Nakon dva odigrana kola iz kojih je naš Željezničar, na žalost, izašao sa samo jednim osvojenim bodom (ali i osvojenim simpatijama navijača), na našoj Grbavici ćemo ugostiti povratnika u društvo najboljih, ekipu Posušja.
U proljeće 2012. godine, početkom aprila, na utakmici protiv Čelika na stadionu Grbavica, tačnije na južnoj tribini, istaknuta je parola originalnog sadržaja i veoma jake poruke koja i danas pravi jasnu distinkciju između navijača Željezničara i navijača ostalih klubova: dva boda iz dvije tekme nije tako strašno, da igrate srcem to je nama važno! Bila je to reakcija navijača na dva uvezana neriješena susreta bez golova (protiv Zrinjskog u gostima i protiv Olimpika kući) u momentu kada je Željo bio u strašnom naletu i kada je, rušeći sve rekorde, jurišao ka Duploj kruni, drugoj u svojoj historiji, koju je na kraju i osvojio. Ipak, tadašnja ekipa Želje je dala i više nego mnogo razloga za slavlje, zadovoljstvo i sreću svojim navijačima, navijači su to znali cijeniti i u tim kriznim trenucima zajedno su stali iza ekipe i njenog juriša na vrh. Te aprilske noći zenički Čelik je „istopljen“ na Grbavici i ispraćen kući sa porazom i pet pogodaka u svojoj mreži. Njemu je dopala sudbina da osjeti na svojoj koži i svome golu nezadovoljstvo igrača prethodnim rezultatima, te ogromnu podršku i sjajnu atmosferu koju su te noći napravili navijači sa tribina Grbavice. Njemu je dopala sudbina da osjeti šta znači zajedništvo, inat i borba sarajevskog Željenzičara!
Vrijeme je za reprizu te aprilske noći…
Nakon skoro 13 godina sa starim znancima
Da budem precizniji, nakon 12 godina, deset mjeseci i 18 dana dana naš Željezničar će na svojoj Grbavici ugostiti ekipu Posušja iz istoimenog gradića sa juga naše domovine. Tog 13. septembra 2008. godine, odigran je posljednji susret na Grbavici između Želje i nekada stabilnog premijerligaša. Utakmica je ostala upamćena po velikom nezadovoljstvu navijača Želje koje su iskazali zbog stanja u kojem se tada Željo nalazio i po pobjedi u posljednjim trenucima utakmice pogotkom Igora Radovanovića. I dok je fotografija parole istaknute na toj utakmici na kojoj piše „Ostalo je samo ime“ postala sinonim za sunovrat Želje, o toj utakmici i svojim postignućima u plavom dresu je nedavno za medije govorio i sami Igor Radovanović, nekada poznato ime u domaćem fudbalu i napadač brojnih bosanskohercegovačkih klubova:
„Premijer liga je već bila počela. Sve sam se nadao da će biti nešto za vani. I onda sam četvrto kolo prihvatio ponudu Željezničara. Simo Krunić je bio trener tada. Debi mi je bio pet dana nakon potpisa ugovora, Posušje. Dobio sam šansu u 84-85. minutu i odmah dajem gol za pobjedu u sudijskoj nadoknadi. Imao je Željezničar tada dosta problema u samoj organizaciji, finansijskih problema, mijenjale su se uprave. A za Željezničar me veže još jedna lijepa uspomena. Prvi put poslije rata kada su upaljeni reflektori na Grbavici, ja sam postigao gol u utakmici protiv Zrinjskog za 1:0, tako da sam i na taj neki način upisan u historiju.“
(Preuzeto sa www.sport1.oslobodjenje.ba)
Mada, posljednji susret između ove dvije ekipe, odigran također početkom aprila ali 2009. godine, Željo ne pamti po lijepome. Te srijede na stadionu Mokri Dolac u Posušju domaća ekipa je slavila uvjerljivu pobjedu rezultatom 3:0. Ipak, na kraju te tmurne sezone Željo je završio na devetom mjestu, a Posušje na posljednjem, 16. mjestu na tabeli, te se tako preselilo u niži rang nakon čega su uslijedile godine i godine pukog preživljavanja kluba kome je falilo jako malo do potpunog gašenja.
