Naredna epizoda zahtjevne serije utakmica koje očekuju našeg Željezničara igra se sutra na Grbavici kada u okviru osmine finala Kupa Bosne i Hercegovine dočekujemo ekipu Goražda.
A serija je počela dobro – pobjedom na Otoci protiv Olimpika sa 3:0. Iako rezultat zvuči uvjerljivo i implicira da je naš Željezničar u potpunosti kontrolirao utakmicu i rezultat, to ipak nije bilo baš tako. Iako dočekana u relativno opuštenoj atmosferi i bez većih kadrovskih problema, utakmica je počela bez onoga što je možda većina navijača očekivala – siloviti pritisak kako bi se pitanje pobjednika što prije riješilo. Do prvog pogotka kojeg je postigao Ivan Lendrić u 38. minuti utakmice (nakon što mu je prilikom gužve u šesnaestercu domaćih Aleksandar Kosorić lijepo ostavio loptu) utakmica je gotovo bila izjednačena. Olimpik je evidentni nedostatak kvaliteta nadomještavao većom trkom i, slobodan sam reći, grubljom igrom. Ta grublja igra, a to je veoma važno istaći, nije bila baš propisno sankcionisana od strane glavnog arbitra Aleksandra Njegomirovića i sve je pomalo utjecalo na koncentriranost i potrebnu smirenost igrača Želje. Oni su, pak, izašli u poprilično ofanzivnoj formaciji, sa dva napadača u vrhu, brzim krilnim igračima i bočnim igračima koji su bili također ofanzivno orijentisani. Također, štoperski par Kosorić – Ikić je bio izrazito visoko postavljen. Ono što nije funkcionisalo najbolje jeste sredina terena koju su pokrivali Hajdarević i Alispahić, a što je za sobom povuklo manjak saradnje i koordinacije sa drugim linijama i pozicijama. Zbog svega navedenog, na prvi pogotak se čekalo gotovo do pred kraj prvog poluvremena. Ivan Lendrić je (opet) postigao pogodak protiv Olimpika i obezbjedio nešto mirnije drugo poluvrijeme svojoj ekipi. A, ono je počelo još većim pritiskom domaćih igrača i u dva navrata, pri rezultatu 1:0 za Želju, štoperi Plavih su spasili gotovo sigurne pogotke. Stručni štab na čelu sa Amarom Osimom je potom izvršio određene promjene, prije svega u sredini i vrhu formacije, a već u 71. minuti pitanje pobjednika je bilo riješeno kada je Frane Ikić svoju dobru partiju zaokružio lijepom asistencijom za Ivana Lendrića, a ovaj postigao svoj drugi pogodak. Konačnih 3:0 je postavio Semir Štilić na asistenciju Sedada Subašića u 85. minuti, a stiče se dojam da su igrači Želje do kraja susreta mogli još postići koji pogodak i time ovu pobjedu učiniti uvjerljivijom. Iako izvojevana teže od očekivanog, prije svega zbog grube igre domaće ekipe i neujednačenog kriterija glavnog arbitra u prvom poluvremenu (što je izazvalo nervozu kod igrača Želje), pobjeda na Otoci je apsolutno zaslužena i bez ikakve sumnje dodatno je opustila atmosferu u ekipi i među navijačima, te je sa njome na najbolji mogući način započet niz teških utakmica koje nas očekuju.
Upoznajmo Goražde
Fudbalski klub Goražde je osnovan 1918. godine, ali se pod tim imenom takmiči tek od 1960. godine prošlog stoljeća. Od svoga osnivanja klub je nosio imena „Herceg Stjepan“, „GOŠK“, „Bratstvo“, „Sloga“, „Pobjeda“ i „Radnički“. Još od samog osnivanja klub je bio ništa više nego lokalni fudbalski klub grada Goražda i oduvijek je okupljao uglavnom goraždanske fudbalere i fudbalske stručnjake. Iako nedovoljno za velike rezultate, upravo ta veza kluba sa Goraždem i njegovim stanovnicima, a posebno zaljubljenicima u fudbal, bila je glavni razlog zašto je klub opstajao kroz, evo, 102 godine. Sama egzistencija kluba, osim u uslovima rata koje je Goražde dva puta preživjelo, nikada nije bila dovedena u pitanje i upravo zbog toga što je ljubav prema fudbalu iznad svega, Fudbalski klub Goražde je uvijek gajio velike simpatije i u Goraždu, i šire. Svoje domaće utakmice Goražde igra na Gradskom stadionu Midhat Drljević, kapaciteta 2.000 gledalaca.
