. Iako nam se to mnogo puta kroz historiju odbijalo od glavu, ovoga puta to nije bio slučaj. Radnik jeste dolazio do našeg gola i stvarao neke „polu-prilike“, ali ništa od toga nije bilo dovoljno konkretno. Štaviše, ponovo izmjenama sa klupe i ponovo umorom protivnika, od sredine drugog poluvremena smo imali potpunu terensku inicijativu i kontrolu utakmice, uz nekoliko dobrih prilika, prije svega Mladena Veselinovića. Tačku na „i“ u sudijskoj nadoknadi je postavio Ivan Lendrić, kada se nakon jedne lijepe akcije našao sam pred golmanom gostiju i postigao svoj peti pogodak u prvenstvu ove sezone i time se izjednačio sa Mustafom Mujezinovićem na vrhu liste najboljih strijelaca u redovima Plavih. Ono što je najbitnije istaći, osim zaslužene pobjede, jeste da je utakmica prošla bez povreda na obje strane i bez suspendovanih igrača za utakmicu protiv Sarajeva. A sada… spektakl!

Prvi, ali…

Predstavljati Sarajevo na način na kojeg predstavljamo sve naše protivnike čini nam se itekako suvišnim. I oni slabiji poznavaoci domaćeg fudbala i aktuelnosti u njemu znaju ko je Sarajevo i kako trenutno stvari stoje. Prvoplasirana ekipa prvenstva koja nije ubilježila poraz u domaćim takmičenjima ove sezone i koja je uspjela oboriti nekoliko klupskih i ligaških rekorda, najefikasnija ekipa prvenstva sa 31 postignutim pogotkom, najbolji gostujući tim sa pet pobjeda i jednim remijem na protivničkim terenima (iako naš Željezničar ima skor od četiri pobjede i jednog remija, ali i utakmicu u gostima manje), deset uzastopnih pobjeda u domaćim takmičenjima (ne računajuči poraze u europskim natjecanjima od Dinama i Celtica), sa pet pobjeda i jednim remijem kod kuće, sa najboljim strijelcom lige (iako Benjamin Tatar dijeli prvo mjesto sa Nemanjom Bilbijom), šefom stručnog štaba koji je još neporažen na klupi Sarajeva u domaćim takmičenjima, i tako dalje, i tako dalje… O uspjesima tokom prethodnih sezona nećemo ni govoriti.

Da li se Sarajevo opravdano nalazi tu gdje se nalazi i da li su to apsolutno zasluge samog kluba, rasprava je koja se uglavnom završi u navijačkim prepucavanjima i odsustvom bilo kakvog razuma i logike. Činjenica je da Sarajevo je na prvom mjestu, da izgledaju superiorno i da raspolažu sa igračkim i drugim mogućnostima kakvim ne raspolaže gotovo ni jedan drugi klub u ligi. Od tih činjenica ne trebamo i ne možemo bježati. Sve te činjenice i dostignuća našeg rivala, ali i iskustva iz prethodnih sezona, dovoljne su da kažemo kako se možda i nećemo moći koristiti klišeiziranom parolom „derbi je, sve je moguće“. Sarajevski derbi je zaista počeo poprimati nove dimenzije u zadnjih nekoliko godina, i unutar samog međusobnog okršaja, i gledajući jedan širi kontekst. Tako da nije nikakva tajna da nas čeka nevjerovatno teška utakmica i prepreka za preskočiti. Ali, opet, uzevši u obzir sve navedeno, ni ekipa Sarajeva, ni njegovi navijači iz nekog razloga nemaju mira. Jer, i pored svega pozitivnog što su do sada u ovoj sezoni postigli, „neko“ im još uvijek opasno puše za vratom na tabeli…

Osveta je slatka. Kao i međusobni omjer.

Jedan od najtežih poraza od rata na ovamo nanijelo nam je upravo Sarajevo. Koliko god se trudili potisnuti sjećanje na tu utakmicu na Grbavici i pretvarati se da se nije nikako ni desila, iz nje se rodilo nešto malo, ali slatko – osveta, i to u dvije rate.

