Konačno je došlo i posljednje, 33. kolo sezone 2020/2021. Naš Željezničar na našoj Grbavici dočekuje Krupu. Svi znaju šta se dešavalo, sve je vidljivo golim okom, svi su načisto sa stanjem u kojem se nalazimo i osjećanja nisu uopće pomiješana. Naprotiv, svi imaju istu, skromnu, ali žarku želju – da se jedna od najgorih sezona u stogodišnjoj historiji kluba napokon završi. I više nikada, nikome i nigdje ne ponovi.
Često znam, u trenucima kada neko kaže kako mu se nešto otegnulo i kako jedva čeka da se završi, prisjetiti se fudbalske sezone 2015/2016 i sve ono kroz šta je naš Željezničar prolazio u tih gotovo godinu dana. O, Bože, kako se ta sezona bila otegnula! Ko se sjeća, ne treba ga podsjećati i objašnjavati mu. Ko se ne sjeća, ne možeš mu je objasniti i da hoćeš. Kada je odsviran i posljednji sudijski zvižduk na utakmici u Lukavici protiv Slavije, koju smo odigrali jako blijedo i bijedno i koja je završena 1:1, imao sam osjećaj da su prošle tri, a ne jedna sezona, i teško da sam se ikada osjećao „umornijim“ i „opterećenijim“ nakon jedne sezone nego li tada. A vjerujem da je i većina moje „braće po boji“ dijelila isto mišljenje. Eto, pet godina sam živio u ubijeđenju da ne može, da ne kažem gore, ali teže i opterećenije svakako. I taj san je, kako je i dostojno sezoni u kojoj smo porušili mnoge negativne rekorde, srušen i gotovo da sija spram osjećaja kojeg nosim u sebi uoči posljednje utakmice u tekućoj sezoni. Sezoni 2020/2021…
Vrtili se, muljali… dok nije „udario minus“
Nisam uopće želio da se bavim bilo kakvom vrstom rezimiranja sezone koja će već od večeras biti prošla. Nisam to želio ni zbog nagovora prijatelja koji žele da, ako je to ikako moguće, zaborave da se ova sezona uopće odigrala, da je izbrišemo iz svih materijalnih i nematerijalnih uspomena. Niti sam to želio zbog sebe. Osjećam se daleko više psihički istrošeno nego li što sam bio prije pet godina da je to nemoguće opisati. Ali neki vrag u meni mi opet ne da mira. Valjda kada dođe do samoga kraja, počneš razmišljati o početku. Kada hoćeš posljednji put da kažeš koliko nam je stvarnost crna, vraćaš se unazad ne bi li se prisjetio makar jedne i jedine svijetle sekunde.
A svijetlije nije moglo početi, uistinu! Nakon svega što smo kao klub i navijači preživjeli prije tačno godinu dana, nakon nezapamćene bruke u historiji bosanskohercegovačkog fudbala i nakon očiglednog uplitanja politike i kriminala u odluku ko će biti „šampion“ prekinutog prvenstva, a ko će u kvalifikacije za europska takmičenja i u niži rang, mislio sam da ćemo mnogo bolnije iskihati odluke donesene u trokutu Sarajevo – Borac – Zrinjski. A i osim toga, pandemija korona virusa je neminovno svima značila prazne stadione i praznije klupske kase. U svemu tome, opravdano sam mislio da će naš Željezničar biti najviše oštećen. Samo, početak priprema za ovu sezonu i početak sezone govorio je dijametralno drugačije…
Ako se ne varam, mislim da nikada nismo sezonu otvorili sa četiri uzastopne pobjede (Velež, Radnik, Borac, Sloboda), niti smo seriju prijateljskih i pripremnih utakmica (odigranih uglavnom na našoj Grbavici) završili bez poraza. Zaista su taj juli i taj august izgledali vedro i lijepo. I na praznoj Grbavici i na daleko oko nje osjetila se pozitivna, pobjednička atmosfera i imali smo razloga, iako smo bili jako daleko od toga, da se nadamo kruni na kraju sezone, u godini kada ćemo slaviti 100. rođendan kluba. A onda je došao prvi hladan tuš zbog kojeg smo se i u pola ljeta morali dobro tresti. Poraz od Mladosti na Grbavici je u jednom momentu ubio svaku pozitivu koja nas je držala. Ne zbog poraza kao poraza, već zbog okolnosti u kojima je došlo do njega, zbog očiglednog sabotiranja od igrača i stručnog štaba. Zašto? Možemo i danas samo nagađati. Ali tu su kola već krenula niz brdo i nikakve kočnice ili popravke za koje smo se hvatali više nisu mogla da ih zaustave, ni do dana današnjeg.
