Jedno od najvećih rivalstava u bosanskohercegovačkom fudalu, između sarajevskog Željezničara i banjalučkog Borca, novu epizodu će dobiti susretom između ova dva tima u okviru trećeg kola m: tel Premijer lige Bosne i Hercegovine.

“Meč visokog rizika ili naboja”, “utakmica koja je više od fudbala”, “derbi starih rivala” ili “susret dvije ekipe iz vrha domaćeg fudbala”. Kako god imenovali utakmice našeg Željezničara protiv Borca, ostat ćemo vrlo blizu istine i u stvarnosti utemeljenih činjenica. Svaki od ovih epiteta jeste gledanje iz različitih uglova na dvoboj plavo-bijelih i crveno-plavih. Nezavisno o tome da li se gleda iz ugla navijača ili neutralnog ljubitelja ničega drugoga doli domaćeg fudbala, teško je ostati ravnodušan i o ovome duelu govoriti tek kao o jednom od mnogih. Od visokog naboja proisteklog iz snaga ovih dvaju klubova, preko značaja za navijače i bogate historije rivalstva pa do trenutnog omjera snaga i kvalitete, utakmica koja je pred nama zaslužuje posebnu pažnju.

Zašto su utakmice protiv Borca uvijek pune visokog naboja?

Laički gledano, odgovor na ovo pitanje bi glasio: jer su ova dva kluba titani bosanskohercegovačkog fudbala. Iako u određenoj mjeri ovaj odgovor jeste utemeljen u stvarnosti, snaga i veličina ova dva kluba nije jedini faktor zbog kojeg utakmice protiv rivala iz Banja Luke uvijek dočekujemo u posebnom ozračju i atmosferi. Istina jeste da su Željo i Borac stari klubovi, koji su još za vrijeme Jugoslavije imali jako zapažene uspjehe i u nezavisnoj Bosni i Hercegovini su sinonim za uspješnost (istini za volju, uspješnost Željezničara je donekle konstantnija od uspješnosti Borca). Ali, to je ništa drugo nego jako dobra podloga za ono kako navijači oba kluba i ljubitelji fudbala uopće doživljavaju ovo rivalstvo. Velikoj većini utakmica između Želje i Borca glavna odlika je bila kvalitetan fudbal. To i nije iznenađenje jer su oba tima iznjedrili veliki broj talentovanih i kvalitetnih igrača (ili su ih imali u svojim redovima jednostavno ih dovodeći), ali i veliki broj trenera i fudbalskih stručnjaka čije su fudbalske zamisli pretočene u stvarnost pogodovale kvalitetnim fudbalskim predstavama. Sa kvalitetama našeg Želje smo svi (nadamo se) jako dobro upoznati, ali vrijedi se upoznati i sa velikim imenima Borca, kao što su: Jantoljak, Sombolac, Gavrilović, Bilbija, Kasumović, Spasojević, Smileski, Mastela, Knez, Fazlić, Kovačević, Krunić, Sredojević, Kajkut, Stevanović, Vranješ, Raspudić, Avdukić…

Samim time što su dueli ova dva tima odlikovali dobrim fudbalom, logičan slijed događanja je bila velika borba za uspjehe na terenu. Igrači, treneri i klubovi u cjelini su tome pridavali veliki značaj pa su međusobnim duelima psihološki pristupali na način da su i podizali moral igrača i trenera, i “zagrijavali” vlastite navijače, ali i “bockali” protivnike. Bez obzira da li je to riječ o istupima u medijima ili malim potezima uoči ili tokom utakmice, iz redova oba kluba se redovno odašilju poruke koje privlače više pažnje nego druge. Iz tog razloga je svaki uspjeh kojeg jedan klub ostvari nad drugim (još ako je direktno nad rivalom), bio predmet međuklupskih i međunavijačkih provokacija i prepucavanja. Zato je govoriti o naboju kojeg nosi ovo rivalstvo i utakmice ova dva tima, ustvari govoriti o individualnim i kolektivnim historijama, tradicijama, fudbalskim kvalitetama i odnosa prema protivniku na zelenom terenu.

Više od fudbala – pozitivne i negativne strane

Pomalo klišeizirano u svakodnevnom fudbalskom vokabularu, ali pojedine utakmice i rivalstva uistinu jesu više od fudbala. To dokazuje prije svega pažnja javnosti koju određena utakmica ili rivalstvo izaziva, ali je tu riječ i o čitavom folkloru u kojem učestvuju i igrači, i treneri, i ljudi iz klubova, i navijači, i novinari, ali nerijetko i politika, pa čak i kada nisu u pitanju direktni okršaji na zelenom terenu. Tako je i u slučaju rivalstva između Željezničara i Borca.

