Za ekipu, ali i navijače našeg Željezničara nema odmora. Već u srijedu nas očekuje nova utakmica. Plavi će prvi put u historiji gostovati u Doboju kod Sloge. A ta utakmica će biti važna iz mnogo razloga…
Za razliku od najave za prethodnu utakmicu, u ovoj ću se vratiti “starim navikama”. Na početku ću dati osvrt na posljednju odigranu utakmicu. Jer ne može se naprijed, bez da se pogleda unazad. Pa, počnimo sa posljednjom utakmicom…
U petak je ekipa našeg Željezničara odigrala utakmicu sedmog kola Premijer lige Bosne i Hercegovine protiv ekipe GOŠK-a iz Gabele. Utakmica je odigrana na našoj Grbavici, po velikoj kiši koja nije prestajala padati ni jednog trenutka. Što se tiče velikog rezultatskog značaja utakmice, njega nije ni bilo. Tek je polovina septembra, tek je sedmo kolo, sve ekipe su par bodova razlike na tabeli, a do kraja sezone ima još mnogo, mnogo da se igra. I o ambicijama je čak rano govoriti. Pobjeda je jedino mogla anulirati turobnost koju je donijela kiša i zaokružiti moralni značaj utakmice. A moralni značaj utakmice bio je ogroman. Na utakmici je slavljen 102. rođendan našeg kluba i 70. rođendan našeg stadiona. Od rođendana kluba nema značajnijeg datuma u našoj historiji i za nas, a rođendan onoga što s pravom nazivamo domom može rame uz rame sa njim. S toga se pobjeda na terenu i tribinama nametala, ne kao imperativ, već kao nešto što se potpuno podrazumijeva.
Radni dan, nezgodan termin utakmice, užasni vremenski uslovi, pa i “neatraktivan protivnik”… sve je uticalo na posjetu na našoj Grbavici. Jasno, u našim idealnim zamislima, ništa od toga ne bi smjelo da utiče. Realnost je malo drugačija. U realnosti, kada ništa od navedenog ne ide na ruku, vidi se ko je i od čega je ko. Pa ipak, preko 7.000 navijača (po mojoj ličnoj procjeni, ako ćemo iskreno, manje) došlo je na Grbavicu. Zaista, tokom cijele utakmice nisu podbacili. Možda onima sa južne tribine idu veće zasluge jer su bili pod otvorenim nebom, ali ni njihove sestre i braća sa ostalih natkrivenih tribina nisu ništa manje podržavali Željezničar od njih. Te podjele su svakako nevažne jer smo svi kao jedno i to nas je spasilo kada je bilo najteže. I svi su se potrudili da u vrlo teškim uslovima što bolje obilježe dva ogromna jubileja za našu kuću i porodicu. Samo zbog toga je gotovo nemoguće reći koliko oni zaslužuju.
Foto: www.fkzeljeznicar.ba
Što se tiče svega ostaloga… Neću dužiti. Neću se baviti tokom utakmice, dešavanjima na terenu, pojedincima, golovima, šutevima, kornerima, izmjenama, taktikom… Svi ste gledali i vidjeli svojim očima. Mogu samo mirne duše, čistog obraza i sa rukom na srcu reći: bruka i sramota.
“Ono”
Nekome će biti pravo, nekome će biti krivo, neko će ovo, neko će ono. Ali imam tu slobodu da to kažem. Dala mi je ljubav prema klubu, dalo mi je to što sam samo jedan od onih iznad spomenutih za koje je gotovo nemoguće reći koliko zaslužuju i dala mi je ona rečenica sa kojom završavam svaku najavu, ona na samome dnu. I nemam nikakav problem da to kažem, nemam volje, snage i znanja da “zavlačim” i, što mi je najgore od svega, nemam drugih riječi koje bih upotrijebio. Šta, uostalom, reći za ono što smo doživjeli u petak navečer?
Druga, manja od dvije najveće istine u našim životima je da sa našim Željom nikada ne znaš. Može se desiti bilo šta, bilo gdje i bilo kada. Jednostavno, ne možeš se iznenaditi i ne možeš vidjeti nešto što već nije viđeno. A prva, veća istina je – možeš.
Foto: www.fkzeljeznicar.ba
Dozvoliti sebi “ono” je teško opisivo, još teže razumljivo i apsolutno nemoguće opravdati. Na svome stadionu. Pred svojim, k’o struja ludim i k’o pas vjernim, navijačima. Na “onakav” način. I na dva jubileja koja nam znače k’o sam život. Dakle, teško je opisivo, pa neću ni opisivati, sve se vidjelo. Još teže je razumljivo, pa otuda i sve ono loše u meni što je prosto navrlo nakon “onoga”. I apsolutno je nemoguće opravdati što je ovom lošem u meni dalo dodatnu dimenziju, posebno kada sam vidio i čuo par pokušaja opravdavanja koji su, najblaže rečeno – fuj.
