Nakon petog poraza u nizu, a ovaj posljednji je donio i eliminaciju iz Kupa Bosne i Hercegovine, ekipu našeg Željezničara očekuje nova, teška utakmica. U ponedjeljak na našu Grbavicu stiže ekipa Širokog Brijega.
Porazom od tuzlanske Slobode na Tušnju u četvrtak naš Željezničar je eliminisan iz Kupa Bosne i Hercegovine, i to u njegovoj prvoj rundi. Time je nastavljen niz poraza, produbljena rezultatska kriza i priušteno novo razočarenje i glavobolja svim navijačima Plavih.
Ruku na srce, ekipa našeg Željezničara nije loše izgledala na terenu. Uzevši u obzir da su iza nje bila četiri poraza i vrlo loša atmosfera, a nasuprot nje ekipa koja je u osam utakmica ubilježila osam pobjeda i oko koje vlada dijametralno drugačija atmosfera. Bila je ovo, možda, i najbolja utakmica ekipe u ovom nizu poraza i najbolja prvenstvena utakmica u gostima ove sezone. Ali to, jednostavno, nije bilo dovoljno za pobjedu.
Iako je ekipa našeg Željezničara u uvodu utakmice djelovala “pogubljeno”, do kraja prvog poluvremena se uspjela stabilizovati i stvoriti nekoliko velikih prilika, ali pogodaka nije bilo. U drugom poluvremenu je bila još dominantnija na terenu, barem kada je riječ o posjedu lopte i igri bliže protivničkom golu. Ali u 83. minuti Tarik Kapetanović udarcem sa 25 metara postiže jedini pogodak na utakmici i tu je, nažalost, bio kraj za Plave koji do kraja utakmice nisu uspjeli da naprave išta vrijedno pomena.
Očigledno je da u ekipi našeg Željezničara nešto ne štima. Zapravo, ne štima mnogo stvari. Ne govorim više o tehničkim stvarima, kao što su nedostatak kvaliteta ili kondicije. Međuljudski odnosi su narušeni, želje za pobjedom, motivacije i volje nema više ni u tragovima, a sve su češći “ispadi” kao što su međusobni verbalni okršaji na terenu i van njega. Vidjelo se to i na Tušnju u četvrtak. S toga, ma koliko da je dobro ekipa izgledala na terenu, poraz nije iznenađenje, niti to što nakon primljenog pogotka nije napravljeno apsolutno ništa da se spasi što se spasiti može. Ova ekipa, bez obzira što je čine iste osobe, nije ni sjena od ekipe iz jula ove godine, na primjer. Jer ta ekipa je bila baš ekipa, u pravom smislu te riječi.
Navijače našeg Željezničara ne zanima ko je kriv za to stanje, koji su razlozi za takvo stanje i na koji način će se riješiti. Navijačima je jedino važno da se to riješi što je prije moguće i što je bezbolnije moguće. Navijači se sa pravom pitaju samo jedno: znaju li pojedinci uopće gdje su došli, za koga igraju, čiji dres nose i kako treba to da čine?!
Finansijske i moralne sankcije za ovo što doživljavamo ne da su primjerene i poželjne, već su obavezne i pod moranje. Ukoliko do njih ne dođe, rukovodstvo našeg Željezničara će pokazati da je ozbiljno “skrenulo” kada je u pitanju odnos prema ekipi, a neće ići u prilog ni odnosu prema navijačima. Neka rukovodstvo samo procijeni koliko mu je to pametno. Koliko god se Željezničar mora liječiti od finansijskih i organizacijskih problema, koliko god nam fudbal bio u “drugom planu”, toliko se niko ne smije igrati sa imenom, tradicijom i ugledom našeg klub bez obzira u kakvoj se situaciji našli!
Sva sreća da navijači našeg Željezničara, koji ni u Tuzli nisu “podbacili”, nisu navijači rezultata, igrača, trenera i uprava. Neki da, to su mnogo puta i dokazali kroz historiju povlačeći i Željezničar za svojim niskim agonima. Ali onda ne možemo govoriti o njima kao navijačima Željezničara. Jer navijačima Željezničara iznad svega je – Željezničar!