Sagu oko „europskog“ gostovanja u Izrael kod Maccabija iz Haife svi znaju i bilo bi jako bezobrazno prebacivati kompletnu krivicu na nas same. Ali na kraju sage, kada smo bez skoro pola tima zbog „korona virusa“ poraženi u jednoj i jedinoj europskoj utakmici ove sezone, više nije bilo ni važno ko je kriv. Veliki materijalni, fizički i psihički udar je zadobio Željo i već tada se vidjelo da se crni oblaci počinju nadvijati nad Grbavicom. Ni pobjeda nad Širokim Brijegom u nastavku prvenstva nije uspjela da ublaži gorak osjećaj koji se već u idućem kolu vratio još jednim porazom na Grbavici, protiv Krupe. Tada su se već mogle primjetiti i prve pukotine u samoj organizaciji i finansijskoj stabilnosti kluba što je dodatno „pogodovalo“ turobnoj atmosferi. Utisak je popravljen plasmanom u osminu finala Kupa Bosne i Hercegovine pobjedom nad Budućnosti i pobjedom protiv Tuzla Citya u prvenstvu nakon čega je uslijedila reprezentativna pauza, a odmah nakon nje i niz od sedam utakmica u tek nešto više od 20 dana. I za mnogo naprednije lige, klubove i igrače to bi bilo previše, a kamo li za nas. Na kraju krajeva, kada je išta, iza čega stoji Fudbalski savez Bosne i Hercegovine, imalo ikakvog smisla?
Mislio sam da će nas taj niz u potpunosti dotući. Bukvalno nije bilo ni jedne slamke za koju bih se uhvatio da mislim drugačije jer ništa nije bilo na svome mjestu. Niti je ekipa izgledala čvrsto i samouvjereno, niti je stručni štab znao šta da radi u tim trenucima, a pogotovo upravljačke strukture kluba, niti smo u konačnici mi navijači na bilo koji način mogli da ublažimo te probleme i da ih amortizujemo ili preokrenemo u našu korist i slogu iz koje bi Željo izašao jači. Ali niz od sedam utakmica je, slobodan sam reći u ime većine navijača, završen iznad očekivanja. Utakmice protiv Olimpika, Goražda (pobjedom nad Goraždem Željo se plasirao u četvrtinu finala Kupa, Veleža, Zrinjskog, Radnika, Sarajeva i Borca završene su sa skorom od četiri pobjede, dva neriješena susreta (očekivano, protiv Veleža i Sarajeva) i porazom od Borca na kraju serije, daleko više zbog nesreće nego zbog nekvaliteta, ali avaj…
Nakon još jedne reprezentativne pauze, uslijedio je i istinski šok za sve one koji Željezničar i njegove vrijednosti nose duboko u srcu. Ne zbog blijedog fudbala prikazanog protiv Slobode u utakmici koja je završila neriješno, već što smo već idućega dana zauvijek ostali bez predsjednika Upravnog odbora našeg Željezničara. Našeg Admira Džubura. I ne samo što je Željo ostao bez predsjednika. Željo i svi Željovci su ostali bez jednog primjera ljubavi i posvećenosti prema klubu, bez brata sa tribine što je Admir, prije svega ostaloga i bio. U njegovu čast i iz inata, ekipa je ostvarila dvije velike pobjede u naredna dva kola, protiv Mladosti i Zrinjskog. A onda je, nakon odlaganja neizbježnog, krenuo slobodni pad. Porazom od Širokog Brijega, koji je mogao biti katastrofalan da se u posljednjim minutama nije koliko-toliko ublažio, i porazom od Krupe početkom decembra je okončan prvi dio sezone. Naš Željezničar ga je okončao na drugom mjestu na tabeli, sa devet bodova zaostatka za prvoplasiranim…
Nekada „plavo proljeće“ a sada crno da crnije ne može biti
Relativno mirna zimska pauza je bila u Zvorničkoj 27. Osim par kozmetičkih promjena u rukovodstvu kluba i minimalnih promjena u igračkom kadru koje gotovo da se nisu ni osjetile u nastavku, uz standardne pripreme u Hercegovini, ništa se značajnije nije dešavalo. Čak je i većina navijača, ali i javnosti, bila iznenađena i vjerovala je da će se Željo ipak uspjeti „skupiti“ pred nastavak sezone i da će dati sve od sebe da dođe do titule prvaka, bez obzira na bodovnu razliku. A ako ništa, tu je bio i Kup.
Prva utakmica u nastavku sezone odigrana je na Grbavici protiv Sarajeva i u jednoj poprilično dosadnoj predstavi moglo se već vidjeti da od želja navijača neće biti ništa. Željo je tim neriješenim susretom propustio priliku da se primakne prvoplasiranom i da se aktivnije uključi u borbu za prvo mjesto. Uslijedio je potom i dvomeč sa Tuzla Cityem, jedan za drugim susreti u prvenstvu i četvrtini finala Kupa. Prvi završen porazom, a drugi neriješenim susretom i ispadanjem nakon izvođenja penala. Tu je kriza u kojoj se nalazila i ekipa i cijeli klub počela sve više i više da bukti, a u svom jadu kojim smo se zavili, došla je i utakmica protiv Olimpika. Čak i prva pobjeda Olimpika nad Željom u historiji ostala je u sjeni jedne od najvećih pljački u bosanskohercegovačkom fudbalu od strane Fudbalskog saveza, Komiteta za sudije i suđenje i arbitara Matea Muse, Mirze Čejvanovića i Jure Muse. Plavi su, kao malo kada do tada, oštećeni, blago rečeno, nerazumskim sudijskim odlukama i time u potpunosti izbačeni iz borbe za titulu prvaka, ali i borbe za plasman u kvalifikacije za europska takmičenja naredne sezone. Ko u stvarnosti stoji iza odluke da se na onakav način ošteti naš klub, ostaje, također, u domenu nagađanja. Utakmicom bez golova protiv Tuzla Citya je otvoren treći dio sezone, a onda je uslijedila još jedna reprezentativna pauza.
