Prošla je očekivano zahtjevna utakmica sedmoga kola protiv Slobode na Grbavici. Prije 14 dana, na našoj Grbavici, naš Željezničar i gostujuća ekipa iz Tuzle su odigrali jednu uobičajnu premijerligašku utakmicu kakvu i jedino znaju odigrati ova dva rivala. Utakmicu punu svega: rivalskog naboja, prihvatljivog fudbala, lijepih poteza i golova, ali i grešaka kakve, meščini, samo ovdje možemo da vidimo, povreda i pomalo „diskutabilnih“ odluka arbitara. Utakmicu u kojoj je Sloboda povela desetak minuta pred kraj, a Željo, na vlastito iznenađenje prevashodno, pokazao karakter i pogodio za izjednačenje pred sami kraj i konačnih 1:1. Istini za volju, bili smo bolji. Bili smo za jedan pedalj bolji i to ne smije da prođe nezapaženo iz više razloga. Prvo, u najavi utakmice sam istakao da je u ovome trenutku Sloboda kvalitetnija od nas po svim parametrima i da je to činjenica od koje ne smijemo bježati ukoliko išta mislimo da ostvarimo. Biti u ovome trenutku bolji protivnik na terenu od Slobode (da je bilo malo više sreće, odnosno preciznosti Samira Bekrića u posljednjoj minuti, mogla se slaviti i pobjeda, ali…) znači mnogo i ekipi, ali i nama navijačima. Pokazali smo da smo tu gdje jesmo, da se ne povlačimo ni pred kime i da ćemo svakome izaći na megdan sa kakvim god oružjem raspolagali, ali i da smo još uvijek daleko od stabilnosti sa kojom bi ganjali više ciljeve od ovih koje su nam okolnosti nametnule. Za promjenu, ono što se do sada obično nama dešavalo, sada smo mi bili ti koji su protivniku u posljednjim trenucima meča „ukrali“ slavlje. Potvrdili smo ono što već sebi govorimo dva protekla mjeseca. I da smo itekako zajedno, što je drugi bitan razlog. Ponovo su navijači bili ti koji su bili važan faktor na utakmici. Posjeta od skoro 4.000 ljudi, i to po neočekivano hladnom i nestabilnom vremenu, i njihova podrška kada je tokom cijele utakmice u istom ritmu… ono je što je zaista, zaista, zaista nedostajalo Želji prethodnih godinu i pol. Iz utakmice u utakmicu na Grbavici se sve više i više uvjeravamo u to i od sudbine, kakva god bila, tražimo samo jedno – da nam se više nikada ne uskrati gledati Želju na Grbavici. I protiv Slobode se u prvome planu ponovo našla sinergija između terena i tribina i upravo je ona bila tas na vagi koja je na kraju utakmice pokazala znak jednakosti između Želje i Slobode. Na izlasku sa stadiona poslije utakmice uhom uhvatih komentar jednog od braće po boji. U te dvije rečenice stane priča o prethodnoj utakmici od početka do kraja. I mnogo više od toga.
„Kad sve sabereš i oduzmeš, uobičajna noć vikendom sa Željom na Grbavici. Onakva noć zbog koje se Željo i voli!“
Prošla je i dvosedmična pauza zbog utakmica reprezentacija. Nova u nizu onih nakon kojih se iznova i iznova podsjećam zašto sam izgubio svaki afinitet i empatiju prema reprezentativnom fudbalu. I posebno prema reprezentaciji voljene mi domovine. Još uvijek osjećam bol dok taj stav pretvaram u zapisane riječi, ali i malim dijelom olakšanje. Olakšanje od pretvaranja kako je reprezentacija iznad svega, kako ovo, kako ono. Sa ovakvim sistemom i načinom rada, pitanje je da li bih i oca rođenog trpio. Zato mi je bilo uzbudljivije pratiti kako je bilo našem Željezničaru na ekspediciji u Srbiji na koju se zaputio sa ciljem da se promijeni sredina, da se malo odmakne iz Sarajeva i da se ekipa dodatno ojača i uveže. Odigrane su i dvije utakmice. Prva, protiv Takova u Gornjem Milanovcu u okviru proslave 110. rođendana domaćina… gluho bilo. Poraz od 3:0. Ko je igrao, kako je igrao, šta se desilo… nije ni važno. Ali da je sramotno, jeste. Već protiv Radničkog u Kragujevcu, istog onog sa kojim se Željo mnogo puta susretao prije Agresije, to je bilo prihvatljivije. Neriješen rezultat, 1:1 i, prema riječima očevidaca, dobra partija od strane Plavih. Ekipa je pripreme za utakmicu protiv Širokog Brijega nastavila na Grbavici, a treninzima se vratio i Luka Juričić koji je zadobio ozbiljnu povredu lica u ranoj fazi utakmici protiv Slobode. Ipak, Juričić neće biti u konkurenciji za meč iz predostrožnosti, a ekipa je dan prije utakmice otputovala u Blagaj gdje će dočekati nedjeljni susret. Šef stručnog štaba, Tomislav Ivković, napomenuo je kako problema sa drugim izostancima nema te kako će ekipa, bez obzira na sve, krenuti na pobjedu.
