Nakon odličnog otvaranja sezone i maksimalnog učinka iz prva tri kola, naš Željezničar će ovoga vikenda biti gost kod svoga velikog rivala, tuzlanske Slobode.


Moj kolega sa fakulteta (u daljem tekstu ću ga jednostavno označavati kao „kolega“, iz poštovanja prema pravu na anonimnost i diskreciju) nikako ne simpatiše niti Slobodu, niti Tuzlu. Rekao bih čak da gaji veliki animozitet prema njima. Inače veliki navijač Veleža, nikada nije propuštao priliku da to i pokaže kada se ukaže prilika u razgovoru o domaćem fudbalu. Iako mi nikada neće biti baš u potpunosti jasno čemu takav stav, moj kolega, kao neko ko i više nego aktivno prati domaći fudbal, je zaista odobar sagovornik kada se priča o istom. Rijetkost je naći nekoga ko uopće aktivno prati domaći fudbal, a kamo li da je korektan sagovornik. Dok ne dođemo na temu Slobode…

„Bježi ba, kakvi oni!“ – vrlo kratko i krotko reče kada sam izrazio određenu dozu zabrinutosti pred subotnju utakmicu. Drugačiju reakciju nisam ni očekivao i znajući kakva razmjena argumenata slijedi, nasmijah se sebi u bradu.

„Pa nisu talašika. Znali smo mi dobro pobusit’ gore.“

„A znali ste ih i dobro natamburati.“

„Jesmo, ali ako smo znali zube polomiti gore kada smo bili na tom nekom vrhuncu prije nekoliko godina, ne možeš nikada više misliti da ćeš ih preći k’o plitak potok.“

„Ma ništa su! Ekipa nikakva, trener da te Bog sačuva, nema publike, teren užasan. Ni „p“ od premijerligaša.“

„Slažem se ja za teren. Težak je, ubij Bože… A što publike nema, bit će da nama može samo da godi. Znaš i sam kako nas dočekaju još na zagrijavanju.“

„Previše im respekta dajete. Pogotovo sad, nakon ove tri utakmice. Šampionske ambicije i bojite se Slobode?“

„Ne bojimo se nikoga! Kao prvo, a kao drugo…“

Kako ja njemu da objasnim da ambicije koje gajimo u ovoj sezoni, a i u svakoj drugoj, ne možeš gajiti na nepoštivanju protivnika? Hercegovac je, vrele krvi i tvrdoglav.

„Šta ‘kao drugo’?“ – prenu me iz razmišljanja.

„Ma ništa.“ – odustadoh od Sizifovog posla što jeste uvjeravanje njega u suprotno.

„Nemaju trofeja za 100 godina postojanja ba.“

„Istina, nemaju.“

„Europu zadnji put igrali kad je Drina marka bila.“

„Hahahaha, jeste vala.“

„A i nemaju nekih velikih utakmica, ne znaju oni šta je to.“

Uh…

Riznica sjećanja puna velikih utakmica sa Slobodom

Šta znači velika utakmica? Nekome je to utakmica koja se poklapa sa velikim jubilejom, nekome je to utakmica na kojoj je pun stadion i sjajna atmosfera, dok je nekome to utakmica u kojoj se odlučuje o nekom velikom uspjehu. Za svaki od ovih kriterija može se reći da je ispravan i moguć kada se priča o tim velikim utakmicama. Meni lično je kriterij za veliku utakmicu mog i našeg Željezničara mješavina svakog od ova tri. Ali, još bolje pamtim neke utakmice i pobjede koje ne ispunjavaju ni jedan od ovih kriterija. Za mene je to esencija Želje i ljubavi prema njemu. Najviše znače one stvari koje su upravo najobičnije. A sa Slobodom smo odigrali zaista neke velike utakmice.

Prva takva koje se sjećam jeste iz šampionske sezone 2009/2010. Početkom oktobra na Grbavici smo slavili sa visokih 4:1. Ugodno vrijeme, mnogo ljudi, dobra atmosfera na tribinama koje smo se zaželjeli nakon godina i godina za zaborav, primljen gol na samome početku i onda furiozna ofanziva koja je rezultirala sa četiri gola u mreži gostiju, te rutinsko privođenje utakmice kraju. Bili su to izuzetno sretni trenuci za navijače Želje, posebno one koji su dugo čekali da se Plavi vrate na staze stare slave, a ta utakmica je bila jedan od dragulja u kruni prvaka kojom je Željo okrunjen na kraju sezone.