Dva kluba dijele poprilično slične korijene jer ideje o nastanku oba kluba su bile plod onoga što se tada zvalo “naprednjaštvo”, “proleterijat” ili “radnička klasa”. Dok je (opet se iskreno nadamo) priča o našem Želji i njegovom postanku prije gotovo jednog stoljeća nadaleko poznata i čuvena, možemo skoro potpuno slobodno reći da Borac ima sličnu priču. Borac je osnovala grupa mladih trgovačkih pomoćnika iz Banja Luke. Ideja o osnivanju Fudbalskog kluba Borac se, prema dostupnim izvorima, rodila 1925. godine (godinu dana prije zvaničnog osnivanja) kada su pomenuti mladići, čak mahom iz tada uglednih banjalučkih porodica i čije je zborno mjesto bila tadašnja kafana „Putnik“, odlučili da svoje rijetko slobodno vrijeme posvete fudbalskoj lopti. Prema legendi, „kum“ Borca, odnosno onaj koji mu je dao ime, bio je čuveni borac za radnička prava i kasniji heroj socijalističke Jugoslavije, Veselin Masleša. Baš kao i Željezničar, i Borac je do početka Drugog svjetskog rata, kao klub radničke klase, tavorio po lokalnim i regionalnim ligama ne uspijevajujći ostvariti značajnije uspjehe pored tadašnjih „nacionalnih klubova“. Baš kao i Željezničaru, i Borcu je dolaskom fašističke NDH zabranjen rad. Odmah po okončanju Drugog svjetskog rata, rađa se i rivalstvo Želje i Borca. Već 1945. godine, dva kluba su se, skupa sa Veležom, našla u borbi za prvaka Narodne Republike Bosne i Hercegovine, odnosno u borbi za njenog predstavnika u prvoj sezoni zajedničke fudbalske lige Jugoslavije. Pobjedom u Banja Luci protiv direktnog konkurenta Borca, Željezničar je osvojio trofej prvaka BiH i okitio se čašću njenog prvog predstavnika u zajedničkoj fudbalskoj ligi. Kroz cijelo postojanje te lige Željo i Borac su dijelili gotovo identičnu sudbinu. I jedan i drugi tim su i ispadali iz društva najboljih, i ostvarivali uspjehe u vrhu jugoslovenskog fudbala, i tako iznova. Naravno, „highlight“ tog perioda u Željinoj klupskoj historiji je titula prvaka Jugoslavije iz 1972. godine, kao i polufinale Kupa UEFA 1985. godine. Borac je bez velikih uspjeha „šetao“ od Prve do Druge lige sve do kraja 1980-ih godina, tačnije do 1988. Godine. Tada je Borac, savladavši Crvenu Zvezdu na Marakani u finalu, postao prvi drugoligaš koji je osvojio Kup Jugoslavije, poznatiji kao Kup Maršala. „Posljednji trzaj“ Borca kakvog ga je poznavala cijela i simpatisala cijela Banja Luka i Jugoslavija, bio je osvojeni prestižni Mitropa Kup u Italiji. Nakon tog 27.5.1992. godine, ništa više nije bilo isto…

Dok se Borac pridružio fudbalskoj ligi onoga što je ostalo od nekadašnje Jugoslavije kako bi izbjegao ratna dešavanja i sve više postajao fudbalski ekvivalent jedne od rušilačkih i agresorskih ideologija, Željo je proživljavao najteže dane u svojoj historiji kao žrtva tih ideologija. Ostavši bez svoga stadiona i ičega uopće, Željo je doveden na rub opstanka, sa kojeg nije skliznuto samo nezamislivo velikom upornošću istinskih zaljubljenika u plavu boju. Smirajem ratnih dešavanja, Željo se poput feniksa iz pepela uzdignuo do najviših fudbalskih visina u Bosni i Hercegovini te se etablirao kao najveći fudbalski klub u zemlji. U prvoj sezoni lige u kojoj su se takmičili klubovi sa prostora cijele Bosne i Hercegovine (šest godina od završetka rata klubovi iz Republike Srpske su uporno odbijali zajedničko takmičenje te time snosili posljedice nepriznavanja bilo kakvih rezultata od strane UEFA-e), Željezničar je završio na drugom mjestu, a Borac na sedmom. Prvi zvanični duel nakon rata između ova dva tima odigran je 3.11.2002. na Gradskom stadionu u Banja Luci, a Borac je slavio rezultatom 2:0. U narednih nekoliko godina uslijedile su godine za zaborav u oba kluba…