Prva je bila i više nego veličanstvena naplata za taj poraz. Utakmica je dočekana u jednoj jako dobroj atmosferi u našim redovima, čak i pored svih problema sa kojima smo se suočavali i tada, i mjesecima prije toga. Ni sam početak utakmice nije nam išao u prilog. Već u prvoj minuti Sarajevo je stiglo do vodstva i jednostavno nam se zamračilo sve pred očima. Iz glave nismo mogli da izbacimo posljednju utakmicu na Grbavici. Ali, umjesto straha, umjesto panike i tišine, i na terenu i na tribinama smo krenuli još jače i još silovitije, pokazujući po ko zna koji put onu esenciju Željezničara zbog kojeg ga volimo i zbog koje je omiljen širom naše domovine. Uspjeli smo da preokrenemo rezutat, ali na samome kraju prvog poluvremena, Sarajevo više sretno nego spretno stiže do izjednačenja i time možda čini i uslugu našoj ekipi. Jer, kasnije analize i razmišljanja o utakmici su govorile kako bi se, da smo otišli sa prednosti od 2:1 na poluvrijeme, nekako „uljuljali“ u tu prednost i time pružili sebi još 45 mučnih minuta. Izjednačujući gol Sarajeva je natjerao igrače na terenu da u drugom poluvremenu doslovno razbiju gradskog rivala, „strpaju“ im još tri pogotka i identičnom razlikom kao i u onoj izgubljenoj utakmici, djelomično se osvete za poraz. Navijači su itekako pratili igrače i sve skupa je bila jedna od utakmica i večeri za pamćenje na Grbavici!


Slavlje igrača Željezničara u pobjedi nad Sarajevom od 5:2, foto: www.fkzeljeznicar.ba

Augustovski derbi i pobjeda je bilo nešto veličanstveno. Ali, kao da je falio jedan sitni djelić da slagalica bude potpuna. Željezničar je nastavio nakon toga borbu za sami vrh. Bilo je i velikih pobjeda i poraza, ali uglavnom se „ganjalo“ sa ekipom Sarajeva. Još od augusta igači i navijači bordo kluba su najavljivali osvetu za brutalni poraz od pet golova i novembarski derbi je, uz klasične Željine kikseve uoči derbija, dočekan ipak u nešto drugačijoj atmosferi nego onaj prvi. Očekivalo se i predviđalo da Sarajevo bude ta ekipa koja kontroliše igru i koja ima veći motiv za pobjedu. Što se i pokazalo početkom utakmice, kada je Sarajevo došlo u vodstvo. Ali od tog trenutka je samo jedan tim postojao na terenu. Noć za pamćenje je imao Semir Štilić. Već u 30. minuti prelijepim pogotkom iz slobodnog udarca vraća stvari na početak, što je dalo dodatni elan igračima, ali i velikom broju navijača Plavih na Koševu. Od samog početka drugog poluvremena vidjelo se u kojem pravcu će se stvari kretati do kraja utakmice. U 47. minuti Sulejman Krpić je, nakon jedne lijepe solo akcije Štilića pogodio glavom za 2:1. U 70. minuti, ponovo nakon jednog lijepog poteza Štilića, Mladen Veselinović je oboren u šesnaestercu Sarajeva, a siguran realizator jedanesterca je bio kapiten Plavih. Željo je do kraja utakmice sigurno mogao i više da uradi, ali sa posljednjim sudijskim zviždukom bilo je jasno – to je bio taj mali komadić slagalice koji je nedostajao, velika pobjeda nad Sarajevom na Koševu. Bila je to ujedno i posljednja utakmica između ova dva tima. Iako se isprva mislilo da je osveta gradskom rivalu potpuna, kasniji događaji, na proljeće naredne godine, pokazat će da se naš Željezničar tek ima svetiti bordo klubu…


Slavlje igrača i navijača Željezničara nakon pobjede nad Sarajevom na Koševu u posljednjem derbiju