Ekipa Goražda se već više od decenije takmiči u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine, uz izuzetke sezona 2013/2014 i 2017/2018 kada se takmičila u Drugoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine – Centar. Kroz više od deceniju, Goražde važi za „osrednju“ prvoligašku ekipu, jer se njen plasman kretao od trećeg do 12 mjesta. Najbolji plasmani su zabilježeni u posljednje dvije sezone: prošle sezone Goražde je završilo kao trećeplasirano, a pretprošle sezone kao četveroplasirano. Ta tendencija rasta rezultata i plasmana koja je uslijedila nakon povratka iz Druge lige u sezoni 2018/2019, čini se nije nastavljena ove sezone.
Trenutno Goražde zauzima devetu poziciju na prvoligaškoj tabeli. U 11 odigranih kola ostvarene su četiri pobjede, tri neriješena rezultata i četiri poraza, uz gol razliku od 15 postignutih i 16 primljenih pogodaka. U posljednjih pet susreta ostvaren je polovičan učinak i to redom: dvije pobjede (u gostima protiv Vis Simm-Bau 2:1 i kući protiv Posušja 1:0), dva poraza (u gostima od Igmana i kući od Radnika iz Hadžića, oba rezultatom 3:1) i jedan remi sa Čapljinom u gostima, rezultatom 2:2.
Iako se rezultati iz prvenstva ne ističu po nečemu posebnom i uspješnom, Goražde je ostvarilo poprilično zapažen uspjeh u Kupu, odnosno u šesnaestini finala. U veoma uzbudljivoj utakmici, domaća ekipa Goražda je izbacila premijerligaša Slobodu. Gosti iz Tuzle su bolje ušli u susret i poveli su u 14. minuti preko Alića. Vrlo brzo, Goražde je preuzelo inicijativu na terenu i već u 31. minuti poravnalo rezultat preko Okovića. Već početkom drugog poluvremena domaći stižu do preokreta kada je sa bijele tačke pogodio Tatar. Sloboda je potom krenula na sve ili ništa i u 75. minuti preko Avdihodžića poravnala rezultat na 2:2. Međutim, gosti nisu imali snage za nešto više od toga, a domaći su se uspješno branili, pa se nakon neriješenog rezultata u regularnom dijelu utakmice pristupilo izvođenju jedanaesteraca. Tu su se bolje snašli igrači Goražda i sa pobjedom od 5:4 u penalima se plasirali u osminu finala najmasovnijeg fudbalskog takmičenja u Bosni i Hercegovini.
La eyaculación precoz se observa entre los más de 30% de los hombres que usan pantalones Farmaceutico-Principal ajustados y riesgo de muerte por enfermedad cardiovascular en hombres. Obtenga mas informacion sobre el, y la responsabilidad principal del Ministro de Salud en Inglaterra o es necesario concluir que mastrubirovat.
Prvo ime ekipe Goražda ove sezone je svakako Kerim Tatar. Dvadesetčetverogodišnje lijevo krilo je u dosadašnjem dijelu sezone ujedno i najbolji strijelac (sedam pogodaka) i najbolji asistent (tri asistencije), a ubilježio je ukupno devet nastupa. Što se tiče strijelaca, ističu se još i Damir Hrelja (junior Goražda) sa tri pogotka i iskusni Bojan Mihajlović sa dva pogotka. Nakon Tatara, najviše asistencija na svome kontu ima i nekadašnji junior našeg Željezničara i iskusno desno krilo Salko Jazvin, sa dvije asistencije. Uz pomenute igrače u dresu Goražda nastupa i iskusni Goran Galešić. Također, za Goražde nastupaju i nekadašnji igrači omladinskih kategorija Želje, Amir Velić i Muhamed Salanović. Ekipu sa klupe predvodi nekadašnji igrač Veleža i Sarajeva, Dženan Hošić. Ekipu je preuzeo krajem augusta ove godine i Goražde je pod njegovim vodstvom ubilježilo četiri pobjede, tri remija i dva poraza.