Vrhunac rivalstva ova dva kluba je bio gotovo deset godina poslije, tačnije u sezonama 2009/10 i 2010/11. U prvoj od dvije sezone, vođena je velika bitka za trofej prvaka Bosne i Hercegovine. Željezničar u prvoj sezoni nakon povratka Amara Osima na mjesto stručnog štaba i Borac pod vodstvom Zorana Marića. Presudni momenat u trci između ova dva tima bila je utakmica na Grbavici, 17.4.2010. godine, kada je na prepunoj Grbavici i u nevjerovatnoj atmosferi Željezničar savladao Borac sa 4:2 i time ostvario ključnu pobjedu u pohodu na titulu prvaka koja se vratila na Grbavicu nakon osam godina. Dodatno je trku usložnjavao i Kup BiH gdje su se u finalu susrela upravo dva pomenuta tima. U prvoj utakmici u Banja Luci rezultat je glasio 1:1, dok je u revanšu na Grbavici bilo 2:2 i tako je Borac, pred navijačima tada već velikog rivala, zbog pravila gola u gostima osvojio trofej Kupa BiH. Interesantno je istaći da su u revanš susretu na Grbavici golove za Borac postigli Miroslav Stevanović i Saša Kajkut koji će nekoliko godna poslije nositi dres i našeg Želje. U narednoj sezoni, scenarij je bio gotovo identičan, ali uloge su bile zamijenjene. Velika utrka za titulu prvaka je i te sezone riješena na Grbavici, ali ovoga puta u korist Borca i u utakmici koja je direktno odlučivala o tituli. Borac je 22.5.2011. godine slavio sa 1:0 i osvojio svoju prvu titulu prvaka BiH i to pod vodstvom Vlade Jagodića. U Kupu BiH je, ipak, bio uspješniji Željezničar, s tim da je ovoga puta okršaj između dva tima se desio u okviru 1/8 finala Kupa. Nakon remija bez golova u Banja Luci, Željezničar je ubjedljivo slavio protiv Borca u uzvratu sa 3:0, a na koncu je i osvojio ovo takmičenje samo tri dana nakon gubitka titule na Grbavici.

Ono što je važno istaći za samu priču o ovome rivalstvu kao nečemu mnogo većem od fudbala jeste da su oba puta kada su podigli trofeje, igrači Borca sa Grbavice ispraćeni aplauzima domaćih navijača. To je bio i uvod u prelomni trenutak u ovome rivalstvu. Samo četiri mjeseca nakon aplauzom ispraćenog osvajanja titule prvaka BiH na Grbavici, Željezničar je u novoj sezoni gostovao u Banja Luci. Plavi su bili u velikom naletu i to je okrunjeno na kraju te sezone sa oba domaća trofeja. Ali, dešavanja na Gradskom stadionu u Banja Luci su i fudbalsko i navijačko rivalstvo podigli na jedan viši nivo. Nakon što je Željezničar došao u vodstvo, desetine domaćih navijača je utrčalo na teren bocama, kamenjem i bakljama gađajući gostujuće navijače, ali i igrače i članove stručnog štaba Željezničara.

Uslijedio je prekid utakmice, a huliganski ispad navijača Borca je bio uvod u okršaje navijača, političke i nacionalističke ispade, još prekida utakmica (u drugom dijelu iste sezone, ali u okviru Kupa, navijači Borca su ponovo napravili prekid utakmice pogodivši kamenom pomoćnog sudiju, i ponovo nakon vodstva Željezničara, a utakmica je opet bila prekinuta) i visoki naboj. Naboj koji se stvorio na tribinama oba stadiona između navijača dva kluba se vrlo često prenosio i na teren, pa su utakmice između ova dva kluba, osim uobičajnog navijačkog folklora karakterističnog za Bosnu i Hercegovinu, veoma često odlikovale i „varnicama“ na terenu te žestokom igrom. Od tih nemilih dešavanja prošlo je mnogo vremena u kojem je bilo mnogo zanimljivih događaja i utakmica, rezultatskih uspjeha i neuspjeha i jedne i druge ekipe, ali rivalstvo koje imaju ova dva kluba ne jenjava ni najmanje. Naprotiv! U jednakom naboju kao i utakmice prije, a možda i većem zbog dešavanja prilikom prekida prošle sezone, dočekujemo i sutrašnji meč Željezničara i Borca.