U krizu smo već duboko bili zagazili pa nikakve pauze nisu uspjele da je ublaže i da ih iskoristimo za zbijanje redova i izvlačenje onoga što je najbolje za klub. Poraz od Slobode u Tuzli je bio ništa spram ubjedljivo najluđe utakmice koju smo gledali ove sezone, a možda i u proteklih nekoliko. Puna preokreta, kontroverznih sudijskih odluka i javno iskazanim nezadovoljstvom stanjem u kojem se Željo nalazi, utakmica je završena bez pobjednika, rezultatom 4:4. Nakon utakmice je uslijedilo ono za što se vjerovalo da će biti velika promjena. Nakon više od dvije godine Amar Osim je napustio poziciju šefa stručnog štaba i time „okončao“ i svoj treći mandat na klupi Željezničara u historiji. U stvarnosti, Amar Osim, kao predvodnik „promjena u klubu“ sa kraja 2018. i početka 2019. godine, nije nigdje otišao već je ostao na nedefinisanoj funkciji u klubu. Na njegovu poziciju je doveden čuveni Blaž Slišković, ali je u startu bilo jasno da je iluzorno očekivati od Sliškovića bilo kakvo čudo, iz mnogo objektivnih i subjektivnih razloga. Slišković je debitovao remijem protiv Radnika, a onda su uslijedila tri vezana poraza (Olimpik, Sarajevo i Široki Brijeg) nakon kojeg Slišković „zbog porodičnih problema“ napušta klupu Plavih i na koju se nije vratio do danas. Raštimani stručni štab, sa raštimanom ekipom niti je mogao uraditi nešto mnogo, niti se to od njih očekivalo. Ipak remi protiv Veleža je možda bila i naša najbolja utakmica ovoga proljeća, ali vrlo brzo, porazima od Borca i Zrinjskog se konačno pokazalo ono što smo svi manje više znali – ovo je jedna od najgorih ekipa i sezona u historiji Fudbalskog kluba Željezničar.
Grbavica baza bez poraza, ako si gost. A u goste, sa obrazom.
Na kraju, brojke ne lažu. Naš Željezničar će, bez obzira na rezultat u posljednjem meču protiv Krupe, sezonu završiti na sedmoj poziciji. Bit će to najgori plasman kluba u posljednjih 12 godina. Željo je sezonu 2008/2009 završio na devetom mjestu i samo je još dva puta od završetka Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio plasiran ispod sedmog mjesta. Oba puta za vrijeme Agresije. Iznad Želje će završiti ekipa Tuzla Citya, a ispod druga tuzlanska ekipa, Sloboda. Brojke govore i sljedeće: Željo je u do sada 32 odigrane utakmice skupio 41 bod iz 11 pobjeda, osam remija i 13 poraza, uz gol razliku od 47 postignutih i 43 primljena pogotka. Ali ono što sve navijače posebno boli jesu rezultati na Grbavici i u gostima.
Nekada smo znali brojati i preko 50 utakmica u nizu bez poraza na našem ponosnom stadionu. Nekada je Grbavica sa punim pravom nosila epitete kao što su „Dolina ćupova“ i „Baza bez poraza“. Nekada smo zaista bili ponosni i k’o kamen jaki domaćini. Evidentno je da je došlo do slabljenja tog faktora u posljednjih nekoliko godina i to u cijeloj ligi, što je u konačnici i dobro. Vremena kada je pobjeda u gostima za veliku većinu fudbalskih klubova u Bosni i Hercegovini bila misaona imenica su, svim srcem se nadamo, daleko iza nas, ali ovoliko loši rezultati našeg Željezničara, na našem stadionu, prelaze svaku granicu zabrinutosti. Da se gledaju samo domaće utakmice, Želji bi bio upitan opstanak u ligi. U tom segmentu, jedino „gori“ od nas su Mladost i Olimpik, mada sva tri kluba imaju po tek 19 osvojenih bodova na svojim stadionima. Počelo je sa porazom od Mladosti u augustu, a svaki naredni, koliko je bio bolan, toliko nas je i navikao da nemamo više nikakvu prednost domaćeg terena, koji važi za jedan od najkvalitetnijih u državi. Pobjede na Grbavici su još ostvarili i Krupa, Široki Brijeg (dva puta), Olimpik (dva puta) i Borac. Uspio je Željo savladati Veleža, Borca, Tuzlu City, Zrinjski i Radnik na svome stadionu. Također, na Grbavici je savladana i ekipa Goražda u okviru šesnaestine finala Kupa, dok su se „samo“ jednim bodom sa Grbavice morali zadovoljiti Sloboda, Sarajevo, Tuzla City i Mladost. Totalno šest pobjeda, četiri remija i sedam poraza na Grbavici, uz gol razliku od 24 postignuta i 21 primljeni pogodak. Istinska domaćinska bruka i sramota!
