Nakon velike proslave 100. rođendana našeg Željezničara, nakon neopisivih izliva ljubavi prema plavo-bijelim bojama, nakon poraza, pobjeda i velikih fudbalskih drama u proteklo vrijeme, nakon svih nemira koji su pritiskali i koji još uvijek pritišću voljeni nam klub i nakon još jedne tmurne reprezentativne pauze, vrijeme je da se u subotu ponovo odazovemo zovu naše Grbavice i našeg Željezničara!
U najavi utakmice protiv banjalučkog Borca koja je odigrana prije skoro dvije sedmice, istaknuto je koliko je buran period iza našeg Željezničara i njegovih navijača. Istaknuto je kroz šta sve Željezničar i njegovi navijači prolaze posljednjih dana, sedmica, mjeseci, ali i godina i koliko je važno jakom održati sponu između ta dva neraskidiva faktora jer jedno bez drugog nikada nije ni moglo. Sada sam slobodan da kažem da je to bila nenamjerna, ali ipak – laž. Gotovo niko od nas nije mogao ni da zamisli da će i utakmica u Banjaluci biti toliko uzbudljiva, a epitet „burno“ kao da je predodređen za klub sa Grbavice. Burna stogodišnja prošlost, burna sadašnjost, a, Boga mi je pred nama i burna budućnost. Ali krenimo redom…
Ipak – pobjednici
Utakmicu u Banjaluci Željezničar je teško mogao dočekati u boljoj atmosferi, ako uzmemo u obzir sve okolnosti u kojima se naš klub nalazi. Pobjeda na Grbavici protiv Leotara u jako dobroj i podrškom ispunjenoj atmosferi, a zatim i visoka pobjeda u prvoj rundi Kupa Bosne i Hercegovine nad Rudarom iz Han Bile u gostima, unijele su određenu dozu mira i zadovoljstva u ekipu i navijače. A i gostovalo se u gradu, na stadionu i klubu koji skupa čine jedno od najtežih i najzahtjevnijih gostovanja za sarajevske Plave u Bosni i Hercegovini. Zato su sva očekivanja Plavih išla u pravcu „šta god se uradi, dobro je“.
Borbeni Željezničar se iz Banjaluke vratio daleko zadovoljniji, Foto: www.fkzeljeznicar.ba
U Banjaluci Želju nije dočekalo ništa što se nije i očekivalo već odavno prije utakmice. Krajnje neprijateljski nastrojena domaća publika potpomognuta određenim personama iz svečane lože koje ista publika smatra „posebnim i dragim gostima“, izrazito jaka i čvrsta ekipa na terenu i problemi koji su postali svojstveni svakom protivniku Borca u proteklih nekoliko kola, odnosno suspenzije igrača zbog žutih kartona. I, naravno, na sve to poput šlaga na torti – neujednačeni sudijski kriterij koji favorizuje domaći tim i koji je postao toliko očigledan i tragikomičan da ga ne vrijedi ni komentarisati. Reklo bi se, pravi fudbalski derbi. I utakmica kao fudbalska predstava je zaista bila iznad prosjeka bh. fudbala. Gledaoci na stadionu i oni ispred TV ekrana su mogli biti zadovoljni viđenim. Bilo je tu svega, pogodaka, lijepih poteza, drame i neizvjesnosti, ali i grube igre koja je u sprezi sa gore pomenutim neujednačenim sudijskim kriterijom dobro narušila integritet samog fudbala i regularnosti utakmice, ali, ponavljam, ništa što nije očekivano. Utakmica je završena rezultatom 1:1. Željo je došao u vodstvo pogotkom Boje u 33. minuti, a Borac je pred sami kraj prvog poluvremena izjednačio pogotkom svoga kapitena i nekadašnjeg igrača Želje Stojana Vranješa. Mogla je, posebno u drugom dijelu drugog poluvremena, utakmica otići u bilo kojem pravcu. I jedna i druga ekipa su imale šanse za kojima vrijedi žaliti što su propuštene, ali rezultat je ostao nepromijenjen. Međutim, ono što je veoma važno istaći je taj ukupni dojam na kraju kojeg Željo i njegovi navijači mogu biti daleko zadovoljniji. U nimalo gostoljubljivoj atmosferi, protiv nimalo naivnog i lahkog protivnika i protiv krajnje dušmanskih očekivanja istih, protiv bolesnih odluka arbitara meča i uz sve nedaće koje se motaju oko kluba i ekipe, odigrati onoliko borben, neustrašiv i relativno dopadljiv fudbal jeste i više nego dovoljan razlog za zadovoljstvo nakon utakmice. Da se ne lažemo, malo ko u bh. fudbalu može biti nezadovoljan kada se vrati neporažen iz Banjaluke. Ako je uz to pokazao i zube, i obraz, i srce, i mišiće, razloga za nezadovoljstvo gotovo da ne može ni biti. Zato je u mojim i očima svih istinskih ljubitelja plave boje Željo pobjednik totalno nefudbalske i neravnopravne borbe kakva se odvijala na Gradskom stadionu u Banjaluci prije desetak dana.
