Prvog aprila prije 565 godina vjenčali su se posljednji bosanski kralj i kraljica, Stjepan Tomašević i Jelena Branković. Godine 1918. osnovan je čuveni britanski RAF. Devet godina poslije pojavio se i prvi magnetofon. Godine 1939. okončan je Građanski rat u Španiji. Na današnji dan, prve godine poslije Drugog svjetskog rata, počela je izgradnja pruge Brčko – Banovići, a godinu kasnije i pruge Bosanski Šamac – Sarajevo. Prvog aprila godine 1976. osnovan je tehnološki gigant Apple. Teške 1992. godine na današnji dan, agresori su ušli u Bijeljinu čime je započeta najkrvavija epizoda u historiji naše Bosne i Hercegovine. Prvi april je odavno prepoznat i kao Međunarodni dan šale. Ali prvi dan mjeseca aprila za nas koji volimo Željezničar će uvijek imati posebno značenje…
Naravno, ono što je učinjeno prije tačno deset godina na današnji dan, ne može se svrstati u isti koš sa iznad nabrojanim događajima koji su oblikovali svijet oko nas. Ali upravo zbog toga što je oblikovao ovaj naš posebni, unikatni, plavi svijet, koji se zove Željezničar i u kojem živimo zato što nam se ovaj uobičajni često ne sviđa, zato će uvijek i imati posebno značenje.
Na današnji dan, prije tačno deset godina, osnovano je Udruženje 1921.
Ista grupa ljudi zaluđenih plavo-bijelim bojama, koja je godinama prije toga stojala iza web portala www.manijaci.ba i koja je preko njega učinila mnogo na promociji našeg kluba i navijačke grupe, postala je dovoljno iskusna, čvrsta i shvatila je da može učiniti još više za naš Željezničar.
O nekim formalno-pravnim detaljima samih početaka nema potrebe govoriti jer oni, na koncu, i nisu toliko važni. Važna je bila ideja da se pruži što veća i kvalitetnija pomoć klubu. Nije nam bilo važno ni to što, za ono što smo zamislili, nemamo skoro ništa, barem što se tiče materijalnih sredstava. Imali smo viziju, volju i ljubav prema Željezničaru iznad svega. I sve da u narednih deset godina od tada ništa značajno nije napravljeno, ta vizija, volja i ljubav, ne da nisu ostali nepromijenjeni, već su postali sve veći i jači. Zato smo, valjda, i opstali jednu čitavu deceniju.
A, prema nimalo skromnom mišljenju, napravljeno je mnogo. Našeg Željezničara smo promovisali najbolje što smo mogli, gdje god smo mogli i kad god smo mogli. Ne samo klub kao klub, već sve ono što Željezničar predstavlja. Ideju, pokret, filozofiju i način života. Pomagali smo klub na razne načine, konvencionalne i one “malo” neuobičajnije, koje mogu pasti samo u glave bolesnika koji se nazivaju navijačima Željezničara. Klubu smo bili na raspolaganju uvijek, svugdje i bez pogovora. Kroz jačanje našeg Udruženja, jačali smo klub i, opet neskromno, dali doprinos u kakvom-takvom izdizanju iz žabokrečine koja se naziva bosanskohercegovačkim fudbalom. Klubu stavili na raspolaganje svakog našeg člana koji je mogao pomoći u nekom segmentu i bili smo spremni da se “odreknemo” svakoga od nas ukoliko će taj neko donijeti korist klubu. Neki od njih su postali trajni dio kluba kao uposlenici, neki su dio kluba i kao članovi Skupštine, što je samo znak da je klub prepoznao kvalitet i mogućnosti naših članova i nas kao Udruženja. Uostalom, saradnja između kluba i Udruženja je i ozvaničena Sporazumom o saradnji. Udruženje se odazivalo i na svaku akciju kluba, od kupovine desetogodišnjih ulaznica za istočnu tribinu pa do onih “najsitnijih”, a iznos direktne finansijske pomoći klubu smo odavno prestali da bilježimo.
Također, naše Udruženje je uvijek bilo na dispoziciji našoj navijačkoj grupi, našim Manijacima. Kako smo često isticali, sigurni smo da ne postoji neko ko iole nosi plavo-bijele boje u srcu, a da se ujedno i ne smatra, pa makar najmanjim dijelom Manijaka. Isto važi i za nas. Svaki od nas je najprije Željovac, a zatim Manijak u sebi. I čast nam je da među nama imamo mnoge koji su učestvovali u radu Manijaka, i to od samog nastanka naše navijačke grupe pa do danas. I za nas će Manijaci zauvijek biti neodvojiv dio porodice Željezničar, uz sam klub i našu Grbavicu. Silueta Dževada Begića Đilde, prvog i jedinog vođe naših Manijaka, na prvom logotipu našeg Udruženja dovoljno govori o tome.