Bio je to 20. i posljednji susret između Željezničara i Posušja. Svaki od tih 20 susreta odigran je u periodu između 2000. i 2009. godine i svaki u okviru prvenstva. Prvi susret odigran je u okviru Doigravanja za prvaka Bosne i Hercegovine za sezonu 1999/2000 Željo je izborio Doigravanje kao drugoplasirani tim Prve lige Bosne i Hercegovine, a Posušje kao osvajač tzv. Prvenstva Herceg-Bosne. Dva tima su se skupa našla u Grupi A i već u prvom kolu Doigravanja odmjerile snage na stadionu Mokri Dolac u Posušju. Utakmica je odigrana 24.5.2000. godine i završena je rezultatom 1:1. Hrvoje Erceg je postigao vodeći gol za Posušje, a Željo je izjednačio autogolom jednog od igrača odbrane Posušja. Revanš susret, i ujedno prvi susret između Želje i Posušja na Grbavici odigran je 5.6.2020. godine, a Posušje je slavilo rezultatom 2:1. Ipak, ni Željo ni Posušje u toj sezoni nisu osvojili titulu prvaka. U finalu Doigravanja su se našle ekipe Brotnja i Budućnosti, a ekipa iz Čitluka je bila uspješnija i osvojila je svoju prvu i jedinu titulu prvaka. Međutim, naš Željezničar je u pomenutoj sezoni 1999/2000 osvojio trofeje Kupa, savladavši ekipu Slobode, i Superkupa, savladavši ekipu Brotnja.
Inače, Željezničar je uspješniji u međusobnom omjeru od Posušja sa 12 pobjeda, četiri remija i četiri poraza, uz gol razliku od 36 postignutih i 18 primljenih pogodaka. Od 12 pobjeda, devet ih je ostvareno na Grbavici, dok je od četiri poraza jedan na Grbavici, onaj koji je spomenut malo iznad, prvi susret između ove dvije ekipe na Grbavici uopće. Kao što vidimo, znao je naš Željezničar i izgubiti od Posušja, i to na svome stadionu, ali je isto tako znao i slaviti visoke pobjede i kod kuće i u gostima. Najveću pobjedu u međusobnom omjeru sa Posušjem, ali i u svojoj historiji uopće, Željo je ostvario u prvom kolu proljetnog dijela sezone 2006/2007 kada je na Grbavici savlado goste iz Hercegovine rezultatom 7:1. Na klupi je tada sjedio legendarni igrač i trener Želje, Enver Hadžiabdić, strijelci su bili Boubacar Dialiba sa hat-trickom, donedavni kapiten naše ekipe Semir Štilić sa dva pogotka, Albin Pelak i Mirsad Bešlija. Uz njih, u tadašnjem sastavu se nalazio i Samir Bekrić koji i danas nastupa za našeg Želju.
Povratak otpisanih
Godine pukog preživljavanja koje sam spomenuo iznad, a koje su zakucale na vrata Posušju nakon ispadanja iz najvišeg ranga takmičenja u bosanskohercegovačkom fudbalu, bile su, uistinu, godine za zaborav. Posušje je, bukvalno, dotaklo samo dno i nema problema sa kojima se nije susrelo. Sve je kulminiralo svojevoljnim odlaskom u najniži rang takmičenja nakon svega nekoliko odigranih kola u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine u sezoni 2009/2010. Čak je u određenim trenucima nastavak takmičenja i u tom rangu bio pod znakom pitanja, prije svega zbog nedostatka finansijskih sredstava. Takmičeći se u Međukantonalnoj ligi Kantona 10 i Zapadno-hercegovačkog kantona Posušje je počelo da posvećuje više pažnje reorganizaciji kluba i postavljanju iole čvrstih temelja na kojima će se graditi uspjeh. A uspjeh je došao prije nešto više od godinu dana.