Klasična reprezentativna pauza
Ona je došla, skoro pa po pravilu, tačno kada se i vidi i osjeti napredak i na terenu i na tribinama stadiona Grbavica, kada se osjeti momentum za masovniju i srčaniju podršku klubu i momentum za blagi korak naprijed. Takav momentum se zaista osjetio neposredno prije i poslije utakmice protiv Borca.
I onda dvosedmično „hlađenje“. Zaista, svaka čast reprezentativnom fudbalu u cjelini i reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Ma kakva bila, naša je i mi nemamo rezervnu reprezentaciju, kao ni domovinu. Ali, vikendi bez Želje nisu vikendi. Vikendi bez porodičnih okupljanja na Grbavici ili gdje god već Željo igrao, nisu vikendi. Vikendi bez svih čari bh. fudbala i vikendi bez jedinstvenog stresa zbog svakog kontakta sa loptom igrača u Željinim dresovima… nisu vikendi. Ali sve se to već nekako nadomjesti. I druženjima između Željovaca, i neobaveznim posjetama Grbavici, i pozitivnim primjerima zašto je Željo to što jeste, ali i nervozom, problemima koji se navale na klub (iako je u 95% slučajeva klub sam krivac za te probleme) i stresom kojeg prozrokuje, čini mi se, samo postojanje kluba.
Prvo je sve navijače našeg Željezničara jako neugodno iznenadila vijest o blokiranim računima kluba. Nimalo naivan i neozbiljan problem koji je, nažalost, samo vrhunac ledenog brijega problema koje klubu vise kao mač nad glavom u posljednje vrijeme. Barem se nadam(o) da je to vrhunac, da gore od ovoga ne može i neće biti. Nema potrebe ni da se zarad bilo čega iluzornog pretvaramo kako nismo u problemima. Upravo je suočavanje sa istinom i realnošću jedan od najboljih načina oporavka kluba i o tome je već sve rečeno još prije početka sezone. I ovaj problem nije ništa što se, prije ili poslije, nije očekivalo. Dodatno je situaciju usložnilo i manjak dodatnih informacija o ovome problemu. Zbog čega, kada, kako riješiti… Ali, na sve to reakcija navijača je, uglavnom, mirna. Osjećaj je da, bez obzira na sve, vlada povjerenje i uvjerenje da će se problem riješiti što je bolje moguće po klub. Vara li osjećaj, to ćemo da vidimo.
Da se i za vrijeme reprezentativne pauze i suočavanja sa velikim problemom po ko zna koji put pokaže zašto je Željezničar to što jeste – najveći fudbalski klub i sportski kolektiv u državi, pobrinuo se i sam klub i njegovi navijači i humanitarna organizacija Pomozi.ba. U jednoj krajnje neobičnoj fudbalskoj utakmici odigranoj prethodnog vikenda na Grbavici, između prvotimaca Želje i stotinu dječaka iz raznih škola fudbala iz Sarajeva, na kraju je pobjedila humanost, ljubav prema čovjeku želja jača od svih – želja da se pomogne onima kojima je to i potrebno! Od prihoda ostvarenih na razne načine, putem raznih sponzora i donacijama navijača Želje i građana uopće, prikupljeno je gotovo 50.000 KM koje će biti uplaćene u Fond za liječenje građana i građanki Bosne i Hercegovine. I osim toga, cijeli događaj je stvorio poseban ugođaj i u svim učesnicima probudio posebne emocije kakve je sposoban probuditi, izgleda, samo naš Željezničar!
Veliki ispit pred nama
I pauzi je došao kraj. Problemima sa kojima se klub bori nije. Ali isto tako nije ni ljubavi prema klubu, podršci prijeko potrebnoj u ovim vremenima i nadanju da će na kraju svega naš Željezničar izaći kao pobjednik. Sa istim emocijama dočekujemo i narednu utakmicu.