Pamtim utakmicu iz marta 2011. godine. Poraz kojeg nam je nanijela Sloboda na Grbavici, golom u posljednjoj sekundi meča, značio je da gotovo sigurno trofej prvaka Bosne i Hercegovine neće ostati na našem stadionu na kraju te sezone…

Pamtim i oba meča iz najblistavije sezone u historiji našeg Želje, 2011/2012. Onaj odigran u jesenjem dijelu sezone na Grbavici bio je gotovo identičan prvome iz ovog niza. Izuzetno furiozna ekipa Želje (ta furioznost je na kraju te sezone i propisno nagrađena) je već do kraja prvog poluvremena „strpala“ četiri gola gostima iz Tuzle, te u drugom poluvremenu gotovo da je uspavala vlastite navijače rutinskom igrom do samoga kraja. Drugi meč je u vrhu liste najdražih pobjeda koje pamtim protiv Slobode. U nestvarnom nizu pobjeda i neporaženosti, te drugih rekorda domaćeg fudbala koji su padali redom jedan za drugim, Željezničar je u Tuzli doslovno pregazio ekipu Slobode sa 4:0. Bila je to velika pobjeda u pohodu na Duplu krunu, ali i bio je to Slobodin korak bliže ka ispadanju u niži rang, a oba scenarija su se ostvarila na kraju sezone.

Također, u vrhu najdražih utakmica i pobjeda protiv Slobode nalazi se i prva utakmica odigrana nakon povratka Slobode u najviši rang domaćeg fudbala. Bio je to 20.9.2014. Nevjerovatno uzavrela atmosfera i podignute tenzije između navijača ova dva kluba je garantovala dobru fudbalsku predstavu. I bila je, a na kraju je naš Željezničar izašao kao pobjednik. Taj susret na Tušnju je imao sve elemente velikog derbija, od terena do tribina i na kraju te sage, nisam mogao ni da zamislim drugačiji ishod osim onoga u kojem smo mi pobjednici.

I vrlo, vrlo, vrlo nerado se sjećam utakmice odigrane iste sezone, ali na proljeće, na Grbavici. Ko je bio, zna. Ko nije bio, ne može mu se riječima opisati…



Dobro pamtim i utakmicu na Tušnju, marta 2016. godine, kada je u ponovo jako uzavreloj atmosferi i protiv Slobode koja je tada čak pretendovala na titulu prvaka, Ivan Lendrić zabio za pobjedu i veliko slavlje naših navijača.

Nažalost, pamtim i dvomeč odigran u okviru Kupa Bosne i Hercegovine, tek nešto više od mjesec dana nakon gore pomenute utakmice na Tušnju. Dva poraza, ne zna se koji mi je teže pao. Onaj na Grbavici, zato što je baš na našem stadionu, ili onaj na Tušnju, kada smo izgledali apsolutno užasavajuće.

A onda… Definitivno najdraža utakmica protiv Slobode, a možda i najdraža uopće, o kojoj je suvišno išta govoriti!

Još uvijek je friško sjećanje i na veliku pobjedu na Tušnju, sa visokih 4:1, aprila 2018. godine. Utakmica je bila revanš polufinala Kupa BiH, a pomenuti rezultat i igra momaka u plavim dresovima kakvu smo gledali je nešto što niko nije očekivao nakon blijedog remija bez golova u prvoj utakmici. Dodatnu draž sjećanju na tu utakmicu daje i činjenica da je to bila posljednja stepenica prije finala kojeg smo riješili u svoju korist i osvojili pehar Kupa nakon šest godina čekanja. Sloboda je bila jedan u nizu jakih protivnika koje smo savladali na putu ka trofeju, a pobjeda na Tušnju, i zbog rivalstva i zbog važnosti, je nešto što se dugo pamti.



I naravno, posljednja u nizu velikih utakmica sa Slobodom koje pamtim jeste visoka pobjeda u posljednjem okršaju ova dva tima. Novembarski susret na Tušnju pod reflektorima, uz povremenu kišu i rastrčane i raspoložene igrače Želje na terenu je bio čista demonstracija snage Željezničara kakvog svi želimo da gledamo!



