Srijeda je i kasna je noć, još koji minut do ponoći. Krajnje izmoren i emotivno ispražnjen nakon utakmice na Gradskom stadionu Koševo i poraza od Sarajeva, ali i cijele prethodne sedmice, ulazim u svoju avliju. Želim samo tuš i krevet, želim samo san i odmor. Zaslužio sam nakon svega. U avliji vidim parkiranu Škodu Octaviu. Teško je promašiti, em što je metalik-siva, em što je jaka mjesečina, iako je temperatura, Boga mi, dobro niska. Škoda u avliji znači da se brat vratio sa terena. Kao brat na prvu i pomislim „hvala Bogu, najvažnije je da je tu“. Ali me onda obuze čudni osjećaj panike i stida. Bio je na terenu deset dana i u tih deset dana je propustio baš sve, sve u što sam bio uključen sa hiljadama drugih, sve čemu smo imali priliku da svjedočimo i sve ono što i danas obilazi svijet i izaziva poštovanje i divljenje. Upravo iz tog razloga se skoro nikako nisam čuo sa njim. Šta mu reći? Ne smijem ni da pomišljam koliko mu je žao i ne smijem ni da zamišljam kako ću mu sve prepričati, a da ne osjeti dodatnu dozu žala za propuštenim. Sjednem na beton ispred kuće, zapalim cigaretu i konačno odvezujem šal oko vrata. Skoro da sam bio zaboravio da je tu i padne mi na pamet jedna simbolika: može nas Željo daviti koliko mu je volja, ali toliko smo se srodili i stopili sa njime, da više to i ne osjećamo. Nasmijem se samome sebi, ugasim cigaretu i ustanem. Otključavam i otvaram ulazna vrata, a njegova glava već viri kroz vrata njegovog sprata.
„Kako prođoste?“ Odmah u kost, odmah o utakmici i Želji. K’o i uvijek.
„Dobro, bez problema.“ – odgovaram i konstatovah u sebi da bi to bilo to što se tiče mojih glasnih žica u narednih, barem pet dana.
„Zijanismo…“ – reče, vidno utučen.
„Jah, zijanismo. Pa šta sad?“
„Pa ništa, al’ da baš za rođendan ne pobjedimo…“
„Bili su više naloženi i gotovo. Kako i ne bi bili, nisu spavali danima zbog onog što smo uradili.“
„Jes’, a kako naši nisu bili naloženi?“
„Vidi, burazeru. Nisi ti glup, ne trebam ti crtat’ kako stvari stoje. Ali evo ti jedna činjenica: u dvije utakmice ove sezone, protiv Borca i Veleža, kad je ložiona kod nas bila na maksimalno, i kad smo, realno, imali i sreću na svojoj strani, najviše što smo uspjeli je da izvučemo jedan bod. Mislim, jedan bod po utakmici. Eto, toliko smo kvalitetni. Ložiona, hajc i hajp, to šta mi želimo, to je lijepo, ali to je jedno. Stanje u stvarnosti, činjenice, to je drugo. Zato, pišaj ga, samo da mi je leći… Kad ideš nazad?“
„Jebote, pa tek’ sam doš’o… Ali idem nazad u ponedjeljak.“ – reče, iskezi se, a i ja za njim. Znamo obojica šta to znači.
„E hvalim te Bože! Najavljuju i lijepo vrijeme u nedjelju.“
„Vidio sam. Uželio sam je se, svega mi.“
„Pričaj mi o tome…“
Penjem se na svoj sprat i polahko se raspremam. I dalje umoran, ali onaj osjećaj emotivne ispražnjenosti nestade kao rukom odnesen. Štaviše, nakon ovog kratkog razgovora sa bratom, osjetih neku toplinu oko srca. Dodatno me razgalio topli tuš i u glavi mi je već snenost. Mislim se u sebi, ovako opušten, ispunjen i zadovoljan ne bih bio ni da smo pobjedili. Uđem u sobu i zastanem iznad kreveta. Nešto mi fali, nešto želim ili sam nešto zaboravio. Tačno takav osjećaj. Okrenem se oko sebe i na stolu ugledam laptop. Upravo! Ma koliko živio život po principu „pusti neka prenoći“, večeras se odlučujem na „željezo se kuje dok je vruće“. Uzimam laptop, ostatke večere i toplu kahvu u Željinoj šolji, sjedam u dnevni boravak i u Word unosim prve riječi ove najave.