Derbi starih rivala u brojkama i zanimljivim podacima

  • Željezničar i Borac su se do sada sreli u 82. zvanične utakmice.
  • Željezničar je slavio 39 puta, Borac 26, a 17 utakmica je okončano neriješenim rezultatom.
  • Gol razlika u korist Željezničara iznosti 125 datih i 100 primljenih pogodaka.
  • Kao domaćin, Željezničar je protiv Borca igrao 41 put.
  • Željezničar je kao domaćin upisao 26 pobjeda, 6 poraza i devet remija.
  • Gol razlika u duelima u kojima je Željezničar bio domaćin iznosi 72 postignuta i 34 primljena pogotka.
  • Posljednji zvanični susret ova dva tima su odigrala 4.3.2020. godine na Gradskom stadionu u Banja Luci, u okviru ¼ finala Kupa Bosne i Hercegovine, a slavio je Željezničar sa 2:0 golom Štilića i autogolom Janičića, što je i posljednja pobjeda Željezničara u međusobnim duelima sa Borcem.
  • Posljednja pobjeda Borca protiv Željezničara se desila 6.10.2019. godine, u okviru 12. kola BH Telecom Premijer lige Bosne i Hercegovine, rezultatom 3:0.
  • Posljednji zvanični susret na Grbavici između Želje i Borca odigran je 20.7.2019. godine u okviru 1. kola BH Telecom Premijer Lige Bosne i Hercegovine, a završen je bez golova.
  • Posljednju pobjedu na Grbavici Željezničar je nad Borcem ostvario 12.8.2017. godine, rezultatom 2:1 a golove za Plave su postigli Asim Zec i Saša Kajkut.
  • Borac je na Grbavici posljednji put slavio 22.5.2011. godine rezultatom 1:0, čime je osvojio prvu i za sada jedinu titulu prvaka Bosne i Hercegovine.
  • U posljednjih pet zvaničnih utakmica Željezničar je slavio isto toliko pobjeda uz gol razliku 11:0.
  • Posljednju pobjedu Željezničar je slavio u Bijeljini protiv Radnika, 7.8.2020. godine, rezultatom 2:0, a posljednji poraz je ubilježio 7.12.2019. godine na Grbavici protiv Veleža, rezultatom 2:0.
  • Borac je posljednju pobjedu ostvario, također, 7.8.2020. godine, savladavši Slobodu rezultatom 2:0, a posljednji poraz su ubilježili 8.3.2020. godine od Veleža u Mostaru, rezultatom 2:1.
  • Borac u posljednjih pet zvaničnih utakmica ima skor od dvije pobjede i tri poraza uz gol razliku od 9:6.
  • Šest bodova su osvojila oba tima u prva dva kola tekuće sezone i nijedan nije primio gol, samo što je Borac postigao tri gola više nego Željezničar.
  • Prosjek godina igrača Željezničara je 27, a Borca 27.1.
  • Najstariji igrač u kadru Željezničara je Samir Bekrić (35 godina), dok je to u ekipi Borca Saša Kajkut (36 godina).
  • Najmlađi igrač Željezničara je Hamza Gasal (17) godina, a Borca Đorđe Milojević (19 godina).
  • Šef stručnog štaba Željezničara, Amar Osim, u utakmicama protiv Borca kao trener ima skor od po deset pobjeda, četiri remija i šest poraza uz gol razliku 25:16.
  • Šef stručnog štaba Borca, Vlado Jagodić, protiv Željezničara je ubilježio po četiri pobjede i remija, te šest poraza uz gol razliku 14:19.
  • U međusobnim duelima Amara Osima i Vlade Jagodića, uspješniji je šef stručnog štaba Željezničara sa tri pobjede, Jagodić ima dvije, a dva susreta su završena neriješeno, te gol razlika iznosi 10:6 u korist Osima.

Borba za vrh (?)