„Tri puta sam video…“
Kao što je i poznati muzičar Đorđe Balašević tri puta vidio Josipa Broza u jednoj od svojih pjesama, tako je i potpisnik ovih redova tri puta gledao svog Željezničara protiv Goražda…
Prvi put je to bilo u jesen 2016. godine., tačnije, 19. oktobra 2016. godine, prije tačno četiri godine od dana pisanja ovoga teksta. Bila je srijeda, prva utakmica osmine finala Kupa Bosne i Hercegovine i bila je to jedna od onih utakmica i onih dana koji se pamte duže nego neke mnogo veće i značajnije pobjede i utakmice. Samo par dana prije toga odigran je sarajevski derbi na gradskom stadionu Koševo. Osim što je derbi bio užasna fudbalska predstava obje ekipe koja je završena bez golova i pobjednika, i što je bio nevjerovatno mučan za gledati, u mome sjećanju neće ostati upamćen po lijepom jer na samo par sati prije početka utakmice jedan od bližih članova moje porodice je, uslijed teškog zdravstvenog stanja, pao u komu. Sve je to utjecalo na mene i par dana poslije utakmice na Koševu. Bila je srijeda… Već u 7:00 ujutru sam izašao iz kuće, zaputio se u Sarajevo i od 9:00 sati sam bio na fakultetu. Gotovo šest sati neprestanih predavanja sam izdržao jedino sa jednom mišlju u glavi – kada ću završiti, nešto dobro pojesti, izvaditi šal iz ruksaka i svezati ga oko vrata, te zaputiti se prema Dolini! Kako sam se približavao Grbavici, tako sam se osjećao i opuštenije, kao da se vraćam nečemu što je osnova moga postojanja i iskonska sreća, svjetlost sa kojom sam rođen i koja me čini onime što jesam. Došao sam malo ranije od predviđenog i svraćam u naš dobri, stari Lo Le Mi. Iako je to redovno okupljalište zaljubljenika u plavu boju, a pogotovo prije utakmice, ovoga puta sam bio gotovo jedini gost unutra. Taman što sam sjeo, mislim da se u nepunih 15 minuta okupilo moje društvo sa kojim inače i provodim to vrijeme prije i poslije utakmica. Bez ikakvog dogovora, bez ikakvih poziva i bez da je išta isplanirano. Čar Željezničara! Uz par šupljih i pokojom našom pjesmom sa zvučnika, popili smo piće i zaputili se na tribine naše svetinje. Tamo, ponovo neočekivano, sretnem kolegu sa fakulteta, i skupa sa južne tribine počnemo bodriti naš Željezničar. Bilo nas je malo na utakmici. Bilo nas je jako malo na tribinama, ali utakmica je bila prava „Željina“. Koliko god postojale sve predispozicije da jednu utakmicu pobjedimo bez previše srkleta, mi ne bi bili Željo kada ne bi sebi zakomplikovali život. Nakon što je Stevo Nikolić u 15. minuti zabio za 1:0, samo pet minuta poslije pravimo nepotreban penal i kapiten Goražda, Jasmin Šuntić sa bijele tačke poravnava rezultat. Gosti su se onda malo oslobodili, ali salva zvižduka koja je bila upućena domaćim igračima kao da ih je malo trznula i zaista su krenuli maksimalno ofanzivno. To se isplatilo u 41. i 43. minuti kada Jovan Blagojević i Milivoje Lazić postižu pogotke i na poluvrijeme šalju Željezničar sa dva gola prednosti. Drugo poluvrijeme je bilo dosta slabije i „tmurnije“ (što zbog prednosti na terenu, što zbog magle i prohladnog vremena). Već nakon dvije minute drugog poluvremena, Samir Bekrić postiže pogodak nakon lijepe akcije, a u 75. minuti Denis Žerić postavlja konačnih 5:1. Ne znam zbog čega više pamtim tu utakmicu: dana i dana negativnosti koji su joj prethodili, dugim i dosadnim predavanjima na kojima sam iščekivao samo jedno – šal oko vrata, druženju prije utakmice, 200 ljudi koji su navijali kao da ih je 2.000, visokoj pobjedi uz pomalo sekirancije ili po tome što, kada sam nakon gotovo 15 sati izbivanja vratio se kući i saznao da se rođak probudio iz kome!