Inače, Željezničar je uspješniji u međusobnom omjeru od Sarajeva. U 140. zvaničnih utakmica, Željo je slavio 45 puta, spram 42 pobjede Sarajeva i uz čak 53 neriješena susreta. Gol razlika je blago na strani Želje – 174 postignuta i 168 primljenih pogodaka. Kao gosti protiv Sarajeva odigrali smo 71 utakmicu od kojih smo poraženi u 26, a slavili smo u 18, uz negativnu gol razliku od 71 postignuti i 93 primljena pogotka. Posljednjih pet zvaničnih susreta između ova dva kluba su pružila podjednak učinak – po dvije pobjede na obje strane i jedan remi. Ali u posljednjih pet susreta između ova dva tima viđen je čak 21 pogodak, odnosno u prosjeku oko četiri pogotka po utakmici. U posljednjih pet susreta na Koševu je također viđen podjednak učinak od po dvije pobjede na svakoj strani i jedan remi, uz gol razliku od 5:4 na strani Željezničara.

Utakmica koja je pred nama je ustvari zaostala utakmica devetog kola, koja je trebala biti odigrana krajem septembra ali je, zbog „što bolje pripreme pred europski meč protiv Celtica“ Sarajevo od Fudbalskog saveza jednostrano zatražilo pomjeranje utakmice, što, uz stavljanje takve utakmice u ovakav naš raspored i nerazumna objašnjenja istih, pokazuje sav bezobrazluk koji već odavno izbija iz „krovne kuće“ bosanskohercegovačkog fudbala.

Samo jedno!

Naš Željezničar, iako izmoren nizom utakmica, na gradskom stadionu bi trebao biti kompletan, odnosno stručni štab na čelu sa Amarom Osimom će moći računati na sve igrače. Ako je u dosadašnjem toku sezone pred svaku utakmicu bilo zanimljivo pogađati koji će sastav, u kojoj formaciji i sa kakvim planom igre stručni štab početi utakmicu, ovo će biti sama krema neizvjesnosti. Ni na treninzima prvog tima nije bilo nikakvih naznaka za prvih 11 igrača, a s obzirom na posljednje uspjehe i dostupnost igrača, bukvalno je nemoguće prognozirati išta. U opasnosti od suspenzije za utakmicu poslije Sarajeva se nalazi čak pet igrača Želje: Štilić, Hajdarevć, Mujezinović, Šehić i Blažević.

Pritisak pobjede nad Sarajevom uvijek postoji, ali s obzirom na protekla dva susreta sa njima, nije toliko veliki, koliko je to više želja da se nastavi jedan lijep niz protiv rivala. Također, Sarajevo je u nešto boljoj formi i sigurno zbog toga i zbog želje da se revanširaju za dva navedena poraza, igrat će na maksimumu svojih mogućnosti, što je na njihov kvalitet još veća opasnost po protivnika. Uostalom, pobjedom nad nama Sarajevo bi nam se odmaklo na sedam bodova razlike, što bi moglo biti krucijalno za njih i kobno po nas, dok se mi sa pobjedom primičemo samo na jedan bod i ostajemo puni elana, spram velikog pritiska sa kojim bi se Sarajevo moglo suočiti. Ono što je sigurno jeste da motivacije neće nedostajati. Kako bi i nedostajalo, s obzirom na sva dešavanja sa proljeća ove godine? Pisali smo nekoliko puta o tim sramotnim dešavanjima za fudbal u Bosni i Hercegovini u okviru naših najava za utakmice. Pisali smo o tome koliko je oštećen, ne samo naš Željezničar, već i kompletan bosanskohercegovački fudbal, te koliko će tek da bude posljedica. Nažalost, jedan od glavnih vinovnika tih događaja je i naš gradski rival. Nije zgoreg ponoviti da je upravo na inicijativu Sarajeva i Borca odlučeno da se prvenstvo ne nastavi, iako su svi uslovi bili ispunjeni za to, kao i da se učini uzajamna usluga preko svojih predstavnika u Fudbalskom savezu, gdje je Borac izborio Europu preko leđa nezavršenog Kupa iz kojeg je Borac ispao upravo od nas, a Sarajevo proglašeno „prvakom“ iako je bilo ostalo još 11 kola do kraja (što, jel’te, propozicije takmičenja nalažu) i iako su imali prednost od tri boda nad evidentno boljom ekipom Želje. Ulje na vatru su dolile slike sramotne „proslave titule navijača Sarajeva“ od kojih se crvenio cijeli grad i država a gdje je u fokusu bio ipak naš Željezničar i neljudske provokacije upućene njemu. Sve to daje dodatnu dimenziju ovome derbiju. Jer, bez pritiska bilo kakve pobjede i sa dvije pobjede iz dva prethodna susreta u džepu, sa ulogom Sarajeva kao „blagog favorita“ zbog kvaliteta kojeg posjeduju i sa željom da dobro naplatimo sva dešavanja prilikom prekida prvenstva prošle sezone, mi dolazimo na gradski stadion!