Prekidom svih takmičenja u bosanskohercegovačkom fudbalu zbog koronavirusa Posušje je promovirano iz Druge lige Federacije Bosne i Hercegovine – Grupa Jug u Prvu ligu FBiH. Promocija Posušja je došla nakon što su se već nekoliko puta prije toga nalazili na „milimetar“ od plasmana u Prvu ligu FBiH, ali nisu bili miljenici sportske sreće, a često i samih diskutabilnih sudijiskih odluka. Sam plasman u Prvu ligu FBiH natjerao je ljude iz Posušja na veću posvećenost i svakako veća ulaganja u ekipu, klub i infrastrukturu. Ali najveća i najznačajnija akvizicija Posušja je Denis Ćorić, nekadašnji trener Širokog Brijega, koji je ekipu preuzeo pred početak protekle sezone. Iako je Posušje na papiru izgledalo kao jedan od favorita za plasman u najviši rang, ostavljeno je prostora pesimizimu i, prije svega, fudbalskoj nepravdi i uopćeno lošem stanju u kojem se nalazi Prva liga FBiH. Ipak, iza Posušja je jedna od najbolje odigranih sezona u klupskoj historiji i Posušje se i više nego zasluženo vratilo u Premijer ligu Bosne i Hercegovine! I ne samo da je to Posušje zaslužilo na terenu, već je cijeli klub uređen i postavljen na jednim izrazito zdravorazumskim principima što je u kombinaciji sa kompaktnom ekipom na čijem se čelu nalazi kvalitetan trener moralo polučiti uspjeh prije ili poslije. Sa 61 bodom na kraju prošle sezone i sedam bodova više u odnosu na prve pratioce na tabeli, Posušje je na najljepši način završilo zahtjevnu, ali lijepu sezonu unutar koje su bili i jesenji prvaci.
Ali povratak Posušja, ako je suditi po rezultatima iz prva dva kola, nije počeo najbolje. Ruku na srce, Posušje ima pakleni raspored u uvodnim kolima gdje igraju protiv Veleža, Sarajeva i našeg Željezničara. I dok ih utakmica na Grbavici tek očekuje, Posušje iz prva dva kola nosi dva poraza. U prvom kolu nove sezone ekipa Posušja je gostovala kod Veleža u Mostaru. Zahuktali Velež, koji ovih dana ostvaruje zapažene rezultate na europskoj sceni, nije dozvolio veliko iznenađenje i bez većih problema je slavio pobjedu rezultatom 2:0. Daleko veći otpor i prihvatljiviju igru igrači Posušja su pružili u prošlom, drugom kolu kada su na svome stadionu Mokri Dolac ugostili ekipu Sarajeva. Jasno je da se Posušje uzdalo u krizu koja potresa Sarajevo, ali na momente izrazito tvrda, povezana i stabilna igra je bila daleko od slučajnosti. Na žalost po Posušje to nije bilo dovoljno da se izbjegne još jedan poraz rezultatom 2:0, mada su velikim dijelom igrači Posušja olakšali gostima jer su drugi gol nesretno postigli sami sebi.
Odavno je licitranje imenima pojedinaca iz redova naših protivnika, a koji bi mogli da ozbiljno ugroze naš gol, postalo besmisleno i čak podcjenjivački. U slučaju Posušja to je još i izrazito teška misija. Ekipa koju predvodi Denis Ćorić gotovo da nema ni jedno ime poznato široj bosanskohercegovačkoj fudbalskoj javnosti. Mogao bi se tu, možda, naći jedan pojedinac ili dva ali ni to neću uraditi iz razloga što je upravo taj model „ekipa iznad svakog pojedinca“ jedan od glavnih razloga zbog kojih je Posušje i ostvarilo ovako zapažene rezultate posljednjih godina. Upravo kompaktnost svih dijelova ekipe i svih igrača razlog je zašto u Posušju vlada mirna atmosfera i dobar timski duh. I upravo je to najveća opasnost koju, uz rasterećnost i prepuštanje uloge apsolutnog favorita Plavima, Željo može očekivati sutra navečer.