Posebno smo ponosni na sve humanitarne akcije koje smo uradili u proteklih deset godina, a njih nikada nismo ni počeli brojati. Jer u humanosti i humanitarnom radu ni jedan broj, ma šta on predstavljao, ništa ne znači spram onog osjećaja kada se učini dobro djelo, a kojeg je svaki od nas upoznao kroz Udruženje 1921.
A najponosniji smo na jedno…
Sve što smo uradili u proteklih deset godina, sve iznad nabrojano, uradili smo iz čiste ljubavi prema Željezničaru i bez apsolutno ikakve naknade!
Cilj isticanja ove činjenice iznad nije kako bi se uzdizali kao kolektiv ili kao pojedinci, jer mnogo kolektiva i pojedinaca su uradili mnogo za klub, također iz čiste ljubavi i bez ikakve naknade, i na njih smo ponosni čak i više nego na nas. Cilj isticanja ove činjenice nije da se naše Udruženje predstavlja kao “moralna vertikala”.
Cilj je da upravo takav način podrške klubu bude nešto najsvetije, najuzvišeniji ideal svakog ko voli Željezničar i to posebno u vremenu u kojem živimo, a koje sve manje i manje raspoznaje vrijednosti na kojima je, između ostaloga, i utemeljen naš klub. Cilj je da se takav način podrške klubu što više promoviše i što više proširi, te da bude ona neraskidiva veza između Željezničara i svakoga od nas. Cilj je, uostalom, poprilično jednostavan: za Željezničar sve, od Željezničara ništa!
Naravno, naše Udruženje je postalo najprepoznatljivije po projektu 1921 TV.
Cilj tog projekta je vrlo jednostavan – što bolje promovisati našeg Željezničara multimedijalno. I upravo je sam tok tog projekta najbolja paradigma desetogodišnjeg puta našeg Udruženja. Počelo se sa jednom amaterskom kamerom i jednim fotoaparatom kojeg smo koristili kao kameru. Nama čuvena “narandža” i “Cannon”. A došlo se na nivo gdje su se izvještaji sa utakmica radili sa sedam ili osam kamera, od onih najmanjih, popularnih “Go Pro”, pa do profesionalnih kamera kakvih se ne bi postidili ni mnogi filmski studiji i do dronova. Kako je stasavalo Udruženje i ekipa zadužena za projekat 1921 TV, tako su i izvještaji sa utakmica, te ostali video sadržaj, sve više dobijali na kvaliteti i prepoznatljivosti. Kako nam je cilj bio što bolje predstaviti Željezničar, tako nam je cilj bio i fair-play, pa smo u naše izvještaje uvrstili i ono što često nije išlo u prilog našem klubu. To je i samom projektu, ali i cijelom Udruženju, donijelo brojne kritike i “pljuvačinu”. Ali nam je donijelo i pohvale, i poštovanje svakog rivala našeg Željezničara, pa i onih najvećih. I to je nešto što je teško opisivo i što nema cijenu.
Ipak, najveće zadovoljstvo nam predstavljaju navijači Željezničara, odnosno njihovo zadovoljstvo (pa i opravdane kritike) dok gledaju izvještaje sa utakmica našeg voljenog kluba. Čuveno “Kad će izvještaj?” nakon svake utakmice nam se toliko uvuklo pod kožu i nešto je što nas jednostavno tjera da budemo još bolji nesmanjenom žestinom.
Nažalost, svima je i poznato sa kakvim se udarcem suočio projekat 1921 TV, a samim tim i naše Udruženje. Ne zbog materijalnih sredstava, jer Udruženje je i ovaj projekat radilo bez apsolutno ikakve naknade. Već zbog osjećaja “svezanih ruku”, odnosno nemogućnosti da pomognemo našem Željezničaru onako kako najbolje možemo i znamo. Zbog osjećaja očigledne nepravde koja je nanijeta, ne toliko nama koliko našem klubu, pa i ostalim ljubiteljima bosanskohercegovačkog fudbala. I zbog toga što je to bio jasan pokazatelj kako stoje stvari u domaćem loptanju…
Projekat 1921 TV nije u potpunosti nikada stao i nikada neće stati, iako je značajno “ograničen”. Udruženje i dalje radi na što boljoj multimedijalnoj promociji našeg Željezničara. I živi u ubjeđenju da će i onoj nepravdi koja je nanijeta jednoga dana doći kraj!
Mnogo puta nam je postavljeno pitanje: kako?
Kako funkcionišete? Kako “gurate” sve ovo, a posebno projekat 1921 TV, ako ni od kluba, ni od navijača Željezničara ne uzimate ni jednu konvertibilnu marku? Kako niste izgubili volju? Kako mislite u budućnosti?
Kada je začeta ideja o nastanku Udruženja, ono što nas je odmah nakon bezuslovne ljubavi prema Željezničaru vodilo, jeste stara narodna poslovica koja kaže – “u se’ i u svoje kljuse”. Najveći udio u finansiranju svake aktivnosti našeg Udruženja snosili su njegovi članovi. Što kroz neku vrstu članstva, što kroz običnu donaciju, što doslovnim “odvajanjem od vlastitih usta”… U Udruženju nas ima svakakvih, pa i svako je u različitim finansijskim mogućnostima. Ali ni jedan od nas nikada nije i neće zažaliti ni jedne pare, dokle god ona ide u nešto što će pomoći Željezničaru. I to je maksima po kojoj se vodimo jednu čitavu deceniju.
