Svašta smo predeverali i preživili sa našim Željezničarom u ovoj jubilarnoj godini. Zamišljali smo je daleko sjajniju i sretniju, ali valjda je tako negdje davno bila zapisana naša i sudbina voljenog nam kluba, da na 100. ljeto dotaknemo dno. Postoji neka simbolika u tome, meni kao sanjaru na momente razumljiva, da se na najveći jubilej vratimo tamo odakle smo i počeli. Samo, ovoga puta, za razliku od vakta kada su Dimitrije Dimitrijević i njegovi drugovi željezničari prvi put šutnuli loptu, iza imena Željezničar stoji cijela armija spremna da se bori do zadnjeg za sveto ime, simbol radničke klase, plavo-bijele boje i san o vraćanju Željezničara među zvijezde!
Kakva je godina bila, dobro i završava. Kakva je godina bila, teško mi je i samome sebi je objasniti i prepričati. K’o da je trajala tri, i to tri ratne… Zato neću, ni zbog sebe ni zbog vas. Bez obzira na sve što se dešavalo, i na terenu, i na tribinama, i van stadiona. Čak je nešto od toga, a svi dobro znamo šta, nemoguće opisati riječima. Sa time će se jednostavno živjeti do samoga kraja. Ovoga puta želim samo da pokušam, ako ništa drugo, da se jednom otarasim „šta je bilo“ i da se objeručke prihvatim onoga „šta će biti“. Štaviše, odavno to priželjkujem za svakoga od nas, jer dovoljno vjerujem u vlastite snage naše porodice da bi, sa samo takvim načinom razmišljanja, naš Željezničar lansirali visoko, visoko, visoko u nebo.
Barem ovoliko visoko!, Foto: Dženad Džino
Šta je pred nama? Za početak, pred nama je posljednja ovogodišnja utakmica, posljednji susret jesenjeg dijela sezone 2021/2022 i posljednji put da ove godine gledamo naš Željezničar, na našoj Grbavici.
Posljednji put ove godine će igrači u plavo-bijelim dresovima istrčati na teren Grbavice pred svojim navijačima u nedjelju, 5. decembra 2021. godine u 15:00. Odnosno, sutra u tri. Barem se nadam(o) novim, plavo-bijelim dresovima, posebno dizajniranoj garnituri za 100. rođendan kluba koja je izazvala golemo oduševljenje cijele javnosti zbog jednostavnosti, ljepote i simbolike koju novi dres nosi. Ruku na srce, da je bilo više pameti i para, odavno bi mi gledali te dresove na našim igračima i ne bi se desile sve neugodnosti koje su se desile, ali, eto, kako nam se štošta lošeg poklopilo na najveći jubilej, zašto ne bi i to… Ali dresovi, ma kakvi oni bili i ma kakve emocije u svima nama budili, ne igraju. Oni su tu da ih igrači sa golemom dozom svijesti, ponosa i poštovanja nose i da ih mi, navijači, u što većem broju kupujemo i time na najbolji način počastimo sebe za 100. rođendan voljenog nam kluba, a sam klub skromnom finansijskom injekcijom.
Dresovi ne igraju, igraju igrači, igra i stručni štab, igra cijela ekipa. Kako je ta ekipa sastavljena, kako je počela, kroz šta je sve prolazila, kakvo je breme nosila i kako je kroz sve to vođena, svi znamo. Čak i nije potrebno biti dodatno upućen u dešavanja unutar kluba, da bi se iz vana, golim okom, moglo poprilično jasno vidjeti šta se od ove ekipe može očekivati i kako će stvari hodati. Jednostavno je, sve u i oko ekipe diktira stanje u klubu, finansijsko prije svega. Koliko je to stanje loše i ptice na grani znaju. Dok se to stanje ne popravi i ne dovede na barem „stabilno“, o bilo kakvim očekivanjima osim borbe, požrtvovanosti i hrabrosti, nema smisla ni diskutovati. I tačka.