Mada, i iz redova Širokobriježana ne stižu ništa manje optimističnije najave za ovaj susret. Uoči 67. zvaničnog susreta sa našim Željezničarom, Široki Brijeg je zvanično i sa željom da to rješenje bude na duži period, potvrdio Juru Ivankovića kao šefa stručnog štaba. Ivanković je de facto vodio ekipu Širokog Brijega još od odlaska Tonija Karačića, a sada je njegov angažman i ozvaničen. Ivanković je istakao kako je ekipa Širokog Brijega tokom pauze radila kvalitetno, da je sprema podignuta na viši nivo i da od utakmice sa Željom žele puni plijen. Dodatno im ide u prilog optimizmu i zasluženo osvojeni bod na Gradskom stadionu Koševo protiv Sarajeva u posljednjem kolu. Ali Široki Brijeg muči velike muke sa igračkim kadrom. Još uvijek traje pretumbavanje rostera, odlasci i dolasci su itekako aktivni i ekipa nema kontinuiteta. Svakako su najznačajniji udarci na ekipu Širokog Brijega iznenadni raskid saradnje sa Alenom Juriljom i teža povreda Ivana Ikića, dvojca koji je, uz golmana Daria Mikšića (samo dva primljena pogotka i sačuvana mreža na pet utakmica), pokazao najviše u dosadašnjem dijelu sezone.
Malo šta od toga će biti olakšavajuća okolnost našem Željezničaru kojem je Stadion Pecara kao kost u grlu, kao i sama ekipa Širokog Brijega. Trideset pobjeda, odnosno šest više, ima Široki Brijeg od Želje u međusobnom omjeru. Široki Brijeg je, ustvari, jedina ekipa u najvišem rangu takmičenja sa kojom Željo ima negativan međusobni omjer. Ni na Grbavici Željo nije slavio nad Širokim Brijegom više od šest godina. Posljednje dvije odigrane utakmice sa Širokim Brijegom su upravo odigrane na Grbavici. Dva poraza, šest primljenih pogodaka. A o uspješnosti Želje na Pecari, bolje da ne govorimo. Doduše, u posljednjih nekoliko godina , a nakon gotovo decenije loših rezultata kao gosti, ostvarili smo, u najmanju ruku iznenađujućih par rezultata na Pecari. Čak i nakon posljednje odigrane utakmice između Širokog Brijega i Želje na Pecari, mnogo više smo imali razloga za slavlje. Prije skoro tačno godinu dana pogotkom Mustafe Mujezinovića slavili smo pobjedu od 1:0. Uostalom, ni jedna jedina ekipa u Bosni i Hercegovini nikada neće moći najaviti pobjedu protiv Širokog Brijega na Pecari. I suvišno je isticati koliko nas teška i zahtjevna utakmica čeka.
Proći će i ova utakmica protiv Širokog Brijega. Kao što je prošla i pauza, i utakmica sa Slobodom, i sve prije nje. Proći će i ovaj vikend, kao što ih je prošlo stotine prije. Proći će dani, mjeseci i godine. Ništa u ovome trenutku, u ovome iščekivanja prepunom trenutku nije važno! Ni ko, kako i koliko će odigrati protiv Širokog Brijega, niti koji će biti rezultat. Niti će biti važno šta je bilo na posljednjoj sjednici Skupštine, niti u kakvom se stanju nalazi klub ili stadion. Niti će biti važno u kakvom se stanju nalazi svako od nas. Psihičkom, fizičkom, materijalnom, ovakvom ili onakvom. Niti će biti važno šta je bilo, niti će biti važno šta će biti. Jedino što će biti važno jeste jedan trocifreni broj. Jedno ime. Jedan stadion. Jedna ljubav. Jedan život.
Proći će i ova sedmica. I osvanut će naredna.
Čekamo je tačno 100 godina!
Utakmica između Širokog Brijega i Željezničara igra se večeras, 12.9.2021. u 21:00, na stadionu Pecara. Direktan prijenos utakmice možete pratiti putem Moja TV i MojaWebTV platforme. Glavni arbitar ovoga susreta će biti Miloš Gigović, a njegovi pomoćnici će biti Amer Macić i Radislav Kačavenda.
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921.