Imali smo i par sponzora koji su prepoznali naš rad, koji dijele ljubav prema Željezničaru i koji su željeli da dadnu svoj doprinos. I njima smo beskrajno zahvalni.
A posebno smo zahvalni svim navijačima našeg kluba koji su se uvijek na najvišem nivou odazivali na kupovinu artikala koje je naše Udruženje izrađivalo, čime su direktno doprinosili što boljem radu Udruženja, a najviše što boljim izvještajima sa utakmica 1921 TV.
Bilo je i sigurno će biti još mnogo pokušaja da se rad našeg Udruženja diskredituje, posebno sa tog aspekta materijalnih sredstava. To je dalje vodilo u svrstavanje Udruženja u “ove” ili “one”. Predstavljanja Udruženja kao nekog ko ne želi dobro klubu ili, još gore, ima neku korist od kluba. Ali zahvaljujući istrajnosti na transparentnosti i legalnosti našeg angažmana, te samim rezultatima tog angažmana, ti pokušaji su bili i ostat će u korijenu sasječeni, a obraz našeg Udruženja zauvijek čist, baš poput ljubavi prema klubu koju gajimo.
Sve ovo iznad se može sumirati u vrlo jednostavan odgovor na pitanje kako funkcionišemo?
Kao porodica. I to ne u prenesenom značenju. Jer deset godina, pa i više, zajedničkog angažmana za dobrobit Željezničara mnogo su učvrstile veze između naših članova. Neke su prerasle i one prijateljske, pa su poprimile obrise porodičnih, a naša porodica uz to uvijek ostaje otvorena za nove članove. I to smatramo jednom od naših najvećih pobjeda, a posebno znajući koliko je na tome insistirao naš učitelj, počasni predsjednik i najveća legenda, Ivica Osim. Ta njegova maksima, taj njegov postulat i njegov citat je i utkan u samu srž našeg Udruženja, pa se našao i na našim majicama i članskim karticama.
Naravno, neke životne okolnosti su dovele i do toga da pojedini nisu toliko aktivni u radu Udruženja kao prije ili su aktivniji na pomaganju klubu na druge načine. I to je sasvim normalno. Ali naš najveći gubitak jeste i odlazak našeg Muhameda Čaluka. Naš Chala nas je zauvijek napustio 9. jula 2019. godine. Koliko je njegova smrt bila iznenadna, šok za sve nas je bio 1921 put veći. On to sigurno ni sada ne bi volio čuti, kamo li za života, ali je kao jedan od utemeljitelja naše priče bio i jedan od njenih motora. I sa njegovim odlaskom ćemo se možda nekada i pomiriti, ali njega i njegovu ljubav prema Željezničaru, ne da nećemo zaboraviti, već će nam biti kao najveći uzor!
Neki će reći da je ovo mnogo redova za jedan rođendan, za jednu godišnjicu jednog Udruženja koje ne okuplja baš mnogo ljudi i koje se ne bavi tako “velikim” poslom i nema tako “veliki” utjecaj. Posmatravši sa strane ili malo veće distance to, možda, i jeste istina.
Ali svaki od nas odlično zna šta je stalo u proteklih deset godina. Svaki od nas zna od čega smo počeli i do čega smo sada došli. Svaki od nas zna šta je sve bilo potrebno dati i čega se sve bilo potrebno odreći da imamo ovo što imamo. Svaki od nas se upoznao i sa trnjem, i sa zvijezdama. I ovi redovi, i ova čestitka je za nas i našu dušu! Zaslužili smo je!
Jedan od naših članova je na vrlo domišljat način iskazao ljubav prema Željezničaru i ono što ga izdvaja od ostalih, a to je ujedno bio i najbolji odgovor na prozivke zlih jezika “kako ima mnogo Željezničara”. Istina, ali, kako je on to rekao, ovaj naš je, u svakom mogućem smislu, “od mnogih – jedan”!
Upravo tu izreku koristimo i parafraziramo u ovome tekstu, odnosno njegovom naslovu, kojim obilježavamo deset godina našeg Udruženja. I sa ogromnim ponosom u srcu kažemo da je, od mnogih decenija pred nama, ovo tek prva!
A našem Željezničaru, koji trenutno prolazi kroz jedan težak period, možda i najteži u svojoj 103 godine dugoj historiji, sa kojim smo obišli svijet i doživjeli baš sve što se može doživjeti, možemo da kažemo da zauvijek ostajemo, nikada ne odustajemo i da…
IZ LJUBAVI PREMA TRADICIJI, ŽIVIMO ŽELJEZNIČAR!
Udruženje 1921