Primjetno je da je u posljednje vrijeme, da budem precizniji – u posljednje dvije godine, porasla istinska navijačka svijest među onima koji Željezničar nose u srcu i mislima. Najbolji dokaz tome je posjeta na stadionu i broj članova. Onda kada je bila prilika za to, navijači su pravili istinske spektakle i izazivali divljenje cijeloga svijeta. Ali i onda kada je teško, kada je trebalo prepoznati momentum u kojem je podrška najvažnija, navijači su pokazali da znaju, mogu i hoće. I to samo zbog imena Željezničar!
Upravo sada je jedan takav momentum, možda i “najteži” u posljednje dvije godine. Samim time je i najvažniji za prepoznati.
U ponedjeljak, u 18:00, na našoj Grbavici će naš Željezničar ugostiti Široki Brijeg. Utakmica koja je teška sama po sebi jer Željezničar i Široki Brijeg skoro nikada nisu odigrali nešto “lagano”, “jednostavno” ili “dosadno”. Uzmemo li u obzir u kakvom se stanju nalazi ekipa Željezničara, uzmemo li u obzir da ekipa Širokog Brijega igra vrlo dobro u dosadašnjem dijelu sezone, uzmemo li u obzir važnost ove utakmice, onda znamo da nas očekuje fudbal u svom punom značenju i svijetlu. A takav fudbal je ništa bez navijača, jedna velika nula.
Bilo bi, možda, čak i bezobrazno udarati na savjest navijača i u njih upirati prstom pozivajući ih da ispune Grbavicu do posljednjeg mjesta. Ili pisati nešto posebno, udarati na emocije i crpiti nešto iz najvećih dubina našeg odnosa prema Željezničaru. Umjesto toga, samo izražavam čvrsto vjerovanje da će ono prepoznavanje momentuma kada je podrška najvažnija i iznad svega, sada biti na najvišem mogućem nivou.
Istina, mnogo je “prepreka”. Počevši od termina utakmice pa do pitanja da li ekipa uopće zaslužuje veliku podršku nakon svega što nam je u kratkom vremenskom roku priredila. Sve su to legitimne “prepreke”. Ali sve su one u našim glavama i nigdje drugo. Sve njih možemo slomiti samo u glavi i samo srcem. Jer naša srca nama će uvijek kucati kao jedno, uvijek će nam biti vodilja, uvijek će kucati za plavo-bijele boje i uvijek će voljeti Željezničar bez obzira na sve. Nikakva “prepreka” u glavi ili negdje drugo to neće moći nikada promijeniti. A ovo su situacije u kojima srce nadvladava sve ostalo.
Sa vrlo sličnim, skoro identičnim problemom smo se suočili u proljeće ove godine. Niz poraza i loših rezultata, ekipa u veoma lošem stanju, nezadovoljni navijači, željeni cilj postao skoro nemoguć… Utakmicom baš protiv Širokog Brijega i baš na našoj Grbavici tome je došao kraj. Ekipa koja nije pokazala nešto vanserijsko, ali je pokazala da može i kako se igra za naš Željezničar. Navijači, kojih nije bilo mnogo, ali su bili svi oni koji su prepoznali važnost podrške koja je bila na vrhunskom nivou. I pobjeda na kraju, kao šlag na tortu, kao najljepša nagrada i kao nagovještaj velikog uspjeha koji je zajedničkim snagama, a najviše zaslugom navijača, ostvaren.
Hoćemo li naučiti nešto iz toga? Do nas je. Hoćemo li sada prepoznati momentum i ponoviti isto, možda i bolje? Do nas je. Šta će se desiti? Do nas je.
Sve je do nas. Ali mi navijači smo bili i ostat ćemo pokretačka snaga našeg Željezničara, njegov najčvršći stub, posljednji bedem njegove opstojnosti i časti, od nas sve drugo kreće i ja znam, ja vjerujem i ja sam siguran da mi navijači – MOŽEMO!
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Udruženja 1921.