Neko će reći da sam kontradiktoran. Jer, kao, kako mogu biti takav ako utakmica nije imala veliki rezultatski značaj? Neko će reći da dajem previše pažnje moralnom. Jer, kao, šta ima veze što su se slavili “tamo neki” rođendani, kad će ih biti još? Neko će reći da pretjerujem. Jer, kao, bilo je i može biti gorih stvari od “onoga”. Neko će reći da sam licemjeran. Jer sam ostao još dugo nakon posljednjeg sudijskog zvižduka, mokar do gole kože, zaleđen “ispod kože” i “ono” ispratio sa aplauzom, pjesmom i sa “vidimo se u srijedu”.
Draga ekipo, svi do jednog…
Ako je kontradiktornost biti ovakav nakon što se nije pobijedilo u utakmici u kojoj se pobjeda potpuno podrazumijevala, onda sam kontradiktoran. Ako je davanje previše pažnje moralnom to što odlično poznajem veličinu, snagu i značaj naše prošlosti i tradicije, onda sam moralna vertikala. Ako je pretjerivanje to što ne želim da nakon svakog sranja kažem “uvijek može gore” (a može), onda pretjerujem. Ali ako je licemjerje ljubav prema klubu i to što mi je klub iznad svega, onda sam najveći licemjer na svijetu.
“Ono” i “onako” ne može i ne smije! Naredni redovi će vjerovatno biti ono što sam već mnogo puta napisao ali..
Draga naša ekipo, svi do jednog i bez izuzetka, od šefa stručnog štaba, preko njegovih saradnika pa sve do posljednjeg igrača: znamo.
Znamo da smo u velikim govnima kao klub. Znamo kakvo je stanje. Haman da smo i kumovali tome, pa sada ispravljamo i vlastite greške. Zbog toga od vas ne očekujemo baš ništa. Ne očekujemo titulu prvaka, ne očekujemo trofej pobjednika Kupa, ne očekujemo grupne faze nekog UEFA-inog takmičenja, ne očekujemo nizove pobjeda ili bez poraza, ne očekujemo “petardu” svakom protivniku, ne očekujemo “atomski fudbal”… Ne očekujemo baš ništa. Osim onoga što se podrazumijeva kada nosite dres sa imenom našeg Željezničara, ma u kolikim govnima bili. Za slučaj da ne znate, evo…
Onoga trenutka kada jedna utakmica završi, bez obzira kako ona završila, morate već tada da više od svega želite pobjedu u narednoj utakmici. I da do te naredne utakmice tu želju samo pojačavate i pojačavate. Da kada dođe ta utakmica pucate i prštite od želje za pobjedom. Željezničar je sinonim za pobjedu. Luzera nam je pun kufer. Luzeri nam nikad ništa dobro donijeli nisu. Luzeri nisu mi, mi nismo luzeri i ne želimo da imamo ikakve veze sa luzerima. Neće uvijek doći do pobjede, to znamo, iz hiljadu razloga može da ne dođe do pobjede. Ali ni jedan ne smije da bude “nisu ni željeli da pobijede”. Dakle, isključivo stvar glave.
Kada počne utakmica, osim želje za pobjedom, vaša koncentracija, istrajnost, borbenost i spremnost da ostavite sve na zelenom terenu za pobjedu, za ekipu, za navijače i za klub, pa i za sebe, mora da bude na maksimumu svih maksimuma, da svaki put iznova probije svaku vašu granicu i da ne opadne ni za jedan promil. Da svaka situacija na terenu koja nam ne ide u korist, samo dodatno pojača sve nabrojano. Da se apsolutno sve ostavi po strani, sve što ne pripada zelenom terenu, plavom dresu i semaforu iznad tribine. I da takvi budete od prvog do posljednjeg sudijskog zvižduka, bez obzira na tok utakmice, dešavanja na terenu, protivnika, sudije i konačan rezultat. Dakle, malo stvar glave, malo stvar srca.