Ponovo vući za isti kraj
Ali uz svako poštovanje ekipi Posušja koje iskreno zaslužuje na velikoj borbi koju su vodili, velikom uspjehu kojeg su ostvarili i stabilnosti koja ih krasi, mi, i ekipa i navijači Željezničara moramo svim silama jurišati na pobjedu, zajedno i tokom cijele utakmice. Na našu žalost, to u ovim trenucima nije tek puka fudbalska fraza već nasušna potreba našeg stogodišnjaka. Ako smo poslije utakmice protiv Borca istaknuli da je sama ta utakmica kvalitetan pokazatelj u kojem smjeru će se kretati Željo u narednom periodu (i na terenu i van njega), poslije poraza od Tuzla Citya možemo da kažemo da je to prva potvrda tog pokazatelja. Ali baš zbog onoga što smo svojim očima gledali u te dvije utakmice i zbog onoga što smo svojim srcima osjetili u te dvije utakmice, sutra moramo da damo svoj maksimum na našoj Grbavici!
Poraz od Tuzla Citya je bio očekivan i oko toga nije bilo puno dvojbe ni prije početka meča. Ako ništa drugo, Tuzla City posjeduje izrazito kvalitetne pojedince koji u bilo kojem trenutku meča praktično sami mogu iskoristiti grešku/greške cijele protivničke ekipe, riješiti utakmicu ili je okrenuti u njima željenom smjeru. Ali sam ubijeđen da je svim navijačima Želje, pa tako i meni, bilo izrazito krivo zbog poraza na Tušnju prošlog vikenda. Imali smo ih, i na distanci i u šaci! Izrazito čvrsto, sigurno i opasnije je izgledao Željo do te 70. minute. Sa većim posjedom lopte, neutralizovanjem svakog ozbiljnog pokušaja domaćih da ugroze naš gol i boljim prilikama za postizanje pogotka. Nagrada, barem ono što je trebala biti nagrada za takvu igru (iako je već od 60. minute se osjetio pad u fizičkoj spremi cijele ekipe), stigla je 20 minuta pred kraj kada je nakon igranja rukom u kaznenom prostoru domaćih dosuđen penal kojeg u pogodak pretvara Luka Juričić. I tu je bio kraj i fizičkoj spremi, i koncentraciji, i neutralisanju protivnika, i pružanju otpora. Već u slijedećem napadu Tuzla City dolazi do izjednačenja, četiri minute poslije do pogotka koji im je neopravdano poništen i deset minuta poslije do preokreta i pobjede. Od pogotka Juričića naš Željo kao da je nestao sa terena. Fizička nespremnost je učinila svoj dio posla, nedostatak kvalitetnih zamjena na klupi svoj dio posla, a neiskustvo i dekoncentracija mladih igrača svoj dio posla. Ali zbog onoga što smo gledali do 70. minute, Željo apsolutno nije zaslužio poraz, isto kao što je i u utakmici protiv Borca zaslužio pobjedu.
Tako umjesto šest, ili barem četiri boda, Željo u treće kolo ulazi sa jednim bodom. Iako žal i dalje stoji, na neki gotovo neobjašnjivi način osjećam olakšanje zbog takvog raspleta situacije. Prije svega jer moramo da se naviknemo da će oscilacija i grešaka kakvih je ekipa imala u prva dva kola biti još na pretek, a zatim i zbog pritiska i euforije. Svi smo svjedoci šta čine dvije, tri ili četiri uvezane pobjede našeg Željezničara, pogotovo ako se to desi na otvaranju sezone. Ambicije navijača porastu do maksimuma, a pritisak poput virusa obuzme i ekipu, i prvi naredni loš rezultat, koji neminovno mora doći, sve baca u očaj, nepovjerenje i pesimizam. Uostalom, podvrgnuti ovu i ovakvu ekipu, ove i ovakve igrače i stručni štab, takvome pritisku vrlo vjerovatno bi imalo i bolniji kraj od onih na koje smo već navikli.