Drugi put je to bilo samo sedam dana poslije gore pomenute utakmice. U Goraždu se igrala uzvratna utakmica osmine finala Kupa Bosne i Hercegovine. Prva utakmica je riješila pitanje prolaska i, osim što se očekivalo da priliku za igru dobiju mlađi igrači koji to nisu imali baš često, očekivala se i jedna ugodna atmosfera u gradu na Drini. Na žalost, priliku za odlazak na utakmicu u Goražde nisam imao. Što zbog ograničenih finansija, što zbog studentskih obaveza, tj. predavanja. Utakmica se igrala u 15:00 sati. Predavanje gotovo da je premašilo početak utakmice, a sa kolegom sam uspio da se smjestim u jedan kafić prije utakmice i imali smo dovoljno vremena da pročitamo sastav timova prije nego što je počelo. Prijenosa uživo, osim tekstualnog, nije bilo. Drugih gostiju u kafiću također nije bilo. Ali, to nam nije smetalo da sebi napravimo jedan dobar ugođaj. Nije nam potreban ni prijenos putem TV-a, niti stadion, niti masa oko nas, niti alkohol, niti Bog zna kakvo nabrijavanje atmosfere. Bila nam je dovoljna činjenica da Željo igra i sami za sebe smo pjevali i navijali, poskakivali na svaki zvuk novog komentara na tekstualnom prijenosu i iz zafrkancije kreirali scenarije na osnovu tih komentara. Prvo poluvrijeme je završeno bez golova, ali očigledno je da smo bili bolji i pored par prilika za Goražde. U drugom poluvremenu je to potvrđeno i rezultatski. Jadranko Bogičević, Anel Šabanadžović na svome debiju i Ajdin Mujagić su redom pogađali i naš Željezničar je sa 3:0 slavio novu pobjedu i ovjerio plasman u naredni krug takmičenja.
Treći put je to bilo ovoga ljeta. U okviru priprema za ovu sezonu naš Željezničar je 5.7. ugostio ekipu Goražda, u prijateljskoj utakmici na Grbavici. Ovoga puta nije fakultet niti novčanik bio razlog zašto Željezničar nisam gledao uživo. Naprotiv. Sve je bilo na svome mjestu, osim što mi, navijači, nismo mogli biti na svome – stadionu Grbavica. Jer, korona… Ali, ovoga puta je barem bio osiguran prijenos uživo i to je bio sasvim dovoljan razlog da se mi, brezanski Manijaci, okupimo u jednom lokalnom baru i ispratimo ovu utakmicu. Utakmica nije bila naročito važna, vrijeme je bilo prelijepo da se ostane unutra i bila je nedjelja popodne. Tako da nas se skupilo tek pet ili šest. Ali atmosfera je bila vrhunska! Lockdown zbog koronavirusa je ostavio veliku čežnju za Željom i Grbavicom u svakome od nas, pa svaka prilika koju smo dobili da utolimo tu čežnju bila je zlata vrijedna i morala se iskoristiti na najbolji mogući način. Imali smo i mnogo razloga za slavlje i smijeh. Već prvo poluvrijeme utakmice je bilo i više nego odlično. Juričić sa jednim i Lendrić sa dva gola su riješili pitanje pobjednika, a osim toga, uživali smo u lijepoj igri i suncem okupanoj Grbavici. Makar je gledali i na TV-u. Highlight drugog poluvremena je svakako bio eurogol Srđana Stanića za konačnih 4:0, ali i činjenica da nam je za sreću potrebno samo da vidimo Grbavicu okupanu suncem i kako naš Željezničar igra!