Kada se podvuče crta, usudit ću se i reći da smo protiv tuzlanske Slobode odigrali više utakmica za pamćenje nego što smo odigrali protiv gradskog nam rivala Sarajeva. Jer, velike utakmice igrajuj veliki timovi i, ma šta ko mislio o Slobodi, međuklupskim i međunavijačkim odnosima, Sloboda jeste veliki klub i utakmice sa njima rijetko kada mogu pasti u zaborav. Na kraju krajeva, pogledajmo šta kažu brojevi…

Statistika međusobnih duela i još ponešto…

  • Željezničar i Sloboda su do sada odigrali 115 zvaničnih utakmica, od kojih je 101 bila prvenstvena.
  • Željezničar je uspješniji, ali ne baš toliko ubjedljivo – Plavi su upisali 46 pobjeda a Tuzlaci 40, 29 puta je završeno neriješenim rezultatom.
  • Gol razlika je na strani Želje i iznosi 154 postignuta spram 132 primljena pogotka.
  • Da je Tuzla jedno od najtežih gostovanja za Želju pokazuje i činjenica da je kao gost u Tuzli, Željo u svim zvaničnim utakmicama ubilježio po 14 pobjeda i remija, i čak 29 poraza, uz negativnu gol razliku 55:83.
  • U posljednjih deset zvaničnih utakmica između ova dva tima, Željezničar je slavio tri puta, Sloboda jednom, dok je šest utakmica završeno neriješeno.
  • U posljednjih pet zvaničnih utakmica na Tušnju, Željezničar je ipak taj koji ima bolji omjer, sa dvije pobjede, dva remija i jednim porazom.
  • Prosjek godina u ekipi Željezničara je 27, dok u ekipi Slobode taj broj je 23.
  • Amar Osim je kao trener 16 puta vodio ekipu Željezničara u okršajima sa Slobodom – sedam pobjeda, četiri poraza i pet neriješenih susreta.
  • Gradimiru Crnogorcu, šefu stručnog štaba Slobode, ovo će biti prva utakmica protiv Želje na seniorskom nivou.


Sloboda sada

Ono što je meni lično jako zanimljivo, a siguran sam i drugima, jeste sljedeće: idući redom od utakmice do utakmice koje su iznad pobrojane, možemo zaključiti da smo se skoro svaki put susretali sa „drugačijom“ Slobodom. Bilo da je riječ o drugačijem igračkom kadru, drugačijem treneru, drugačijoj taktici i jačini ekipe ili drugačijoj atmosferi u i oko kluba, svaka utakmica sa Slobodom je „nova“ i, ako smo već za Radnik ustvrdili da je vječita nepoznanica, Sloboda može u istu ravan sa njima, iako su razlozi te misterioznosti potpuno drugačiji kod ta dva kluba. Za sve ove godine od kada aktivno pratim domaću ligu, a pogotovo u posljednjih pet-šest godina (kada su dešavanja iz drugih klubova puno više dostupnija putem medija), Sloboda mi je uvijek bila sinonim za dinamičan klub na svakom polju. Najčešći uzrok promjena i igrača, i trenera, i atmosfere jesu promjene unutar samog kluba, a Sloboda ih je u posljednjih nekoliko godina doživjela poprilično mnogo i gotovo svaka je bila burnija od prethodne.

U ovaj susret Sloboda ulazi sa skromnim ambicijama. To je, prije svega, vidljivo u dešavanjima unutar kluba i upravljačkih struktura Slobode. Poprilično mlade i zanimljive osobe se nalaze na čelu tuzlanskog kluba i od trenutka svog dolaska su u prvi plan isticale finansijsku stabilizaciju kluba, njegovu reorganizaciju i otvaranje vrata kluba za ulazak privatnog kapitala. Koliko su uspješni u svome naumu, o tome im neću i ne mogu suditi. Ali, sasvim je jasno bilo kojim pravcem će se kretati Sloboda na zelenom terenu. Samo imenovanje Gradimira Crnogorca za šefa stručnog štaba je bila jasna poruka. Kao igrač, iako je imao nekoliko angažmana širom svijeta, uvijek se iznova vraćao u ekipu Slobode, gdje je i započeo profesionalnu karijeru. Nekadašnji defanzivac je dres Slobode nosio na 41 utakmici, te je postigao tri pogotka i upisao dvije asistencije. Upisao je i tri nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine koju je tada vodio Blaž Slišković, a karijeru je završio 2016. godine. Već naredne godine je preuzeo ekipu kadeta tuzlanske Slobode koju je vodio dvije godine, ali veći dio perioda od naredne dvije godine je proveo kao asistent tadašnjim šefovima stručnog štaba seniorskog tima Slobode. Konačno, u decembru 2019. godine je imenovan za šefa stručnog štaba. U šest mečeva, koliko ih je do sada imao na „novoj“ poziciji, Crnogorac je ostvario dvije pobjede, dva remija i dva poraza.