Ako bi imali mogućnost da nešto direktno poručimo igračima i stručnom štabu, vrlo vjerovatno bi to bilo nešto tipa „zgazite ih“, „ogadite im fudbal“ ili nešto slično tome. Ipak, bilo bi razumljivo jer se dosta toga nakupilo u nama. Ali… iznad svega toga na kraju priče može i mora da stoji samo jedno ime! Jer, i pored želje za osvetom i pobjedom kojom bi pokazali ko je ipak broj jedan u glavnome gradu, i pored svog animoziteta i rivalstva koje vlada između Željezničara i Sarajeva, mi smo oni kojima je ljubav prema svome klubu iznad svega i svakoga. Želja za uspjehom i da vidimo Željezničar na tronu je jača od bilo kakve mizantropije, ma ko da bio razlog iste. Vidjeti igrače u plavim dresovima sa uzdignutim pesnicama na kraju utakmice je slika za koju živimo od vikenda do vikenda. Čak i kada dugo godina nema trofeja u Zvorničkoj 27, čak i kada uopće nema utakmica, mi živimo za taj stadion, za njegove obrise i sjene, za svaki njegov kvadratni centimetar. Mi smo oni koji nakon teškog i napornog posla, umjesto kući pod tuš i u krevet, idemo da gledamo trening na pomoćnom terenu, na istom mjestu gdje se branio naš grad i naša država. Sjesti i popiti nešto prije utakmice sa društvom je uvijek bilo i uvijek će biti spektakularnije od najljepših pogodaka i driblinga na utakmicama. Srca i osmijesi nam titraju kada negdje, bilo gdje, nađemo na djelić zida ofarbanog u plavu boju, ili kada, dok čekamo da pređemo pješački prijelaz, na semaforu vidimo naljepnicu sa svetim imenom. Mi nikada ne pjevamo Alisinu „Sanju“ onako kako bi trebalo, već onako kako samo mi znamo. Mi smo davali i uvijek ćemo davati sve od sebe, i posljednji fening, i sami život, za naš Željezničar i našu Grbavicu. E upravo zbog toga smo mi unikatni i upravo zbog toga nećemo nikada biti isti kao oni. I hvala Bogu na tome!

Zato, naprijed! U kost! iz svih razloga, kontra svim predviđanjima i prognozama, svim mogućim i nemogućim sredstvima, svakim atomom snage, svakom kapi znoja i suza, zbog onih koji sutra neće biti na svetome jugu da vam daju krila, ona željeznička, zbog naše priče, naše tradicije i gotovo stotinu godina svijetle historije, zbog naših zvjezdanih trenutaka i zbog našeg hoda po trnju, zbog hiljada i hiljada utkanih u najljepšu fudbalsku priču ikada, zbog onih koji su tu i zbog onih koji nisu više sa nama…

ZA ŽELJEZNIČAR!

Utakmica između Sarajeva i Željezničara se igra sutra u 18:30 sati. Glavni arbitar ovoga susreta će biti Irfan Peljto, dok će mu pomoćnici biti Senad Ibrišimbegović i Davor Beljo. Četvrti arbitar ovoga susreta će biti Admir Šehović.


Almedin Halilović