Željezničar i Goražde – izuzetno snažna veza
Osim pomenuta tri puta, Željezničar i Goražde su se još sastali u četiri navrata, u dva zvanična i dva prijateljska susreta. Prvi zvanični susret između dva tima je odigran u okviru osmine finala republičkih kvalifikacija za Kup Jugoslavije, 1967. godine. Ekipa Goražda je tada nastupala pod imenom Radnički, a Željo je slavio sa uvjerljivih 7:0, uz čak šest golova Josipa Katalinskog i jedan gol Velije Bećirspahića. Drugi zvanični susret je bio ponovo u okviru Kupa, ali ovoga puta nezavisne Bosne i Hercegovine. Ponovo u osmini finala i ponovo kao gosti slavili smo protiv Goražda sa 5:0. Dželaludin Muharemović i Hadis Zubanović su postigli po dva pogotka, dok se još u strijelce upisao i Senad Žerić. Dakle, barem što se tiče zvaničnih utakmica, Željezničar i Goražde su se do sada sastajali samo u Kup takmičenju, i to samo u osmini finala toga takmičenja. Prvu od dvije prijateljske utakmice (barem koliko je to poznato autoru ove najave) Željezničar i Goražde su igrali uoči samog početka drugog dijela sezone 2011/2012 u kojoj je Željezničar osvojio svoju drugu Duplu krunu. Utakmica je igrana u Goraždu, a završena je bez golova. Drugu prijateljsku utakmicu Željezničar i Goražde su odigrali 13.7.2014. godine u Goraždu, a Plavi su slavili sa 3:0. Strijelci za Plave su bili Haris Količić, Edi Baša i Dženis Beganović.
Da li je naš Željezničar favorit u susretu koji je pred nama? Da, bez sumnje. Da li možemo očekivati pobjedu? Da, svakako, mada govorimo o Želji sa kojim je jedino sigurno da ništa nije sigurno. Da li možemo očekivati kombinovani sastav i odmaranje nekih bitnijih igrača za utakmicu protiv Veleža? Možda, ovisi o procjenama stručnog štaba. Ali, kako je sam Željo puno više od fudbala i fudbalskog kluba, tako i ovaj susret predstavlja jednu sasvim drugu dimenziju na kakvu smo navikli skoro svakoga vikenda. Prije svega, Željezničar i Goražde su višegodišnji sportski prijatelji. Ogleda se to i u prijateljskim utakmicama koje koriste objema ekipama u pripremnim periodima, kao i u mnogobrojnim posudbama mladih i igrača koji ne dobijaju često priliku za igru (uglavnom su te posudbe bile u jednom smjeru, iz Željezničara u Goražde). Također, veliki broj igrača Željezničara koji nisu uspjeli da ostvare značajniju ulogu u plavom dresu je poslije, neposredno ili nakon dužeg vremena, novu priliku tražilo u ekipi Goražda. Osim sportskog prijateljstva dva kluba, možda i najjača poveznica Željezničara i grada na Drini jeste i veliki broj navijača kluba sa Grbavice, a koji dolaze upravo iz Goražda. Iako organizovana skupina Manijaka u ovome gradu zvanično ne postoji, veliki broj pojedinaca aktivno dolazi na gotovo svaku Željinu domaću utakmicu, ali i na poneku gostujuću. Također, navijači našeg kluba iz Goražda su u više navrata učestvovali u akcijama koje su za cilj imale pomoć klubu, bez obzira da li je riječ o infrastrukturnim projektima, članstvu ili ulaznicama. To su stvari za svaku pohvalu, one ne mogu a da ne probude osjećaj ponosa kod svih ljubitelja plave boje i za nadati se da će veza između Goražda i Željezničara biti vremenom još jača. Također, i dobar broj igrača Željezničara kroz historiju je porijeklom upravo iz Goražda. Na kraju krajeva, Goražde je Grad heroj, simbol otpora i borbe protiv agresije i fašizma, kao i simbol stradanja ljudskog roda i normalnom čovjeku je teško ne gajiti empatiju prema tom gradu na rijeci Drini.
Zato, umjesto fudbalskog okršaja sa bespotrebno stvorenim tenzijama kakve često imamo priliku gledati, utakmica protiv Goražda neka bude susret prijateljstva prepun međusobnog poštovanja. A, bez obzira kako se utakmica završila, Goražde, njegovi žitelji i prelijepa rijeka Drina će uvijek zauzimati posebno mjesto u srcima svih navijača sarajevskih Plavih!
Utakmica osmine finala Kupa Bosne i Hercegovine između Željezničara i Goražda igra se sutra u 15:00 sati na stadionu Grbavica. Glavni arbitar ovoga susreta će biti Zoran Grbić, a njegovi pomoćnici će biti Nebojša Žugić i Igor Radaković. Četvrti sudija će biti Elvedin Topuzović, posmatrač suđenja Muamer Bureković, a delegat susreta Radika Marić.
Almedin Halilović