Samim usmjeravanjem politike kluba u smjeru vlastitog oporavka i imenovanjem „Slobodinog vojnika“ za šefa stručnog štaba, očekivano su uslijedile i promjene u igračkom kadru i rezultatskim ambicijama. Iako nikada javno izrečeno, može se zaključiti da će vodeći ljudi Slobode biti itekako zadovoljni ako ove sezone očuvaju premijerligaški status, iako su i sami svjesni, što se do sada i pokazalo, da Sloboda može mnogo više. Kao što je već navedeno, prosjek starosti ekipe Slobode iznosi tek 23 godine. To je prava rijetkost, čak i za bosanskohercegovački fudbal. Prije svega, zimska pauza u sezoni 2019/2020, a zatim i pauza uzrokovana prisilnim prekidom prvenstva zbog padnemije koronavirusa, dala je vremena i prostora menadžmentu Slobode i Gradimiru Crnogorcu da sastave ekipu u skladu sa mogućnostima i ambicijama. Iako u gotovo svakoj liniji imaju po jednog ili dvojicu iskusnih (za premijerligaške okvire) igrača, većina ekipe je sastavljena od mlađih igrača. Neki su produkt omladinskog pogona Slobode, neki su došli iz drugih, „manjih“ klubova, ali imaju dovoljno talenta za Slobodu.

U prva tri kola ove sezone stiče se utisak da je Sloboda iz utakmice u utakmicu podizala formu (iako to jako čudno zvuči kada se govori o tek tri odigrana kola). Na otvaranju sezone, Sloboda je kod kuće remizirala sa Radnikom, rezultatom 1:1, ali je Radnik bio taj koji je većim dijelom utakmice kontrolisao igru i imao vodstvo. Drugo kolo je donijelo izuzetno težak ispit za izabranike Gradimira Crnogorca, a to je gostovanje Borcu u Banja Luci. Ne baš dobra igra iz prvog kola i visoka pobjeda Borca nad Mladosti su svakako govorili u kojem pravcu bi mogla otići ta utakmica. Ali, iako je Borac slavio sa 2:0, ekipa Slobode se prikazala u jako zanimljivom svjetlu i sasvim sigurno je da je zaslužila barem jedan pogodak kao nagradu za hrabrost i želju koju su pokazali. Ta nagrada je već stigla u narednom kolu kada je sa 3:0 na Tušnju savladana ekipa Mladosti. Ma kako Mladost izgledala ove sezone, uvjerljiva pobjeda je bila plod isključivo dobre igre mlade ekipe Slobode i taktičkih zamisli Gradimira Crnogorca.

A u susret sa nama ulaze sa blagim respektom, neopterećeni velikim rezultatima, u seriji blagog podizanja forme, sa mladim igračima željnim dokazivanja i trenerom koji sve više plijeni pažnju javnosti. Sve skupa može biti itekako kobna kombinacija po nas.

A mi?

A mi, tri od tri! Kao što bi rekao Edis Mulalić – golemo! Sa tri pobjede iz prva tri kola bilježi se jedan od najboljih otvaranja sezone u historiji našeg Željezničara.

Dakle, taj optimalni period otvaranja sezone od tri kola je iza nas. U tri utakmice smo imali itekako šta da vidimo. Svaka od njih je posebna priča za sebe. Posebna atmosfera u kojoj je dočekana utakmica, posebne okolnosti, različitosti u igračkom kadru, taktičkoj postavci i konačnom rezultatu. Tako nam je utakmica protiv Veleža bila prva zvanična nakon više mjeseci prekida fudbala, veliki fizički i psihički test za sve, bez nekoliko važnih igrača a prikazana je totalno nova formacija što dugo nije viđeno na Grbavici, velika borba i želja, te određena doza rutine. Gostovanje Radniku, osim što je bilo zahtjevno zbog daljine i vremenskih uslova u Bijeljini, donijelo je promjene u igračkom kadru, drugačiji, oprezniji pristup i još veću dozu rutine koja je vodila Želju do nove pobjede. Utakmica sa Borcem je bila… teško definisana. Utakmica na svom terenu, utakmica protiv prirodnog i istinskog rivala, utakmica protiv direktnog konkurenta za vrh, utakmica nakon cirkusa kojeg su od domaćeg fudbala tokom proteklih nekoliko mjeseci pravili određeni ljudi bliski Borcu, utakmica koja nosi veliki pritisak od strane vlastitih navijača, ali i cijele fudbalske javnosti, utakmica koja je donijela pritisak uspješno zaokruženog starta sezone… i utakmica koju smo pobjedili! Ponovno drugačijom igrom, ponovno drugačijim pristupom, ponovno drugačijom taktikom i ponovno drugačijim igračkim kadrom. Ali, pobjeda, i to zlata vrijedna!