Ali zato kada odemo u goste, uh… Možda ne većina, ali veliki broj navijača se sigurno sjeća kako smo znali biti užasni u gostima. Već sam iznad spomenuo kako je sam bosanskohercegovački fudbal jedan period bio koncipiran kao izrazito domaćinski, ali naš Željezničar je znao provesti i po više od dvije godine bez pobjede u gostima. Sa ove vremenske distance to nam se čini jako dalekim, amaterskim i nemogućim. Ponovo, nadamo se da će za dobrobit cjelokupnog bosanskohercegovačkog fudbala tako i ostati. A ako je suditi prema rezultatima Plavih na gostovanjima ove sezone, na dobrom smo putu. Ukupno je Željo u gostima ove sezone odigrao 19 utakmica – 16 u prvenstvu, dvije u Kupu i jednu u kvalifikacijama za Europa ligu. U 16 prvenstvenih utakmica, ubilježeno je po šest pobjeda i poraza te četiri remija. U Kupu je ostvarena jedna pobjeda i jedan remi dok je jedina europska utakmica koju je Željo odigrao ove sezone završena porazom Plavih. U 19 utakmica, zabilježena je gol razlika od 32 postignuta i 25 primljenih pogodaka. U prvenstvu je Željo bio uspješniji kod Radnika, Slobode, Širokog Brijega, Olimpika, Mladosti i Zrinjskog, dok se poražen vraćao sa gostovanja ekipama Borca, Krupe, Tuzla Citya, Slobode, Sarajeva i Zrinjskog. Također, sa jednim bodom više Željo se vraćao i sa gostovanja Veležu (dva puta), Sarajevu i Radniku. U Kupu, iako je ispao nakon gostovanja Tuzla Cityu, Željo nije poražen (gleda se rezultat sa kojim je okončan regularni dio utakmice), a osim remija u Tuzli, Plavi su slavili u Banovićima protiv ekipe Budućnosti. I na koncu, najzahtjevnije gostovanje ove sezone, ono u Izraelu, Željo je završio porazom od Maccabija iz Haife.
Na prvi pogled na tabelu, neupućeni bi rekli da je Željo cijelu sezonu odigrao toplo-hladno. Da je bilo pojednako dobrih i loših rezultata i da je sredina tabele tačno po mjeri ostvarenog (ne)uspjeha. Međutim, hronologija događaja kaže drugačije. Hronologija, kao što smo je i naveli iznad, kaže da je krenulo sjajno, pa se spustilo na dobro i prihvatljivo, a kada je krenulo u potpunosti loše, onda nikada nije ni prestalo. Veliko olakšanje i zahvalu navijači Želje duguju dobrim rezultatima ostvarenima do novembra. Sve što je poslije uslijedilo, bio je čisti horor i sa pravom se pitam gdje bi Željo završio da se, ili cijelu sezonu igralo u ovakvom tempu u kakvom se sada igra, ili da sezona traje još tri ili četiri kola. Mnogi loši rekordi su oboreni, ali jedan se posebno izdvaja i sa njime se najvjerodostojnije može zaključiti priča o rezultatima – Željo je bez pobjede već 16 utakmica u nizu. Nikada, ali nikada u svojoj stogodišnjoj historiji Željo duže nije bio bez pobjede…
Tim ili skup individualaca?
Igrački kadar sa kojim je raspolagao stručni štab ove sezone i koji je zaslužan za gore pobrojane rezultate je izrazito šarenolik i ni u svom jednom segmentu nije ostvario konstantu ili mir. Jedini odgovorni za sastavljanje igračkog kada jeste stručni štab na čelu sa Amarom Osimom. Iako je vodio ekipu u četiri utakmice, Blaž Slišković nije imao niti volje niti mogućnosti, a niti vremena, da vrši velike promjene u kadru. Almir Memić i Bakir Šerbo, kao najodgovornija lica u istom štabu nakon odlaska i Sliškovića, još manje…
Svako je ove sezone nosio plavi, nama itekako sveti dres. Od igrača koji još uvijek imaju pravo nastupa za kadetske i juniorske selekcije kluba, preko igrača koji u Želji broje čak petu ili šestu godinu u nizu, preko igrača koji se prvi ili ko zna koji put vraćaju na Grbavicu, preko nekada velikih imena i talenata, a sada ostarjelih i istrošenih igrača, do gotovo potpunih fudbalskih anonimusa koji su ko zna odakle i kako došli u Željezničar.
