Nedjelja je, rano jutro. Da mi sunce ne upre u oči čim malo proviri iza obližnjeg brda, ne bih ni znao da je jutro koliko je svježe. Da ne spavam sa otvorenim prozorom i bez zavjese, sunce me ne bi vidjelo i ukrao bih od dana još barem dva sata sna koja su mi bila prijeko potrebna nakon prethodne, subotnje noći. Ali upravo zbog te subotnje noći ne osjećam ni trunku mrzovolje i razočaranosti ranim buđenjem. Blago uzdižem glavu sa jastuka, kao i svakoga jutra, i gledam u plavo-bijelu zastavicu na zidu, sat čije kazaljke teško razaznajem kroz snene oči i kalendar. A na kalendaru fotografija jednog gorostasa, mangupa i istinskog heroja i pored fotografije kratka posveta njemu. Kratka, jer ne postoji dovoljno prostora, a kamo li na kalendaru, da se opiše ko je, ustvari, bio taj zavjet naše slobode i nosilac Zlatnog ljiljana. I ispod toga datum.
Prvi je dan mjeseca augusta 2021. godine. Dan poslije utakmice mog voljenog Željezničara. Treće ove sezone i druge koju je odigrao na svojoj Grbavici. Dok se zbog ukućana koji još spavaju trudim biti što tiši pripremajući sebi jutarnju kahvu i sipajući je u šolju sa najdražim grbom, prisjećam se najupečatljivijih trenutaka sinoćnje utakmice, prisjećam se šta je to što me je toliko ispunilo srećom, zadovoljstvom i smirenošću. Mnogo je to trenutaka i uspomena za prisjetiti se, ali to nije ništa na što do sada nisam navikao. Svaka utakmica je priča za sebe. Bez obzira gdje, kada i protiv koga igrali. Svaka utakmica je novo poglavlje i desetine novih sjećanja koja će se iznova prepričavati, koja će sve više učvrščivati ljubav u meni i zasigurno se u meni zadržati do trenutka moje smrti. Pa tako i sinoćnja protiv Posušja. Što je tiše moguće silazim ispred kuće, sjedam u hladovinu dodatno ispunjenu jutarnjom svježinom i, odjednom, misli mi odlutaju na tačno jednu godinu unazad. Na 1.8.2020. godine.
Prva utakmica prošle sezone i prva utakmica nakon mjeseci i mjeseci agonije, te ponižavanja ljudskog razuma i fudbala od strane krvnika iz Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine. Na kraju horora, Željo je bio taj koji je izvukao najdeblji kraj. Bio je to nož u trbuh ionako bolesnog i ranjenog kluba. Sada ga je samo trebalo pustiti da iskrvari do smrti. I koliko god se takav scenarij očekivao (a kasnije se haman i desio), te noći Željo je blistao, pucao od snage i elana u njemu. Zanemario sam prazan stadion, zanemario sam bijes i tugu što zvuk „Grbavice“ čujem preko televizora i zanemario sam sve što je do tog trenutka me izjedalo i kidalo. Jer ono što je jedino važno i što je istinski dokaz da, kako to Zabranjeno Pušenje veli, ima Boga se upravo dešavalo: lopta se kotrljala i Željo je igrao! I to kako je igrao! Silovito, agresivno, napadački, srcem, glavom i nogama, kao domaćin… ma tačno onako kako Željo i mora da igra, posebno na Grbavici. Mostarski Velež je te noći imao sudbinu da se takvom Želji nađe na putu. I ispraćen je kući sa porazom, tri pogotka u svojoj mreži i bez ijednog pogotka u Željinoj. A mi, navijači i zaljubljenici u plavo-bijele boje, smo se itekako radovali i vjerovali da je to početak nečega lijepog i najbolja najava za sezonu u kojoj smo tako žarko željeli da podignemo trofej prvaka jedine nam domovine.
Umjesto toga, na naša vrata je ubrzo pokucala nezapamćena agonija i kriza. Prostim riječnikom, sve nam se sastalo. Decenije nepostojanja kvalitetnog sistema koji bi Želju izdigao iz žabokrečine zvana bosanskoheregovački fudbal, pogrešni ljudi na pogrešnim pozicijama, paraziti, „legende“ koje su i koje još uvijek cijede klub do posljednjeg feninga, nepostojanje bilo kakve odgovornosti, plana i vizije, fudbalski igrači i treneri koji to nisu, besparica, zatvorene kapije stadiona i dušmani sa svih strana i još mnogo, mnogo toga. I na sve to i što je najgore – autodestrukcija i samoponižavanje, na razne načine, iz dana u dan. U svemu tome je bilo nemoguće očekivati mrvu sreće, posebno one sportske, koja bi bar malo ublažila izrazito gorak ukus u svima nama. Nismo je ni zaslužili. Bio je to apsolutni sunovrat kluba koji će za nešto više od mjesec i pol dana proslaviti tačno 100 godina svoga postojanja. Ali šta se desilo te noći i narednih par sedmica, zašto je Željo izgledao tako moćno uprkos svim tim problemima, do današnjeg dana mi je ostalo nejasno i dugo, dugo, dugo vremena ću zbog te utakmica i onih par utakmica poslije te nositi traumu i strah od „početaka iz snova“ i nekoliko uvezanih dobrih rezultata.