Rezimirati utakmicu protiv Sarajeva i nema pretjeranog smisla. Ne što je prošlo tek dva sata od završetka iste, već što se i nema puno šta reći. Sve smo vidjeli. Maksimalno naloženog protivnika i maksimalno naložene navijače Sarajeva, i oboje je očekivano. Promjene koje su se desile unutar samoga kluba, iako tek dva dana pred utakmicu, očigledno su proizvele pozitivan naboj unutar ekipe koja, bez obzira na sve, ima itekako kvalitetnih pojedinaca u svojim redovima. Te promjene su dijelom utjecale i na navijače Sarajeva, ali je sasvim sigurno i u velikoj mjeri utjecala i cjelokupna proslava 100. rođendana našeg Željezničara. Ma iz kojeg ugla posmatrali i ma šta mi mislili, sarajevsko fudbalsko rivalstvo funkcioniše tako. I kao da to nije bilo dovoljno, protiv sebe je Željo imao očigledno neujednačen sudijski kriterij. Istaknuo se taj kriterij i kod prvog pogotka Sarajeva, ali i tokom cijele utakmice. Možda subjektivnost progovara iz mene u ovim trenucima, ali sa južne tiribne Gradskog stadiona Koševo stekao sam upravo takav utisak. I u konačnici vidjeli smo ekipu Želje kakvu je gledamo od početka sezone. Nema pretjeranog fudbalskog iskustva, kvaliteta i talenta, o ostalome da ne govorim. Ima želja, požrtvovanost i borba, ali i toga onoliko koliko dopuste objektivne okolnosti, koliko dopuste drugi osjećaji i sama stvarnost. Upravo ta famozna naloženost kakvu smo gledali protiv Borca i Veleža je ono što smo htjeli da gledamo i večeras i da na osnovu toga izvučemo kakav-takav pozitivan rezultat. I bilo je naloženosti, ali tek pola od onoga što smo gledali u pomenutim utakmicama. Da li se i ekipa psihički istrošila nakon prethodnog vikenda, da li su nervoza i atmosfera uradile svoje, sada nije ni važno. Imali smo svoje prilike koje nismo iskoristili, što nam je uopćeno boljka ove sezone. I onda se pred kraj prvog poluvremena dešava ono što se obično nama i dešava – krajnje naivno primljen gol koji je postignut nakon očiglednog ofsajda, ofsajda koji se desio bukvalno ispred očiju pomoćnog sudije. Tu je već ekipa zapala u teže psihičko stanje, fokusiranost i koncentracija su počeli da popuštaju, a o fizičkoj spremi da ne govorim. I kao takva, ekipa je bila ravnopravna sve do sredine drugog poluvremena kada se bukvalno desila repriza pogotka Semira Štilića na Koševu iz novembra 2019. Isti prekršaj, ista pozicija i isti pogodak, ali ovoga puta, uloge su bile obrnute. Da budemo iskreni, gol je prelijep i dva golmana ga ne bi odbranila. Ali tu je bio i definitivno kraj svih nada u pozitivan rezultat Želje ove večeri. Ipak, do kraja je ekipa stajala na crti, koliko-toliko ravnopravno se nosila sa ekipom Sarajeva i privela utakmicu kraju bez većih uzbuđenja. Ništa nije moglo da pomogne, pa ni izmjene koje je izvršio šef stručnog štaba Tomislav Ivković, a zbog kojih je inače bio na meti „kritičara“. Reklo bi se da ono što gledamo od početka sezone, gledali smo i večeras. I to je, u principu, to što se tiče 143. derbija između Željezničara i Sarajeva.