Kao što možemo svi da zaključimo iz ove prethodne tri utakmice, gotovo da je nemoguće prognozirati išta u utakmici protiv Slobode. Prije svega, izvjesno je da će biti određenih promjena u igračkom kadru koje su najviše uzrokovane zdravstvenim stanjem naših igrača, ali je i dalje nepoznato kojih 11 igrača će sutra započeti utakmicu. Također, kako se i u prethodne tri utakmice stručni štab na čelu sa Amarom Osimom odlučivao na drugačije taktičke varijante u zavisnosti od protivnika i drugih objektivnih okolnosti, to možemo očekivati i sada. A, kada je riječ o pristupu i zalaganju… navijački gledano (drugim riječima: idealizirano, romantičarski, gotovo utopijski) očekuje se veliko zalaganje i ozbiljan pristup u svakoj utakmici, bez obzira na protivnika i druge okolnosti. Ali, otvaranje sezone je upravo onaj period kada je, zbog atmosfere i sampouzdanja, malo više bitnije veliko zalaganje nego ozbiljan pristup. Taj test smo i položili, izuzetno uspješno. Sada je vrijeme za puno više ozbiljnosti i pameti. I više od svega, hladne glave.

Nekoliko puta kroz najave utakmica na ovom portalu se ističe taj faktor smirenosti, samosvjesnosti i čvrstog stajanja na zemlji. Sezona je jako, jako duga i pred nama je još 29 kola. Tri kola od 33 su tek kap u moru. Baš zato što je sezona duga, zato će nam trebati što više energije i što više štednje iste gdje god se to može. Iako je teško zamisliti da bi se neko od, slobodno ću reći, nas navijača štedio zbog Kluba, ovo je jedno sasvim drugo značenje. Podrška Želji i vjera u njega su jedna strana, nešto što nema alternativu bez obzira na sve i dovođenje toga u pitanje, dovodi se u pitanje sama ljubav prema Želji, a na koncu, i sam Željezničar. Ali, ništa nam ne daje za pravo padanje u jednu krajnost, u ovom slučaju euforiju i osjećaj visoke nadmoćnosti i nepobjedivosti. Nekada ćemo kiksati. Ovo nije prizivanje niti crna slutnja već sasvim realan scenarij koji je gotovo pravilo u svijetu fudbala, sporta i životu uopće. Nekada će morati doći i remi ili poraz, ili čak par loših rezultata. To će biti, kao i svaka utakmica, kao i svaki trening, kako i svaki korak, veliki test za sve nas kao kolektiv, kao jedno tijelo i dušu. Možemo tada napraviti milion grešaka, i to napravivši samo jednu koja će za sobom povući druge. Možemo djelovati apsolutno kontraproduktivno. Ali, možemo itekako i kiks okrenuti u našu korist, i to na dva načina: prvo, ako prihvatimo kiks kao realno stanje stvari u datom trenutku i drugo, ako učinimo sve, ali baš sve da nam se taj kiks više ne desi i da u narednom mi budemo na onoj pobjedničkog strani!

Ipak, o kiksevima nećemo i nećemo da ih prizivamo pred današnju utakmicu. Umjesto toga, umotajmo se u plave i bijele boje našeg Željezničara, zauzmimo što bolje mjesto na kauču ili u nekom lokalu, te, kada već ne možemo to na Tušnju grlom i dlanovima, onda u mislima budimo podrška onima koji na grudima nose najdraži grb, svake sekunde, svakog minuta!

IGRAJ ŽELJO, IGRAJ I POBJEDI!

Utakmica protiv Slobode na Tušnju se igra danas 19 sati. Glavni arbitar ovoga susreta će biti Sabrija Topalović, a njegovi pomoćnici će biti Mirza Demir i Sreten Udovičić. Četvrti sudija će biti Ermin Sivac, kontrolor suđenja će biti Slavko Zovkić ,a delegat susreta će biti Dragomir Đajić.


Almedin Halilović