Kao da je neko pritisnuo prekidač kojim je upalio svjetlo u meni, vraćam se iz crnih misli i bolnih uspomena u ugodno jutro. Udišem koliko god mogu svježeg zraka, znajući da imam još malo vremena fore za to. Ona sparina, onaj topli zrak, samo mi pritišće ionako oslabljena pluća (vakat je da duhan skroz pustim niz vodu). Baš kao sinoć. Što li, kako li, utakmicu zakazaše za 19:00, kada je sunce daleko i od zalaska, a kamo li svježine, Bog dragi zna. Da ne spominjem kako je naporno bilo doći do Grbavice. U autobusu iz Breze, pa u tramvaju u gradu. Jedva ispoštovah svoju rutinu, svoj adet, koja se sastoji od prolaska tačno utvrđenom rutom do jednog ugostiteljskog objekta na Grbavici, pa ispijanja kahve, dolaska na stadion i zauzimanja redovnog mjesta na južnoj tribini. Ali kada sam konačno ispunio i ovo posljednje, više mi ništa nije bilo važno. Identičan osjećaj kao i protiv Borca u prvom kolu. Identično neopisiv.
Sama utakmica je bila teška. Pravo teška. Bili ste, gledali ste i sami se uvjerili već treći put ove sezone kako stoje stvari, na čemu smo i šta nas čeka. Poslije utakmice neki su se pitali što onako „tanko“ odigrasmo protiv ekipe koja je tek ušla u ligu, koja je u prva dva kola upisala dva poraza i koja nema velikih i poznatih imena. Bilo je čak i zluradih, da ne kažem šupačkih komentara, ali njihova jedina ljepota je što ih je lahko prepoznati i još lakše ignorisati. Evo, sada baš i ja dumam. Šta nam bi pa onako izgledasmo, evidentno lošije nego protiv Borca i Tuzle? Hajde, mi haman u potpunosti znamo kakvu ekipu imamo. Znamo sve prednosti i nedostatke, znamo na koga možemo računati, a na koga ne, znamo sve probleme sa kojima se ekipa susretala prije, sa kojima se susreće sada i sa kojima će tek da se susretne, od kojih su neki najmanje vezani za teren i loptu. I svi smo manje-više saglasni u tome kako ćemo se mi odnosti prema toj i takvoj ekipi. Na kraju krajeva, da je od govana – naša je! Ali šta smo mi, iskreno, znali o Posušju? Evo ja, kojem je obaveza (ne posao, jer za posao se plaća a ovo je sve, koliko god se neki uprli da prikažu suprotno, čisto iz naših srca) da prije svake utakmice koliko god mogu prostudiram narednog protivnika i što vjerodostojnije ga predstavim vama, nisam puno mogao učiniti pred utakmicu sa Posušjem. Ono, znam i ja da su ušli u ligu opet nakon desetak godina, znam i ja da su ubjedljivo i kulturno „prešišali federalku“ i znam i ja da su izgubili od Veleža i Sarajeva. Ali šta osim toga sam znao/smo znali? Ništa! E baš zbog tog „ništa“ gledali smo predstavu naše ekipe koja je jednostavno odisala opreznošću i određenom dozom poštovanja. Baš sa tim „ništa“ Posušje je došlo i odigralo utakmicu za aplauz na Grbavici. Nisu imali šta da izgube, jer je tek početak sezone, a i već su dvije izgubili. Nisu imali nekog u ekipi oko kojeg će se vrtiti 90 minuta i koji će biti ključna im figura, već su igrali svi zajedno. Iako sigurno impresionirani Grbavicom i atmosferom, nisu kao zadnji amateri podlegli tome. Igrali su na najboljem terenu u državi a sparina im nije predstavljala problem jer, brate, iz Posušja su. Igrali su u potpunosti rasterećeno. Takva ekipa Posušja + ovakva ekipa Željezničara = kompletna sinoćnja utakmica. I pored svega toga, šut kojeg je sretno i spretno uputio Mustafa Mujezinović u 17. minuti pretvorio se u lijep pogodak. Jedini na utakmici i pogodak koji nam je donio prva tri boda ove sezone. I to je jedino što je važno!