Ali, govoreći i objektivno i subjektivno, ugodno sam iznenađen onime šta je ekipa do sada ostvarila i kako se nosi sa svim nedaćama u i oko nje. I to pravo ugodno. Sedma pozicija, 23 boda, po pet pobjeda i poraza i osam remija. Dakle, čista sredina po pitanju plasmana, a koju mnogi nisu ni predviđali na početku sezone. Postoji i mnogo raziličitih i suprostavljenih mišljenja, ali postoji i onih pravih šupačkih (da ne kažem zlonamjernih, jer stanjem u Želji se jedino još bave oni najzagriženiji koji ne žele loše klubu, ali i ne žele da otvore oči prema nekim činjenicama, procesima ili osobama). Ima nezadovoljnih i ovime do sada, a ja, opet, ne mogu da se žalim. Pripisujem to svom odličnom pamćenju, a koje me uporno vraća šest, osam i više mjeseci unazad. Dovoljno da ne zaboravim šta je bilo i da zbog toga uvijek budem na oprezu, da uvijek uputim kritiku kad god se ukaže prilika za to. Jer samo konstruktivnom kritikom čovjek uči na greškama i njihovo ponavljanje svede na minimum. A i dovoljno da budem zadovoljan bilo čime što je iole bolje od onoga što je bilo i da svo ogorčenje kanališem u što veću podršku Želji. Zato se ne žalim na ekipu. Ima nekoliko trenutaka i utakmica za koje bih volio da su drugačije završile, kao ona protiv Veleža na Grbavici. Ima žal za jedinim domaćim porazom ove sezone u ligi, ali igrali smo protiv Zrinjskog. Ima žal za ispadanjem iz Kupa, ali, opet, igrali smo protiv Tuzla Citya. I žal za neostvarenom pobjedom u gostima, posebno tamo gdje je Željo imao podršku velikog broja svojih navijača. Sa druge strane, to je skoro minorno u odnosu na neke neočekivano dobre rezultate, igre i osobine koje je ekipa pružila, pa kada sve saberem, oduzmem i podvučem crtu, ostajem ugodno iznenađen.
Iz ekipe najavljuju da će dati baš sve od sebe da sutra izvuku što bolji rezultat. Ima tu klišeja, ali ima i vidljive promjene raspoloženja, vidljive želje za pobjedom i sigurno tome utiče atmosfera koju u posljednjih nekoliko dana kreiraju navijači po cijelome gradu. Međutim, od najava i priče niko nema ništa, a svu tu želju za uspjehom, svu tu naloženost i fokus potrebno je sačuvati za sutrašnju utakmicu i da tokom cijelog, ali baš cijelog trajanja iste sve to skupa gledamo na terenu. I to je naše jedino očekivanje, naša jedina nada i želja. Ponavljam, dokle god je stanje van terena ovakvo kakvo je, i dokle god od svih u ekipi vidimo želju za pobjedom i borbu da se ta želja ostvari, niko pri zdravom razumu neće ni „a“ reći ekipi ako rezultat ne bude onakav kakav bi htjeli da bude. Jer mi navijamo za Željezničar, a Željezničar je sinonim za borbu. Ne navijamo za rezultat, jer kakav god da je, bude i prođe. Ko će igrati, ko neće, u kakvoj formaciji će igrači izaći na teren i kakve su zamisli stručnog štaba, nas ne treba pretjerano da brine. Niti da nas brine što igramo protiv Širokog Brijega. Štaviše, u tom imenu, i u ime tog rivalstva trebamo pronaći još veću motivaciju za ono što nas jedino treba brinuti.
Ono što treba da nas brine, ili bolje rečeno, ono šta mi, navijači, moramo da uradimo sasvim je jasno. Moramo na utakmicu! Vrlo jednostavno. Sve obaveze koje imamo za nedjelju završimo ranije, koje ne stignemo završiti odgodimo, utoplimo se, Željin šal oko vrata i pravac na Grbavicu. I sva ljepota je u toj jednostavnosti.