U sutrašnju utakmicu Željezničar i Borac ulaze bodovno poravnati na vrhu tabele (skupa sa ekipom Širokog Brijega), iako su banjalučani ti koji imaju bolju gol razliku što im daje prednost na tabeli. Činjenica je da su u prva dva kola nove sezone ove dvije ekipe pokazale najviše od svih premijerligaša. Željezničar je izvanrednom igrom savladao Velež na Grbavici, te rutinski slavio protiv Radnika u Bijeljini. Borac je visokim rezultatom savladao Mladost na svom stadionu, kao i Slobodu proteklog vikenda, iako pomalo teže od očekivanog. I pored toga, igrački kadar sa kojima raspolaže i Amar Osim i Vlado Jagodić, mnogo toga govori o jačini ovih ekipa i njihovim ambicijama. Uz dešavanja iz proteklih par mjeseci koja dodatno usložnjavaju veliko rivalstvo, igru brojeva i statistike, te uz svojevrsno rivalstvo koje imaju i treneri ova dva kluba, slobodno smo reći kako nas sutra na Grbavici očekuje, ponovno klišeizirano, „poslastica za sve ljubitelje fudbala“.

Svjesni smo da je izuzetno rano govoriti o „odlučujućim utakmicama“ i o tome smo pisali u najavama prethodnih susreta. Pa ipak, dozvolit ćemo sebi malo odstupanje u percepciji ove utakmice iz ugla navijača Željezničara što mi i jesmo. Naš Željo je sezonu započeo jako uspješno i taj uspješni start, koji u prosjeku traje tri utakmice, ima priliku upotpuniti pobjedom nad direktnim konkurentom za vrh. Uz eventualni poraz ili neriješen rezultat Širokog Brijega, Željezničar bi pobjedom nad Borcem ostao usamljen na vrhu tabele nakon starta. Ući u nastavak sezone sa prve pozicije uz određenu bodovnu prednost nad konkurentima jeste prednost. Ne velika, ne presudna, ali je ipak prednost. Sigurni smo da bi takav scenarij najviše pogodovao igračima sa kojih bi se skinuo tihi pritisak kojeg nose na sebi, ali i stručnom štabu kojem dodatne glavobolje zadaje i zdravstveni bilten ekipe koji nije nimalo ugodan. Poseban ugođaj bi davala činjenica da je pobjedom riješen susret protiv direktnog konkurenta o kojem ne bi bilo, uz pravilan razvoj događaja, potrebe previše razmišljati do narednog susreta. Dakle, pobjeda nad Borcem znači i rezultatsku prednost i moralni „boost“ za nastavak sezone, ali…

Ne smijemo zaboraviti činjenice i stvarnost. Činjenica je da je i dalje početak sezone, te da su odigrana tek dva od 33 kola. Činjenica je da je i stručnom štabu nepoznato kojih prvi 11 će istrčati na teren stadiona Grbavica jer povrede i zdravstveni problemi diktiraju taj sastav. Uz to, Željezničar i dalje nije kompletirao svoj igrački kadar, posebno na krilnim pozicijama. Iako za sada navijači mogu odahnuti jer je sve manje izvjestan odlazak Ivana Lendrića i Damira Sadikovića, i dalje imaju brigu, ponajviše oko krilnih pozicija na kojima smo, očigledno, u deficitu. Također, činjenica je da će i u ovome susretu naš Željo biti uskraćen za veliku podršku kakvu bi sigurno imao u normalnim okolnostima, te da se sami susret igra po velikoj vrućini i sparnome vremenu. Na koncu, sa druge strane se nalazi Borac, veliko ime bosanskohercegovačkog fudbala, sa poznatim imenom na klupi i sa nekoliko zaista kvalitetnih igrača u svojim redovima, te sa ambicijama usmjerenim na sami vrh.

Zato ističemo potrebu pronalaska „zlatne sredine“ o kojoj smo, također, već govorili. Kako god završila sutrašnja utakmica, mi smo tek na početku borbe koja će biti duga i iscrpna, te će zahtijevati dosta čvrstih nerava. Čvrsto i vjerujemo u jedanaest plavih i čvrsto moramo da stojimo iza njih. I sutrašnjih 90 minuta, i do samoga kraja. Makar i ispred TV ekrana.

Susret između Željezničara i Borca se igra sutra na stadionu Grbavica, sa početkom u 17 sati. Glavni arbitar ovog meča je Ermin Sivac, a njegovi pomoćnici su Arnel Novalić i Stefan Tešanović. Četvrti sudija je Sabrija Topalović, kontrolor suđenja je Semir Kaplan, a delegat susreta je Davor Ristović.

JEDANAEST PLAVIH, PO POBJEDU!

Almedin Halilović