I onda se pitam, šta i koliko će nam biti važno u narednu subotu? Idemo Zrinjskom u Mostar. Idemo u goste jačoj ekipi (u svakom slučaju jačoj od nas). Idemo u goste ekipi koja je daleko stabilnija na svim poljima i čije su ambicije daleko veće nego naše. Idemo na stadion na kojem nismo toliko često imali razloga za slavlje. I idemo u hercegovačku sparinu, bez obzira što utakmica počinje u 21 sat. Odnio ga vrag, kad sve saberem i oduzmem i pokušam da ispadnem maksimalno objektivan i iskren, dole nas vjerovatno čeka poraz. Zrinjski je posebno dobio krila sinoć, samo par sati nakon naše utakmice kada je na drugoj strani grada, na Gradskom stadionu Koševo, baš nagazio Sarajevo sa 2:0. Komotno je moglo biti i više od 2:0 jer ovi što sa njima „dijelimo“ grad su bili očajni. Ono, baš očajni. Nijedan šut u okvir gola za cijelu utakmicu, a igrači k’o muhe bez glave. A ovi iz Mostara su pored sve dominacije na terenu uspjeli da promaše i jedan penal. Toliko udesiti Sarajevo na Koševu, pa kome ne bi dalo elana i samopouzdanja?
Ali, uhvatim sebe opet u razmišljanju… Vazda neko preveliko poštovanje sa naše strane. Vazda neka povučenost, vazda neko samopotcjenjivanje, vazda neka bezmudost. Protiv Zrinjskog u Mostaru, pa šta sad? Jeste da na prste jedne ruke mogu izbrojati taj broj, ali pobjeđivali smo mi njih dole u zadnjih desetak godina. I to uglavnom kad smo se najmanje nadali. Prije osam-devet godina u Kupu, 2:0 za nas, Adilović i Stanić zabili golove. Pa onda onaj novembar 2017. godine i bukvalno iživljavanje nad Zrinjskim na „njihovom“ stadionu. Jedna od najdražih utakmica ikada. Četiri komada im uvaljali. Onda skoro godinu dana poslije kada im je Krpić zabio. I prošle sezone, kada im Bekrić zabi u zadnjoj minuti za pobjedu. Ta je inače ostala dobro urezana u sjećanje jer je bila posljednja uoči skoro pola godine bez pobjede. I u svaku tu utakmicu smo nekako ulazili kao autsajderi, kao podcijenjeni, kao u „krizi“. A istina je da smo u većini ostalih utakmica kada smo jal’ gubili jal’ igrali neriješeno ustvari sami pravili od Zrinjskog golem bauk čime smo po automatizmo sami sebe sputavli još prije početka utakmice. Šta mi to sad možemo izgubiti? Šta mi ovakvi sad imamo od spuštanja gaća na Bradini? Što bi nas uopće brinulo ko je i šta je sa druge strane?
Neka odigraju onako kako uvijek tražimo od njih. Neka odigraju svjesni dresa i grba kojeg nose, i časti što ga nose baš u ovome trenutku. Neka odigraju hrabro i srčano, muški i sa mudima, pošteno i sportski. Neka daju sve od sebe. Rezultat? Koga onda boli briga za rezultat? Nikada do sada, ma u kakvim govnima se gušili, nismo okrenuli leđa ekipi ako ona nije okrenula nama. Uvijek, pa i u evo ova tri odigrana kola smo znali nagraditi igrače kad to zasluže. Tako će sigurno biti i ovoga puta. Na kraju krajeva, znaju dobro igrači i stručni štab, a znamo i mi, da je situacija takva da su nam jednostavno pobjede, porazi, golovi… na drugom mjestu. Žao mi je ako ovo nekoga razočara ili ubije u pojam. Žao mi je ako ovo neko vidi k’o ubijanje atmosfere. Ali tako je i pomirite se sa time. Nije ovo nikakvo prosipanje negative i crnjaka. Ovo je jednostavni poziv svima nama da se posvetimo klubu, njegovom oporavku, čupanju sa ivice provalije. Ovo je poziv da ne dajemo podršku pojedincima, nego klubu. Ne imenima, već imenu koje je iznad svih tih imena. Ovo je poziv da nam podrška ekipi bude samo usputna stanica na putu podrške klubu i svemu onome što on jeste. Ovo je poziv da ne letimo nakon dobrih rezultata i dobre atmosfere. Ovo je poziv na sabur, na strpljenje i istrajnost. Ovo je poziv da konačno, nakon svega, svi zajedno budemo Željo!