Minute u dresu Željezničara ove sezone su upisali: Filip Erić, Irfan Fejzić, Vedad Muftić, Josip Bender, Siniša Stevanović, Ante Blažević, Aleksandar Kosorić, Frane Ikić, Luka Miletić, Vedran Vrhovac, Omar Beća, Eldar Šehić, Ivan Milićević, Jasmin Čeliković, Mehemed Alispahić, Petar Bojo, Faruk Duraković, Haris Hajdarević, Nermin Jamak, Anel Šabanadžović, Damir Sadiković, Semir Štilić, Samir Bekrić, Sinan Ramović, Mustafa Mujezinović, Sedad Subašić, Mladen Veselinović, Damir Hrelja, Asim Zec, Hamza Gasal, Salko Nargalić, Ivan Lendrić, Luka Juričić i Ermin Zec. Ukupno 34 igrača su ove sezone „branili“ ime, grb i boje Željezničara. Neki od njih su došli u prvenstvenim pauzama, neki u reprezentativnim, neki u pola sezone, a neki su, Boga mi, i odlazili na iste načine. Neki su već i napustili klub. Neko ima veliku želju da sva ova imena se izbrišu iz svih klupskih dokumenata i arhiva i da nigdje ne ostane zabilježeno da su nosili naš dres. Legitiman zahtjev. Mnogo, mnogo jada i boli su nam nabrojani zadali. Ali baš iz toga razloga i iz razloga što smo postali izrazito zaboravni kao kolektiv, svako od ovih imena treba itekako zabilježiti. I još naglasiti uz njihova imena sve ono što (ni)su učinili na terenu za naš Željezničar. Da se za mjesec, godinu, deceniju, pa čak i stoljeće, uvijek možemo prisjetiti njihovih zasluga, ukoliko poželimo da ih opet gledamo u našem dresu ili blizu kluba uopće. Takozvani „stručni štab“ je suvišno i spominjati. Toliko je brojan i fleksibilan (dolazi i odlazi kako ko želi) da se sva imena propisno ne mogu ni nabrojati. A koliko je stručan, vidimo.
Igrači nisu jedini krivci ovome što imamo danas. Nisu čak ni najveći. Niti su sami sebe doveli u klub, niti su sami sebi davali ugovore, niti su sami sebe stavljali u igru. Neki od njih, jednostavno, nisu ni za fudbala, a kamo li za Želju. Ali i pored svih problema za koje oni nisu krivi, uspjeli su smoći dovoljno kukavičluka, bezobraznosti, podlosti i, praktično, dušmanluka, da krizu u kojoj se naš klub našao produbljuju iz utakmice u utakmicu. Svjesno na terenu sabotirajući igru zvanu fudbal i klub u potpunosti pokazali su da nisu ništa bolji od onih zbog kojih se klub našao u problemima. Istini za volju, loši rezultati igrača su posljedica nedostatka finansijskih sredstava na njihovim računima i to više nije nikakva tajna. I, također istini za volju i iz ljubavi prema časti kluba (odnosno onome što je ostalo od te časti), svaki zdravi razum će biti za to da se svakome kome se i jedan jedini fening duguje isplati onako kako je stavljeno crno na bijelo. Ali, „gospodo“, vi za naplatu onoga što vam se duguje imate mnogo načina i u bilo kojem slučaju nećete ostati bez „vaših“ novaca. I ne trebate, ali niste trebali da nam uradite i ovo što ste uradili. Niste trebali, ako već znate da će dugovanja prema vama biti isplaćena na ovaj ili onaj način, da sabotirate klub na terenu. Naprotiv, trebali ste da budete mnogo „bolji“ od onih što su vas doveli i što su vam obećali taj novac. Trebali ste da do posljednjeg dana na terenu dajete sve od sebe, sve što znate i možete, pa onda da sa obrazom naplatite dugovanja od Željezničara i time se uzdignete iznad njih. Trebali ste i u konačnici zbog onih zbog kojih se i igra fudbal – nas navijača. Da vas pamtimo po lijepome, kao one koji su sve od sebe davali kada je bilo najteže i da se slavimo svaki vaš uspjeh bez obzira gdje vas karijere i životi odnijeli. Trebali ste fudbal i pobjede da stavite iznad svega. Ako ne i zbog kluba i nas navijača, onda zbog sebe. Neće, „gospodo“, niko igrače iz ekipe sredine tabele jednog od najlošijih europskih takmičenja u fudbalu, igrače koji za pobjedu ne znaju skoro pola godine. Većina vas će napustiti Željezničar u skorije vrijeme. Možda čak i svi. Nekome ističe ugovor, neko će se sporazumno ili na neki drugi način rastati sa klubom, a neko će možda i okončati fudbalsku karijeru. Ma šta uradili, rekli, napisali i objavili na kraju, na vašem odlasku sa Grbavice jedno sigurno ostaje u srcima koji istinski vole ovaj klub – daleko vam kuća od Zvorničke 27 i svetog imena Željezničar!