Foto: www.fkzeljeznicar.ba
Iako i oni vidno izmoreni nakon svega što se dešavalo, navijači Željezničara su po ko zna koji put bili najsvjetlija tačka svoga kluba. Imali su Plavi podršku kakvu su imali i do sada, imali su i veću brojku navijača na svojoj strani od očekivane i možda je upravo ta podrška bila razlog zašto ekipa nije doživjela totalno rasulo za vrijeme utakmice i zašto se do kraja ravnopravno nosila sa protivnikom. Zaista, navijači su samo nastavili gdje su stali prethodnog vikenda. I ovo nisu nikakvi hvalospjevi na vlastiti račun i samouzdizanje, već činjenice. Da je moglo bolje, više i jače u par trenutaka, moglo je, ali u odnosu na ono što navijači već dugo vremena dobijaju za uzvrat, sve što navijači prikažu je premija. Najljepši trenutak utakmice za Željezničar, i za ekipu i za navijače, je sasvim sigurno bio kraj meča kada su pred južnom tribinom igrači, i poslije poraza, ispraćeni aplauzom, podrškom i pjesmom ljubavi. I to treba da bude najbolja uvertira za utakmicu protiv Leotara. Uvertira napravljena od onih koji Željezničar vole u stvarnom svijetu i djelima, a ne prosipanjem pameti i sile preko tastature i raznih kutaka interneta. Uvertira u kojoj se na prvom mjestu ističe ljubav i podrška prema klubu, pa tek onda konstruktivne kritike, a ne uvertira koja u svojoj osnovi ima pljuvačinu i liječenje ličnih kompleksa, bez trunke ičega što je za dobrobit kluba. Uvertira koja je ono što je naš Željezničar već stotinu godina.
Foto: www.themaniacs.org
Utakmicu 11. kola protiv Leotara koja je pred nama ne znam kako propisno najaviti. Govoreći iskreno, Leotar je i meni kao i velikoj većini navijača gotovo apsolutna nepoznanica. Znamo da se u društvo najboljih bosanskohercegovačkih fudbalskih klubova vratio tzv. wild cardom, odnosno da je pozvan da učestvuje u takmičenju nakon što je Krupa, koja je prethodnu sezonu završila na 10. poziciji odustala od njega. I znamo da je Leotar nekadašnji premijerligaš, koji je u svojoj premijernoj sezoni u Premijer ligi osvojio titulu i koji je nakon te titule više od deset godina bio bliži dnu nego vrhu. Leotar je Premijer ligu napustio u sezoni 2013/14 i od tada je malo ko obraćao pažnju na klub iz Trebinja. Prema onome što smo svi mogli vidjeti iz medija, Leotara je poziv za učešće u najvišem rangu bosanskohercegovačkog fudbala zatekao nespremne i ubrzano se krenulo sa infrastrukturnim radovima kako bi se zadovoljio minimum uslovnosti, dok je ekipa koju predvodi Branislav Krunić izrazito šarena. Od mladih igrača u koje se iz Leotara uzdaju, preko nepoznanica bosanskohercegovačkoj fudbalskoj javnosti, do nekih zvučnih imena koja za sada nose igru Leotara. I igra Leotara je takva da ih je odvela do tri pobjede u dosadašnjem dijelu sezone, dva remija i pet poraza, što je dovoljno za osmu poziciju. A sada slijedi onaj dio koji je direktno vezan za nas i zbog kojeg treba biti na maksimalnom oprezu. Leotar, iako na osmoj poziciji, ima identičan broj bodova kao i naš Željezničar na sedmoj poziciji. Leotar je dvije od svoje tri pobjede ubilježio u gostima, protiv Radnika u prvom kolu i protiv Sarajeva prošloga petka. Leotar je i u prethodnom kolu ubilježio pobjedu nad ekipom Rudara. Dakle, podaci koji pozivaju na oprez.