Već godinama i decenijama unazad pokazujemo i sebi i svima u našoj domovini, ali i šire, da jednostavno nema vjernijih i brojnijih navijača od nas. I to nije nikakvo samouzdizanje i nešto što uopće zalazi u domen prepucavanja sa drugima, već činjenice potvrđene djelima u stvarnosti. Od posjete na utakmicama koje se igraju na našoj Grbavici, preko masovnih gostovanja u druge gradove širom Bosne i Hercegovine, ali i Europe, pa do odazivanja na akcije pomoći klubu, bile one materijalne prirode ili ne. Istina, nije napravljen značajniji pomak u mentalitetu i načinu razmišljanja i shvatanja Želje i svega oko njega, a i na momente smo znali podbaciti glede gore pobrojanih načina podrške. Ali naš mentalitet i naš način razmišljanja je usko povezan sa mentalitetom i načinom razmišljanja cijelog društva i naroda i vrlo, vrlo je teško izdignuti se iznad toga. Ali nije nemoguće, i samo upornim radom i samo konstantnim i pravovremenim podizanjem vlastitih kriterija se može doći do toga. Možda ne u nekoj velikoj mjeri, ali može. Samo redovno ispunjenom Grbavicom i redovnom materijalnom i nematerijalnom podrškom klubu pomjeramo vlastite granice i skupa sa nama samima podižemo i ono što nam je najvažnije, što nam je tačka oko koje se svi okupljamo i zbog koje smo trajno povezani – Željezničar.
Zadnjih dana vlada prava euforija kod svih onih kojima je Željezničar u srcu i mislima, i sva se euforija usmjerava u pravcu sutrašnje utakmice. Donekle opravdano, jer posljednja dešavanja u samome klubu daju nam mrvu nade da će i ovom crnilu doći kraj. Ali prevashodno navijači, predvođeni Manijacima kao grupom su izgleda odlučili da treba stati u kraj slaboj posjeti na Grbavici i svim izgovorima za nju, i opravdanim i, posebno, onim neopravdanim. Uporno pozivanje na utakmicu iz svih krajeva svijeta, uporno forsiranje onoga što navijači najprije trebaju da rade – da navijaju, i uporno isticanje pozitivnih stvari i čisto vjerovanje u bolje sutra. To je ono čemu svjedočimo proteklih nekoliko dana i laže onaj koji kaže da nije ponosan na sve to i da mu ne izmami osmijeh na lice. Jer ovo zadnjih dana je onaj Željo kakvog su vjerovatno i naši osnivači prije stotinu godina zamišljali – Željo koji je dovoljan i potreban samome sebi, Željo koji se jedino u vlastite snage može pouzdati i Željo – klub svih nas, ma odakle i kakvi dolazili njemu.
Zbog toga moramo na utakmicu! Ne zbog toga što Želji treba novac od naših karata ili nečega što ćemo kupiti u Fan shopu. Ne zbog toga što nas je ekipa uglavnom ispoštovala u dosadašnjem dijelu sezone. Čak i ne zbog toga što je ovo posljednja utakmica ove godine. Niti zbog toga što se igra protiv Širokog Brijega i što se igra na Grbavici. Već zbog Željezničara kao kluba, kao stotinu godina starog kluba uz kojeg smo upoznali i prošli neke stvari koje inače nikada u životu ne bi, i kojem smo vjerni jer je naše mjesto za bijeg od svega. Treba Želji i finansijska podrška kroz karte, Fan shop i članstvo u klubu, treba i ispoštovati ekipu koja je premašila sva očekivanja velike većine navijača, treba završiti ovu godinu u našem stilu i treba doći i bodriti Željezničar protiv starih rivala, protiv kluba kojeg dugo na Grbavici nismo pobjedili i protiv kluba sa kojim smo odigrali mnogo velikih i značajnih utakmica. Ali iznad svega toga Želji treba što veći broj ljudi na tribinama, što više šalova i zastava u zraku i koliko god je moguće glasna pjesma i podrška tokom cijelog trajanja utakmice. Kako god se stvari na terenu odvijale i kakav god rezultat bio na kraju, ekipa neka dadne svoj maksimum, mi ćemo sigurno svoj i za mene lično, a vjerujem i za većinu vas, to će biti dovoljno da nasmijan i zadovoljan napustim Grbavicu i odem na višemjesečni odmor od Željinog loptanja.