Foto: www.zeljeznicar.ba
“Mi u Želji smo ratnici, a ne svileni akademci, i to nek’ vam je jasno dok igrate ovdje.” Riječi su to Milana Ribara, legende našeg kluba, nekadašnjeg igrača i trenera, osobe koja je kreirala najveći uspjeh u historiji kluba i zbog koje ustajem kada izgovorim ili čujem njegovo ime. Ali to sam ja, malo više znam o Milanu Ribaru nego što ćete vi, vjerovatno, ikada znati. I ne traži se od vas da znate njegovu biografiju napamet. Ali od vas se traži da ove njegove riječi zapamtite, memorišete, usiječete, utkate, usadite u sebe. I da su vam non-stop pred očima, u ušima i na usnama. Iz njih će sve ostalo nastati. Dakle, isključivo stvar srca.
Igrate za Željezničar, najveći bosanskohercegovački fudbalski klub. Najtrofejniji, najuspješniji, najposjećeniji, sa najviše navijača, sa najviše članova, sa svojim predivnim stadionom… Iza Željezničara su 102 godine, četiri države, isto toliko društveno-političkih sistema, dva rata, put od trnja do zvijezda i nazad, i tako nekoliko puta. Hiljade igrača, trenera i uposlenika je prošlo kroz njega. Stotine hiljada navijača se rađalo i umiralo sa njime. O onome šta je sve uspio da prebrodi ili šta su sve njegovi navijači radili i rade za njega, da ne govorim. Gdje god ste igrali prije, šta god ste upoznali i šta god ste mislili da znate o Željezničaru, to više ne važi. Sada ste ovdje, u takvom klubu, na takvom stadionu, sa takvim navijačima i tako stvari stoje. Tu svijest ne smijete da izgubite ni jedne jedine sekunde dokle god ste tu. Dakle, isključivo stvar svijesti.
I to je to.
Vidite? Nije toliko strašno. Ni slova o kvaliteti i talentu. Ni slova o golovima, asistencijama, driblinzima, uklizavanjima, odbranama, taktikama. Ni slova o velikim uspjesima. Ni slova o bilo čemu drugome osim o onome što se podrazumijeva pod imenom Željezničar. A vi ste svi pod tim imenom, njega predstavljate i za njega igrate.
Dakle, to je to. I samo to. Ništa više od toga.
Nemojte!
Nemojte više nama navijačima davati “ono” što ste nam dali u petak. Sigurno nismo htjeli i tražili “ono”. Još sigurnije nismo zaslužili “ono”. Mogu ja još o nama navijačima, ali malo ću “skrenuti”…
Nemojte sebi da dopuštate “ono”. Sa “onim” nigdje nećete, ni kao ekipa, ni kao pojedinci.
Znamo da nam je svima, i vama, i nama, u glavama onaj nastup u kvalifikacijama za UEFA Europsku Konferencijsku ligu ovoga ljeta. Složit ćemo se da za ono ne postoje riječi koje bi ga opisale. A složit ćemo se i da bi svi najviše voljeli da opet doživimo isto narednog ljeta, pa možda bude i nešto ljepše, uspješnije, veće. Ali kao prvo, taj nastup je prošlost i pred nama su nove, drugačije bitke. Kao drugo, ako bi opet htjeli da se on ponovi, do kraja sezone morate biti onakvi kakvi ste bili tada. Znamo da nije isto, nisu isti protivnici, nije isto takmičenje, nije ista motivacija, nije ista euforija. Ali vi ako budete onakvi kakvi ste bili, Boga mi će biti ista podrška, a samim tim i motivacija i euforija. I kao treće, da bi došli do toga da ponovimo taj nastup, možda i da napravimo nešto veće, moramo da ove nove, drugačije bitke pobjeđujemo kako smo pobjeđivali i u onima na ljeto. Drugačije ne može, drugog načina nema.
Foto: www.themaniacs.org
A ako vam već nije stalo do uspjeha ekipe i kluba, u što sumnjam, nemojte sebi da dopuštate “ono” zbog vas samih. Nigdje niste prispjeli “onakvi”. Ništa nećete postići “onakvi”. Starijima, iskusnijima i ostvarenijima je možda malo svejedno, mada im ne bi trebalo biti ako se malo okrenu oko sebe. Ali mlađima, onima pred kojima su vrijeme i prilike, ne smije biti ni sekunde. Uostalom, niste vi ni toliko loši koliko sebe znate tako predstaviti i koliko vas drugi znaju tako predstaviti. Imate dovoljno kvalitete, to ste mnogo puta pokazali. Ne dozvolite sebi da je ne pokazujete, jer i sebi ćete nanijeti veliku štetu. Nemate opravdanja za to.