Neformalni, nedefinisani, nesposobni…
Ipak najveće zasluge za rezultatski, finansijski, organizacijski i, što je najbolnije, moralni sunovrat kluba pripadaju onima van zelenog terena. Od „neformalne grupe“ kao vodilje „promjena u klubu“ na zimskoj pauzi sezone 2018/2019, preko krajnje nesposobnih i osoba sumnjivih namjera koje su „promjenom“ instalirane u rukovodeće organe kluba, do svih onih koji slijepo brane i pravdaju uništavanje našeg Željezničara u godini kada slavi stoti rođendan, u što spadaju samoprozvani i nepismeni „novinari“ i „uticajne osobe“. O vođi gore pomenute grupe, donedavnom šefu stručnog štaba, a danas nedefinisnanom uposleniku kluba Amaru Osimu, dešavanjima sa kraja 2018. godine i početka 2019. godine i protekle dvije i pol godine nema se više šta reći. Mišljenja među navijačima i onima koji istinski vole ovaj klub mogu biti podijeljena oko milion stvari. Neslagati se možemo u mnogo čemu. Od trivijalnosti kao što je dizajn neke majice u Fan shopu do same vizije budućnosti kluba. Ali na činjenice ne možemo, ne smijemo i nećemo ostati slijepi, gluhi i nijemi.
A činjenica je da se naš Željezničar nalazi u ogromnim problemima. Neko od „braće po boji“ se u svoj muci našalio i rekao jednu bolnu istinu: mi smo bez pobjede već pola godine, a to nam i dalje nije najveći problem. I nije. Željo se nalazi u velikim dugovima. Od plata igračima i uposlenima, preko dugova dobavljačima do poreznog duga prema državi. Neki od tih dugova su stari i po dvije decenije, neki i nemaju pravno uporište, a neki će tek i da pristignu. Ima tu, najblaže rečeno, svega. Ali prihoda nikako. Ruku na srce, ne treba biti bezobrazan i treba pošteno reći da je naš klub mnogo oštećen pandemijom korona virusa. Bez navijača na tribinama (samim time i manjim interesom navijača za druge vrste finansijske potpore klubu), sa manjim prihodima od sponzora koji su se o svome jadu zabavili tokom pandemije i bez gotovo ikakvih sredstava od onoga čime se bavimo, fudbala (izlazak u europska takmičenja i prodaja igrača, kao osnovni izvori prihoda u klubu), nije bilo teško pogoditi u kojem će se pravcu kretati poslovanje kluba. Ali to nije i ne smije biti opravdanje za odsustvo bilo kakvog rezervnog plana, bilo kakvog plana za vrijeme krize i bilo kakve ideje i spremnosti da se poslovanje kluba dovede u normalu bez obzira na vanjske faktore. Upravo je to ono što je u konačnici presudilo našem Željezničaru. Na koncu svega, i bez korona virusa, upravljačke strukture kluba već godinama ne mogu (ili ne žele) da pronađu model po kojem bi klub postao samoodrživ, dovoljan samome sebi, čist i ispravan koliko god to može da bude. Sve to je tek počelo da dolazi da naplatu. Fudbalski klub je jedan jednostavan i začarani krug. Nema uspjeha na terenu? Nema novaca. Nema novaca? Nema plata za one koji uspjeh donose. Nema plata? Nema uspjeha na terenu. O samoj organizaciji kluba da ne govorimo. U potpunosti poremećen sistem nadležnosti i odgovornosti, niti se zna ko pije ni ko plaća, a sve to vrlo često prelazi i granice pravno dozvoljenog.
Naravno, muku sa finansijama i organizacijom kluba mi mučimo od Agresije do danas. Ne razlikuje se trenutna garnitura ljudi u klubu mnogo od svih njenih prethodnika. Uostalom, Željo nikada nije imao nekih ozbiljnih para, a kamo li mnogo. I onda kada je imao, narodski rečeno, proćerdao ih je u bezdan vrlo brzo, ostavljajući za sebe tek mrvice. Valjda kako i dolikuje simbolu radničke klase. Ali i onda kada ih je imao, i onda kada je u klubu vladao apsolutni kokuzluk, ljubav, obraz, čast i poštenje su bile zvijezde vodilje! Iste te zvijezde vodilje već 100 godina drže klub u životu. Iste zvijezde vodilje su nam pomogle da preživimo kada to niko nije želio i kada niko nije vjerovao u to. Valjda su se zbog toga sve krize i svaki kokuzluk lakše prebrodili. Ali trljati samome sebi sol na ranu i rezati granu na kojoj sjediš, to gledamo tek u posljednje vrijeme. Istakao sam gore da je najbolniji od svih sunovrata koje klub doživljava onaj moralni. Ono što svi, kao navijači, dobijamo od kluba na dnevnoj bazi u vidu izjava, saopštenja, ideja i poteza udar su na zdrav razum svakoga od nas, pa i na našu ljubav prema klubu. Sramoćenje svetog imena kluba, kaljanje njegovog čistog obraza i srozavanje njegovog teško stečenog ugleda gledamo i slušamo na dnevnoj bazi. Na raznim mjestima, u svako doba i na razne načine. I ne treba zaboraviti ni sramotan, dušmanski odnos prema našem domu, prema stadionu Grbavica. Ne da je stopiran svaki napredak na našoj infrastrukturi, nego se i prema ovome što imamo odnosimo sa velikim nemarom i nepoštovanjem, pa danas naša ljepotica izgleda jako zapušteno i tužno. Svjestan sam da su kokuzluk, nesposobnost i veliki ego jako, jako opasna kombinacija. Ali nemati mrvu obraza i časti i ne odstupiti sa funkcije na kojoj samo praviš štetu, već nastaviti gurati po svom, a preko imena Željezničar, to je neoprostivo!