Jer nakon utakmice sa Širokim Brijegom slijedi prvenstvena pauza, jedna od najdužih, ako ne i najduža u Europi. Do kraja februara nećemo biti u prilici da odemo na Grbavicu i gledamo Željezničar. Ali to ne treba da znači da smo završili sa njim i obavezama prema njemu koje imamo kao navijači i kao dužnici za sve ono što je on nama priuštio i što će tek priuštiti. Pred nama je zanimljiva pauza, period u kojem će biti potrebno riješiti mnoge stvari kako bi klub, ako ništa drugo, zaustavio pad u kojem se nalazi, pa tek onda da se razmišlja o stabilnom stajanju na vlastitim nogama. Ljudi, braća po boji, koja će se baviti time (da, postoje takvi, ma kako nam se nekada činilo da ne postoje) znaju šta ih čeka i šta im je činiti. I ne sumnjam da će u toj borbi koja se za njih samo nastavlja, jer se bore i od prije, izvući ono što je najbolje za Željezničar. Ali treba im dati do znanja da u toj borbi ni oni ni Željezničar nisu i neće biti sami. Načina da se podrži Željezničar u narednom periodu kada nema utakmica, a kada će mu podrška itekako trebati, uvijek ima i to će biti naredni, veoma važan ispit za sve nas.
Ali hajmo mi prvo sutra na utakmicu! Igra nam Željo, na našoj Grbavici i šta nas to spriječava da odemo? Nedjelja je, neradni dan za veliku većinu i uglavnom dosadan, pa ovo je savršena prilika da ubijemo dva-tri sata te nedjeljne dosade. Igra se u 15:00. Taman. Imamo dovoljno vremena i da se naspavamo, i da provedemo vremena sa porodicom, prijateljima, djevojkama ili momcima, pa da se zaputimo na Grbavicu. A ostane nam vremena i poslije tekme za odmor i opuštanje, te pripremu za novu radnu sedmicu. Odakle god krenuli na Grbavicu, imat ćemo dovoljno vremena i da stignemo na vrijeme i da se ne vratimo kasno, a dolazimo iz svih krajeva. Jeste da će biti hladno, jeste da vrijeme vani i nije najidealnije za provesti ta dva-tri sata na otvorenom, ali, budimo realni, decembar je i zima ne da kuca na vratima, već je i nezvanično tu, ako je suditi po snijegu i minusima. Ali ne pada kamenje sa neba niti hladan zrak peče oči i pluća. Dobro se utopliti, Željin šal oko vrata obavezno svezati, zagrijati se prije utakmice, jal’ uz čaj jal’ uz nešto žestoko, ali sa svojom braćom i našim pjesmama i zauzeti svoje mjesto na tribinama Grbavice. A onda ćemo svi kolektivno da se dobro zagrijemo i da po ko zna koji put napravimo atmosferu kojoj će drugi samo da se dive. A i naša Grbavica nudi sasvim solidne uslove za odgledati jednu fudbalsku utakmicu. Karte nisu skupe a TV prijenosi su užasni. Na kraju krajeva, hajmo na druženje, hajmo na ono porodično druženje koje van kuće, meščini, samo i jedino na Grbavici još možemo da doživimo. Hajmo da se vidimo sa drugom braćom, znanom i neznanom, bacimo koju šuplju, ispušemo se i odmorimo od svih sranja van Grbavice, ispratimo sat i pol prosječnog fudbala i napravimo nešto što će biti na ponos svima nama, da budemo dio nečeg lijepog i da budemo od koristi. Hajmo na utakmicu jer trebamo Želji, i trebamo mu na Grbavici, u stvarnosti i djelima, a ne na riječima i na internetu. Hajmo na utakmicu jer je posljednja ove godine, jer mjesecima nećemo imati priliku za to. Hajmo na utakmicu da navijamo i damo podršku i poguramo ekipu koja to zaslužuje, pa kakav god rezultat bio. Hajmo na utakmicu jer su i Manijaci to zaslužili, da ih se ispoštuje i da se stane rame uz rame i glas uz glas sa njima, a ne sumnjamo da će oni prirediti spektakl.
Hajmo na utakmicu!
Svi koji ikako možemo! Svi, u što većem broju!
Hajmo na utakmicu jer mi smo Željini, a Željo je naš!
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921.