Naredna utakmica igra se na našoj Grbavici u subotu, odnosno 16. oktobra, u 17:00. Iako je termin nešto nepovoljniji u odnosu na neke prethodne utakmice i, iako je već došlo hladnije i nestabilnije vrijeme, to ni u kom slučaju ne treba da utiče na odluku svakoga kome je Željo, ako ništa drugo, blizak srcu gdje će provesti subotnje predvečerje. Štaviše, ekipa koja ovoga vikenda gostuje na Grbavici, njena forma i izazovnost koju nosi sa sobom obećava dobru fudbalsku predstavu, ali i poziva sve na maksimalnu podršku Želji, dolaskom u što većem broju i što glasnijem navijanju. U goste nam dolazi ekipa Tuzla Citya. Suvišno je pričati o tome koliko nas teška utakmica čeka. Tuzla City, predvođena Husrefom Musemićem, u dosadašnjem dijelu sezone je ostvarila izuzetno dobre rezultate i sigurno se zasluženo nalazi u vrhu tabele, odnosno na drugoj poziciji sa 26 bodova, jednim manje od prvoplasiranog Zrinjskog i osam više od trećeplasiranog Sarajeva. Također je suvišno i izdvajati bilo kojeg pojedinca iz redova Tuzla Citya i poseban akcenat stavljati na njega, jer takvih je, zaista mnogo. To već odavno nije nikakva tajna, način na koji Tuzla City pokušava da pronađe svoje mjesto pod bh. fudbalskim suncem (ako je išta uopće svijetlo u domaćem loptanju) i da se izbori za što pozitivniji rezultat. O tim ambicijama i tom načinu rada bilo je više govora u nekim prethodnim najavama za utakmice protiv subotnjeg protivnika i ponovo ističem da to nije nikakva tajna i da smo svi upoznati sa kakvim konceptom i načinom shvatanja fudbala se susrećemo u subotu. Ali upravo to, imidž i identitet našeg narednog protivnika, kvalitetni pojedinci predvođeni kvalitetnim trenerom i njihove želje i ambicije moramo svi, i ekipa, i navijači, i Željezničar kao klub, da okrenemo u svoju korist i da u tome nađemo dodatni motiv za podršku voljenom klubu!
Ali samo dodatni motiv. Onaj primarni, onaj istinski i iskonski motiv mora da nam bude samo i jedino Željezničar! Naš motiv mora da bude ime koje je simbol radničke klase. Naš motiv mora da bude ideja naših osnivača. Naš motiv mora da bude naša historija sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Naš motiv su naše legende, naše pobjede i uspjesi, porazi i tuge. Naš motiv mora da bude naša i samo naša Grbavica, simbol ljubavi i otpora. Naš motiv moraju da budu svi oni koji više nisu sa nama. Naš motiv je, jednom riječju, Željezničar. Stotinu je godina star, stotinu godina živi ideja osnivača, stotinu godina se priča najljepša fudbalska priča i baš mi imamo tu čast da ispraćamo tih prvih stotinu godina i dočekujemo novo stoljeće, novi vijek, novih 100 godina te priče. A i bez tog jubileja, moramo stajati iza i uz Željezničar, pa ako je potrebno i ispred njega, u što većem broju, što glasnije i što strasnije. Jer ovo je vrijeme borbe za Željezničar i to borbe u kojoj nema više mjesta povlačenju ni za jedan milimetar. I u takvoj borbi malo, gotovo nikako je bitno šta i ko je sa druge strane.
Ne treba da nam bude bitno ni što je Fudbalski savez jedine nam domovine ponovo podignuo ljestvicu vlastitog idiotizma i za glavnog arbitra subotnjeg meča odredio nikoga drugoga do Sabriju Topalovića. Kome to ime ne govori ništa, slobodan ga je unijeti u bilo koji internet pretraživač i sve će mu se samo kazati. Ovo je još jedan u nizu dokaza koliko je krovna kuća domaćeg fudbala ogrezla u vlastitom bezobrazluku i nikakve „novčane nagrade“ koje su mizerija i koje se prodaju javnosti pod „čestitkom za stoti rođendan sarajevskog Željezničara“ ne mogu da operu sramotu koju na svakog građanina Bosne i Hercegovine koji iole voli fudbal bacaju na dnevnoj bazi. Niti da mogu operu sav dušmanluk koji je u proteklim godinama i decenijama od istih ljudi i iste institucije nanio nesagledivu štetu upravo našem Željezničaru. I o tome ne smije da bude ni razgovora, ni pregovora niti bilo kakve dvojbe. Jasna poruka im je poslana od strane onih koji vole Želju na prethodnim utakmicama. Ako je nisu shvatili, sigurno će im se ponoviti još koji put. Dok ne shvate.
Ali.. Željezničar iznad svega! U subotu, u 17:00, na stadionu Grbavica! Bez obzira ko bio protivnik, ko bio sudija, koliko nam računa bilo blokirano i bez obzira na sve! U što većem broju i što glasnije, jasnije i strasnije! Željezničar iznad svega!
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921.