Uostalom, stanje je takvo da se sve manje i manje pitamo šta je bilo i ko je kriv, a sve više i više šta će biti i kako ćemo dalje? Potrebne su velike promjene. Možda i veće nego što bilo ko od nas može da zamisli. Prije svega one u mentalitetu onih koji se nalaze/će se nalaziti na rukovodećim pozicijama u klubu. Lični interes, ego i sujeta se u potpunosti moraju odstraniti sa tih pozicija. Ljubav prema klubu, njegova dobrobit i njegov interes, te iskrenost prema sebi i onima koji vole ovaj klub mora biti na prvome mjestu! Tek onda dolaze planovi i opcije za budućnost kluba. Ni jedna od njih, toga smo svi manje-više svjesni, nije i ne može biti idealna. Ali ona najbezbolnija po sve se mora prihvatiti i u njoj se mora istrajati do samoga kraja. Ko će pokrenuti te promjene? Aktuelna garnitura ljudi u klubu (uz veliku čast izuzecima kojih uvijek ima, ali kojima su u ovome slučaju svezane ruke i ne mogu sami učiniti gotovo ništa) i definitivno nije sposobna za to. Ko jeste umjesto njih? Malo ko zna pravi odgovor na to pitanje. Čak se ni po kuloarima više ne licitira sa bilo kakvim imenima koji bi došli kao „spasioci“. Ali klub nikada u svojoj stoljetnoj historiji nije ostavljen sam i na cjedilu. Pa je sasvim sigurno da neće biti ni sada. Jedno je sigurno – sa trenutnom garniturom (uz, ponovo, čast izuzecima) i njihovim neformalnim i nedefinisanim liderom Željezničar će nastaviti da tone sve dublje i dublje…
I dalje stoje iste kritike!
Iako se može nekome činiti kako sva krivica počinje i završava na nama samima, to ipak nije tako. Istina je da je najveća odgovornost i krivica za stanje u kojem se nalazi naš voljeni Željezničar na nama samima. Ali nije potpuna. Jedan mali, ali podjednako važan djelić slagalice čiji je konačni izgled Željo kakav je danas leži na dušmanima našeg kluba, našeg bosanskohercegovačkog fudbala i države u cijelini – Fudbalskom savezu Bosne i Hercegovine.
Ma koliko loši bili i koliko sami sebe jeli zbog ove autodestrukcije, nismo i nećemo zaboraviti odnos „krovne kuće“ bosanskohercegovačkog fudbala prema našem Želji. Počelo je to onoga trenutka kada je prekinuto prvenstvo i Kup prije godinu dana. Već tada se jasno i precizno moglo vidjeti u kojem pravcu će se stvari kretati u narednom periodu. Želji je uskraćena borba za oba trofeja. Krajnje idiotskim opravdanjima i krajnje providnim političko-kriminalnim lobijima i igrama Savez je direktno oštetio Željezničar i za sportske uspjehe i za potencijalnu finansijsku dobit. Iako se izrazito gorka pilula morala progutati, jer sami nismo mogli baš ništa, ostalo je zabilježeno da je neko nekada i negdje upozorio na moguća dešavanja i promjene u domaćem fudbalu koje će uslijediti i koje će posljedice imati. Taj neko smo bili baš mi! Iz tog razloga sva recentna dešavanja i previranja u bosanskohercegovačkom fudbalu, a i iz razloga što smo mi sami po sebi odveć slabi da nismo nikakav faktor u istom, svi pratimo sa posebnom vrstom zadovoljstva i užitka, prisjećajući se stare anglosaksonske izreke: karma is bitch!
Ali i ove sezone, u kojoj smo se upoznavali sa našim krajnjim nesposobnostima, itekako smo osjetili dušmanluk koji Savez sa svim svojim organima, odborima, komitetima i uposlenicima gaji prema našem Željezničaru. Počelo je perfidnim izbacivanjem ekipe 1921 TV sa stadiona, nastavilo se nerazumnim terminima utakmica što je svoj vrhunac doživjelo na jesen prošle godine, kada je Želji strpano sedam utakmica u 23 dana, a sve je pratio uobičajno nejednak sudijski kriterij na utakmicama Plavih, a u korist protivnika tokom cijele sezone. Vrhunac je svakako pomenuta pljačka i kriminal na utakmici protiv Olimpika na Grbavici, u martu ove godine. Iako je pogodak gostiju za prvu pobjedu u historiji nad Željom postignut regularno i nakon greške naše ekipe, ostatak utakmice je bio školski primjer mafijanja glavnog arbitra sa pomoćnicima na sred Grbavice. Bruku i sramotu dvojice Musa i jednog Čejvanovića, ali i cjelokupnog Saveza, cijela država je imala priliku gledati u prijenosu uživo. Ali ništa manje bolna nije bila ni posljednja u nizu uvreda koje je Željo dobio iz Saveza, kada je utakmicu u Mostaru protiv Veleža sudio niko drugi nego Antonio Bandić! Isti onaj Bandić koji je prije četiri godine najvećom sudijskom pljačkom u historiji bosanskohercegovačkog fudbala, izbio titulu prvaka iz ruku našeg Željezničara za što je bogato nagrađen od svojih nalogodavaca.
