Naš Željezničar će danas, u 16:30, odigrati posljednji susret na Grbavici ove sezone. Pred svojim navijačima će ugostiti ekipu Širokog Brijega.
Mnogo misli mi je prožimalo ovo malo zdravog razuma što mi je uz Željezničar ostalo uoči utakmice pred nama. Mnogo upitnika mi je visilo iznad glave, mnoge dileme i želje su se lomile u meni, a najveća briga mi je bila: šta i kako napisati na kraju svega? Mnogo, mnogo toga bi se moglo ispričati i, čak i kada bih sve emocije prema Želji potisnuo u drugi plan, tu bi bilo baš svega. Baš, baš svega. Od kraja prošle sezone, priprema za ovu, skupština, uprava, direktora, trenera, igrača, para, 100. rođendana, smrti Ivice Osima… Sve je to izrazito važno, da se razumijemo. Neke stvari toliko da ih je nemoguće riječima opisati. Svaki dio i svaki detalj u i oko kluba su važni. Svaki čovjek i svaki trenutak su važni. Ali uvijek od važnog postoji važnije. I od važnijeg – najvažnije. A šta je to što je najvažnije od svega, što je zajednički sadržilac svemu ovome i šta je ono što prosto nazivamo „razlogom“?
ŽELJEZNIČAR!
Više od imena i pojma. Više od fudbalskog kluba i običnog kolektiva. Nešto što je, jednostavno i u najmanju ruku bi rekli, sastavni dio naših života. Poput ruku, koje znaš da imaš, znaš da su sastavni dio tebe, znaš da su tvoje, kada spavaš, sjediš ili hodaš uopće zaboraviš da su na tebi, ne znaš kako bi bez njih živio, koje voliš, koje ti pomažu i koje ti život čine lakšima. A sa druge strane, Željezničar je nešto tako komplikovano, neobjašnjivo i izvanzemaljsko. Nešto što se ne može usporediti ni sa čime na ovome svijetu, niti se može objasniti samome sebi, a kamo li drugima.
Upravo je Željezničar ono što je najvažnije danas. I samo Željezničar. I ne samo danas, već uvijek. Može se o svemu pričati, mogu se uključiti sve emocije i može se reći i uraditi bilo šta, ali na kraju svakoga dana liježe se i u snove putuje sa jednim imenom i neoborivom, nepobitnom činjenicom da je to ime iznad svega, da će to ime sve pobijediti i da će se zbog tog imena sve riješiti. I to je tako. Danas posebno.
Utakmica kao fudbalski događaj i nije mnogo važna. Rezultatski ne znači gotovo ništa, osim ako ekipama nije cilj da sezonu završe što je moguće više na tabeli. Iako je ostalo još dva kola do kraja, taj napredak je moguć. Veliko je pitanje koliko obje ekipe više imaju volje, snage i kvalitete da promijene nešto i posegnu za nečim više. Ono u što se jedino uzdam jeste da će se nastaviti tradicija dobrih utakmica između ova dva kluba, jer svaki međusobni susret Željezničara i Širokog Brijega je pružio „nešto“, nikada nije bilo dosadno i vrijedilo je odvojiti par sati života za gledati taj fudbal. Uzdam se iz razloga da barem neutralni posmatrači ne ostanu uskraćeni za užitak.
Utakmica kao jedna velika i složena emocija i kao događaj koji u našim životima zauzima posebno mjesto će biti itekako važna. Ne važnija od nekih utakmica koje smo ove sezone već igrali, ali nosit će svoju simboliku. Posljednja utakmica na Grbavici, posljednji put Plavi na terenu i posljednji put Željovci na tribinama u ovoj. Posljednji put ono naše porodično okupljanje. Barem što se tiče ove duge, duge sezone.
E zato će cijela porodica, svaki njen član, morati da dadne sve od sebe, da bude na svom najvišem nivou i da dadne maksimalni doprinos današnjem okupljanju. Na terenu, na tribinama i u svakom kutku naše Grbavice moramo se voditi jednom od naših najpoznatijih krilatica: Željezničar iznad svega! Igrači će to morati srcem, glavom i nogama, navijači će to morati dolaskom i navijanjem, ostali na svoje načine, a svi skupa neprekidnom vjerom i velikom borbom. Da porodično okupljanje bude na nivou koji nam i priliči i da zbog toga što je posljednje ovosezonsko, bude što veličanstvenije.
Vremena i prostora za sve drugo će biti. Pisati o sezoni, o onome što je bilo, što je sada i što će biti mogu i drugi put, mogu i uoči naredne, posljednje utakmice ove sezone. Mogu pustiti prste da tipkaju što god mi ležalo na srcu i motalo po glavi. Ali teška je sedmica iza mene i iza svih nas. Teška od privatnih obaveza, a teška i zbog zgusnutog rasporeda utakmica i svih dešavanja van terena. Fizički i psihički iscrpljen(i). I ma koliko to čudno zvučalo, najbolji lijek je upravo Željezničar, Grbavica i utakmica. Sve izbaciti iz glave kada se uđe na stadion, dati sve od sebe za jedno ime i rastati se što je ljepše moguće. Do sredine jula. A onda opet po našem, po istom, jer kako i sami na kraju svakoga dana znamo…
ŽELJEZNIČAR IZNAD SVEGA!
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Udruženja 1921.