Na oprez, na dobru, temeljitu pripremu i na borbu za pobjedu. Ali ne i na strah, kukavičluk, pesimizam ili bilo šta što samo može odmoći našem Željezničaru. I ovo se prije svega odnosi na sve one kojima je podrška Želji i onome čemu on teži na bilo kojem mjestu osim prvog. Sve mora da bude po strani, ako išta mislimo da napravimo, ako mislimo održati Želju u stanju svjesnosti i kakvog-takvog života. I ovdje stajem. Jer sam napisao još 20-ak rečenica u kojima vrtim jedno te isto, u kojima vrtim priču o podršci klubu iznad svega, o nevažnosti rezultata i o nasušnoj potrebi da prestanemo sa neosnovanim kritikama, sa nerealnim očekivanjima i zahtjevima i sa atakovanjem na zdrav razum. I sve sam ih obrisao jer sam u istom ritmu i tonu mogao da nastavim do sutra, a već je jako kasno. Ali i što ne bih uspio dovoljno toga da kažem koliko želim, jer ova najava, iako nije ograničena brojem karaktera ili riječi, nije dovoljno velika da se u nju stavi sve ono što mi leži na duši. A osjećam da mi leži inat, želja da sa juga naše Grbavice zaurlam „Naprijed Željo, ljubavi moja!“ i neizrecivi ponos što sam Željin i što je Željo moj. I još stotinu drugih osjećaja za koje riječi ove najave nisu dostojne.
Ako me podaci ne varaju, nakon tačno osam godina igramo sa Leotarom na Grbavici. Posljednji put smo Trebinjce ugostili 25. ili 26. septembra 2013. godine. Sjećam se dobre igre, dobre atmosfere i pobjede od 4:1. Sjećam se i drugih utakmica protiv Leotara, kao što je bila proslava titule iste te godine ili ona golijada 2009. Lijepe su to uspomene i, eto, sudbina je htjela da tačno osam godina nakon posljednjeg susreta sa Leotarom na Grbavici odigramo novi. Za vikend, a posebno za nedjelju najavljuju jako lijepo vrijeme, sunčano i toplo. Utakmica počinje u 17:00, ali kako ne iskoristiti lijepo vrijeme za kahvu, sok ili pivu na Grbavici prije početka? Cijene karata i besplatan ulaz za djecu kao i do sada. Ko će nam igrati, ko neće, ko će ući sa klupe, ko neće nikako biti u konkurenciji za meč, kako će se ekipa postaviti, u kojoj formaciji i kako će ući u susret… apsolutno nevažno. Svi dobro znaju šta im je činiti i svi dobro znaju šta moraju, a šta ne smiju. Sudit će nam Luka Bilbija, Mirza Čejvanović i Luka Zelenika. Znamo na čemu smo i sa sudijama i da od njih ništa normalno se ne može očekivati, pa se i oko toga ne treba puno razbijati glava. Uostalom, imamo priliku da posljednjih dana svjedočimo dešavanjima koja bi cijeli bosanskohercegovački fudbal mogla doći glave i ne treba živjeti u zabludi da će i Željo biti pošteđen na neki način. A i navikli smo već. Koliko god ružno i bolno zvučalo, navikli smo na ovu žabokrečinu od fudbala. Ko će prenositi utakmicu ne treba mnogo da nam bude važno, već treba da nam bude važno da što prije obaveze koje imamo uskladimo sa još jednom utakmicom voljenog nam Željezničara i još jednim porodičnim druženjem u Zvorničkoj.
I kad se utiša slavlje, proslave i vatrometi,
i kad mnogima opet vratiš se na kraj pameti,
uz tebe će uvijek biti plava porodica
sa tribina svetog stadiona Grbavica!
Almedin Halilović