S toga bilo kakve, pa i najsitnije promjene u Fudbalskom savezu Bosne i Hercegovine ne trebaju, a niti mogu zavarati bilo koga od navijača Željezničara. Zna se koji klubovi, koje politike i koje kriminalne struje vode kolo u daleko preplaćenoj zgradi na Otoci u Sarajevu. Željezničara tu nema ni za jedan milimetar. I zato i dalje stoje iste kritike: Saveze, stidi se, sluga si politike!
Kako god završio…
Ima li išta svijetlo u svemu ovome? Ima, kako nema! Sreća se može pronaći i u najtamnijim vremenima. Moje svijetlo je moja šolja iz koje pijem kahvu, sa grbom mog voljenog Željezničara. Moje svijetlo je pjesma Speed Tena, „Champions 1998“, koju slušam svakoga jutra na dan utakmice, koja bi me i iz mrtvih podignula, a kamo li iz kreveta. Moje svijetlo je moj plavi šal pored jastuka na kojem spavam. Moje svijetlo su moja braća sa kojom prije tekme, preko Vibera, kontam opcije. Ko će početi, kako ćemo se postaviti, ko će im ga zabiti… Moje svijetlo su suze u očima kada čujem sa TV-a prve taktove Tifine „Grbavice“. Ja sam tu, ispred TV-a, a moja Grbavica prazna… Moje svijetlo je svaki nenormalan rad srca kada god se lopta nađe ispred gola, jal’ našeg, jal’ njihovog. Moje svijetlo je kahva poslije utakmice, sa braćom. Ma koliko shrvani, opet kontamo opcije za dalje. Moje svijetlo je kalendar i zastava na zidu u kojeg gledam kada legnam da spavam i koji mi svake noći prije nego što zatvorim oči isto govore: ŽELJEZNIČAR!
Naravno da ima svijetlih tačaka u tmini kojom plutamo već čitavu sezonu. Ma kakvi bili i šta god drugi rekli o nama, mi, navijači Željezničara smo ponovo bili uz njega. Nekada i više nego što je on bio uz samoga sebe. Na svakakve načine smo gurali klub ka naprijed, pomagali mu i brinuli o njemu. Naravno, nismo ni mi idealni i u svom jadu u kojem se nalazi čitav svijet, nekada smo i opravdano i neopravdano zaboravili našeg Želju i pustili ga samog na milost i ne milost sebi i drugima. Ali nakon svega, opet smo tu i opet ćemo biti tu jer svi će oni proći. I igrači, i treneri, i garniture i garniture ljudi u klubu. Pa proći će i mafija iz Saveza. Uz našeg Želju i na našoj Grbavici ćemo ostati samo i jedino mi. Kako ćemo se izboriti za dobro kluba, kojem je to potrebno? Ostaje nam da vidimo u vremenu koje je pred nama. Hoćemo li se boriti za klub? Hoćemo. I to kako ćemo se boriti! Svim sredstvima, svako na svoj način. Ali Željo nikada neće biti sam. Stotinu godina naše svetinje nas zaklinje na to! Kao i naš Džuba, naš Oda i svi oni koje smo sa velikom tugom ispratili sa ovoga svijeta u proteklih godinu dana, a koji su živjeli za ovaj klub!
Na kraju krajeva, utakmica protiv Krupe koju igramo danas poslijepodne na Grbavici rezultatski ne znači više ništa, niti bilo čime osim pobjedom možemo biti iznenađeni. Ona uvijek dobro dođe, ali sada bi, barem se tome nadamo, skinula barem malo psihološkog pritiska sa svih nas pred početak naredne sezone. Ova sezona je već gotova, poput odgledane drame sa primjesama horora i tragedije. Na kraju jednog takvog filma ništa nije važno. Osim, možda, hoćemo li nastaviti živjeti isprepadano i u mislima ili ćemo se vratiti u stvarnost i čvrsto, zemljom, nastaviti da koračamo ka naprijed!
Utakmica posljednjeg kola sezone 2020/2021 između našeg Željezničara i Krupe igra se danas, 30.5.2021. godine, u 17 sati na stadionu Grbavica. Direktan prijenos susreta možete pratiti putem Moja TV i MojaWebTV platforme. Glavni arbitar ovoga susreta će biti Miloš Gigović, a njegovi pomoćnici će biti Mirza Demir i Boris Dujmović.
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Udruženja 1921!
Almedin Halilović