Iz zanesenosti i emocijama koje pucaju kao vatromet u meni i mojim mislima, u stvarnost me vrati zvono na mobitelu. Zove me brat. Ako mu ne dugujem život zbog toga što mi je brat, sigurno mu dugujem zbog onoga što je prenio na mene. Od njega sam učio kako se voli Željezničar. Uglavnom je sada daleko od Grbavice i Sarajeva zbog posla kojeg ima preko glave pa nađe vremena za poziv rano ujutru ili kasno uvečer. Znam i zbog čega me zove.
„Izvolite, u programu ste.“ – javljam mu se imitirajući radijskog spikera, moje neostvarene želje. Uz to se iznenadih koliko sam sinoć promukao.
„Sabahajrula, samo da brzinski vidim kako prođe sinoć.“
„Dobro. Nije k’o prve dvije tekme, al’ dobro. Tri boda najvažnija a nisu vala ni ovi tvoji zemljaci (brat je inače na terenskom poslu u Hercegovini, op.a.) tolika taraba.“
„Mogu mislit’ kako je bilo po sparini onoj…“
„Ma Bože sačuvaj. Ovi iz Posušja svakako su navikli na onakvu sparinu ba, pa nije im ni smetala. A ovi što su na istoku bili mislim da su u prvom poluvremenu dobili boje da ne moraju na more ić’ nikako.“
„Aha. Kako je bilo inače? Vidim da je bilo dosta raje.“
„Jašta, šest milja sigurno. Atmosfera dobra baš, pjevalo se, gonilo se, profurali novu rođendansku pjesmu. Brate, u zadnjih desetak minuta realno mi sa tribina sačuvali rezultat, sa svih tribina.“
I tu zastadoh. Znam! Znam šta mi je najupečatljivije sa sinoćnje utakmice! Znam šta me je ispunilo srećom i zadovoljstvom!
„Pih, jebem ti, da je to kako ponoviti za dvije hefte. Al’ s obzirom da sad idemo Zrinjskom i ako dole zijanimo, vidjet ćeš kako je raja ohladila.“
„Hoćeš ti bit’ protiv Rudara tu?“
„Treb’o bih, na godišnjem sam tada.“
„Samo se ti pojavi. To je najvažnije. A sad se fataj posla.“
To je najvažnije. Da! To je najvažnije! Samo se pojavi na Grbavici za dvije hefte. I ne samo ti, već i svi oni koji su bili tu i sinoć, i protiv Borca. I ako su ikako u mogućnosti, svi oni koji nisu bili tu ni sinoć, ni protiv Borca. Puno prodatih karata, opuhan Fan shop, popunjene tribine i pjesma. Pjesma sa svih strana, jako glasna pjesma. Pjesma ljubavi, pjesma podrške. Bez obzira kako utakmica u Mostaru završila. Mi ćemo da radimo ono što je do nas, ekipa i ostali neka rade ono što je do njih, a svi skupa ima da vučemo za isti kraj. Jer nemamo više drugih opcija. Nemamo drugog izbora. Kao što nemamo ni drugog kluba, ni drugog stadiona, ni drugih boja osim plave i bijele. Nama su Željo i Grbavica granica iza koje stoji jedno veliko „ništa“! Možemo imati sve ostalo u životu, ali ako nemamo ovo dvoje, mi nismo mi i to nije to. I tako je već stotinu dugih godina…
Dok ispijam posljednje gutljaje kahve, zatvorim oči, prisjetim se pjesme sa početka drugog poluvremena od sinoć i razmišljam. Razmišljam o tome kako ne bi bilo loše podržati igrače prije odlaska u Mostar. Može i bez navijanja i sličnog. Samo se pojaviti u što većem broju na posljednjem treningu pred put. Bit će im jasno što smo tu i kakvi u Mostaru trebaju da budu tih 90 minuta da budemo tu i vikend iza ovoga. I vikend iza tog. I tako do u nedogled. Da pokažemo svima da smo itekako živi nakon svega. I što je najvažnije, da to pokažemo sebi!
Ulazim u kuću, već su svi na nogama a ja krećem za svojim obavezama. Nakon dugo, dugo vremena znajući da mi ni jedna obaveza u narednih sedam dana neće teško pasti. Znajući da ću narednih sedam dana biti dobrog raspoloženja. Šta pobjeda jednog fudbalskog kluba može da uradi čovjeku… A šta tek Željina pobjeda može da uradi. Jer daleko je naš Željo od običnog fudbalskog kluba. Daleko je od svega običnog. Ali valjda ga zato i volimo baš ovoliko.
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražvaju nužno uređivačku politiku Udruženja 1921