Zato će i današnja utakmica biti zaista teška i zahtjevna. Čak i ako ostavimo po strani želju gostiju za dokazivanjem i potrebu za izlaskom iz rezultatske krize u koju su upali na početku sezone, upoznati smo sa stanjem u kojem se naša ekipa nalazi i koliko je realno očekivati rutinske pobjede od takve ekipe. Treba istaknuti i još dva izrazito važna faktora. Prvi je svakako broj žutih kartona koje je već sakupila naša ekipa, ponajprije zahvaljujući kriminalnom suđenju Antonia Bandića u prvom kolu. Šest igrača Želje je već kartonirano, a Nedim Mekić na svome kontu ima čak dva žuta kartona i jedan mu fali do suspenzije. To po automatizmu povlači problem nedovoljno širokog rostera i nedovoljno kvalitetnih opcija na klupi koje bi u određenim trenucima utakmice mogle da donesu pozitivan rezultat po ekipu. Iz istih razloga je Tomislav Ivković, šef stručnog štaba, bio primoran praviti „greške sa izmjenama“ u prva dva kola. Iako je prijelazni rok za Želju daleko od gotovog i iako još uvijek na Grbavicu pristižu oni koje je Ivković ocijenio kao igrače koji mogu biti od pomoći u narednom periodu, svi smo svjesni kvalitativne i kvantitativne limitranosti ove ekipe i to je nešto što će nama svima biti glavna vodilja u podršci klubu u narednom periodu. Drugi faktor koji poziva na oprez pred sutrašnji meč je svakako glavni arbitar ovoga susreta Mirza Kazlagić, dojučerašnji sudija u Prvoj ligi FBiH. Zašto? U Google ili neki drugi pretraživač ukucajte ovo ime i prezime i sve će vam biti jasno!
Zato ćemo mi, navijači, simpatizeri, publika, morati da ponovimo atmosferu i podršku iz prvog kola da bi se mogli nadati uspjehu na terenu. Čak ne i da ponovimo, već da se maksimalno potrudimo da nas dođe više, da navijamo jače, da više podržavamo i kada, tj. ako se stvari na terenu ne budu odvijale u nama željenom pravcu i da pravimo veći pritisak na protivnika i posebno na arbitre sutrašnjeg meča. I dok za arbirtre koje šalje Komitet za sudije i suđenje Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine nije važno koliki će naš pritisak biti i hoćemo li u određenom trenutku preći na mnogo rigoroznije mjere, u pravljenju pritiska na protivnika moramo odrediti granicu. Već odavno se na Grbavici i njenim tribinama ustalila praksa izviždavanja i psovanja protivnicima još prilikom izlaska na zagrijavanje prije utakmice. Opravdano, velika većina je to i zaslužila. Ali naš odnos prema „nedužnima“, kakva je zasigurno ekipa Posušja, mora da bude strogo unutar granica fair-playa. Štaviše, zbog istrajnosti u oporavku kluba i zbog uspjeha koji je bio gotovo bez ijedne mrlje, ekipa Posušja zaslužuje dužno poštovanje koje im možemo i koje bi im trebali iskazati. Uostalom, ako očekujemo da se naš Željo vrati na stare staze slave, uspjeha i ponosa zbog kojeg je bio na daleko poznat i poštovan, mi na tribinama se moramo početi ponašati tako. Staviti Željezničar i njegove iskonske vrijednosti iznad i ispred svega, i to ne samo tih 90 minuta. Pokazati zašto smo pokret i kult, zašto smo unikatni i zašto smo baš mi Željini i zašto je baš Željo naš. Već stotinu godina!
Utakmica između Željezničara i Posušja se igra danas na stadionu Grbavica sa početkom u 19 sati. Direktan prijenos utakmice možete pratiti putem Moja TV i MojaWebvTV platforme. Glavni arbitar sutrašnje utakmice će biti Mirza Kazlagić a njegovi pomoćnici će biti Boris Dujmović i Jure Musa.
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921.