Zbog čega sumnjam u to da vam nije stalo do ekipe i kluba? Zbog toga što ste tu! Zbog toga što sve znate, znate kako stvari stoje i na čemu smo, i opet ste tu. Time ste već dokazali da vam je stalo. A i vidi se na vama, vidjelo se i u petak nakon “onoga”, vidi se na vašim pokretima, emocijama, licima i tijelima. Nekada, kada je bilo sve bajno, za Želju je bilo teško navijati. Kako je sada navijati za Želju, kada je daleko od bajnog, znamo samo mi. I čvrsto vjerujemo da ništa nije lakše igrati sada za Želju ili trenirati ga, nego što je navijati za njega. Zbog toga, a to smo vam već nekoliko puta istaknuli, vas ne smatramo nekim strancima i prolaznicima, već onima koji se skupa sa nama bolje za vlastito i Željino bolje sutra. Našim kolegama, saborcima i braćom.
Ali neka sve ovo iznad, izazvano “onim” u petak, ne bude namijenjeno samo ekipi, odnosno igračima i stručnom štabu. Ništa manje od ovoga se ne odnosi i na rukovodstvo našeg kluba i sve njegove uposlenike, bez izuzetka. Manje-više svi ste u posljednje dvije godine dokazali koliko vam je stalo do našeg kluba. Uradili ste mnogo odličnih stvari i klub iščupali iz kliničke smrti. Daleko je od stabilnog i onog koji može da puca na najviše. Za to treba vremena i rada, pa i sreće, to znamo i bez vas, a i vi ste nekoliko puta to jasno naglasili. Uostalom, samim time što ste došli tu kada bukvalno niko drugi nije htio dovoljno je da vam se skine kapa.
Ali nemojte da se uljuljkavate, da dopuštate sebi što ne bi ni najveći maloumnici dopustili, da se sada umarate i dižete ruke ili, što je najgore, da sebi umišljate nešto veliko, veće od kluba. Za mnoge stvari treba novac i znamo da ga nema. U redu. Ali ono novca što ima morate što bolje iskoristiti i od njega napraviti koliko god je moguće više. Prvo klub izbaviti iz ralja dugova, pa sve ostalo, kako već nalažu prioriteti, znate ih najbolje. A posebno ne smijete da padate na onim stvarima za koje skoro da nije potreban novac. To su neke stinice, svi ih znamo, ali te sitnice su najgore i mogu lahko da prerastu u nešto krupnije. Ne dopuštajte klubu to, prije svega, a ni sami sebi.
Samo na jedan način i nikako drugačije
Pred nama je utakmica protiv dobojske Sloge. U srijedu, 20. septembra, u 15:00. Trebali smo je igrati još u drugom kolu, ali smo je odgodili zbog nastupa u kvalifikacijama za UEFA Europsku Konferencijsku ligu.
Prvi put gostujemo u Doboju, gradu u srcu naše domovine. Bez obzira što se igra u pola radnog dana i u pola radne sedmice, možemo očekivati da će domaća ekipa dati sve od sebe, da će imati veliku podršku svojih navijača i lokalne publike i toliko o njima. Njihovim položajem na tabeli, formom, ekipom, međusobnim omjerom i sličnim se ne trebamo baviti. Trebamo ih poštovati, ali gledati samo sebe. Znamo sigurno da će utakmica biti teška.
Ali koliko može biti teška, dvostruko više je važna. Ponovo, ne rezultatski jer je još rano i ne očekuje niko nešto spektakularno od ekipe. Mada, bilo bi odlično prekinuti niz od dva uzastopna poraza i niz od dva poraza u gostujućim utakmicama u prvenstvu ove sezone. Time bi najbolje ispunili moralnu važnost utakmice. Ovoga puta nije u pitanju bilo kakvo slavlje, niti bilo kakav derbi. Ovoga puta je u pitanju međusobni odnos između ekipe i navijača.
Foto: www.themaniacs.org
Ekipa će se morati iskupiti navijačima za “ono” u petak. Jednostavno, morat će. Kako? Tako što će u potpunosti ispuniti ono što jedino navijači od nje očekuju. Tako što će pokazati svoj kvalitet kojeg ima, i individualni i kolektivni. Tako što će pokazati da joj je stalo. Tako što će pokazati da nije bez razloga odgođena utakmica prije mjesec i pol. Tako što će sebi olakšati ono što tek dolazi. Tako što će pokazati poštovanje prema svima onima koji su bili u petak na Grbavici i prema onima koji će je bodriti i na ovoj utakmici. Dakle, ovoga puta samo za navijače i sebe.
Navijači će morati nastaviti u svome ritmu, bodriti Željezničar u velikom broju, glasno i bez prestanka, bez obzira gdje, kada i protiv koga igrao. Opravdanja i izgovora ne smije biti. Navijači Željezničara nisu navijači rezultata. Navijači Željezničara su najveća snaga i najsvjetlija tačka kluba. Bez navijača našem Željezničaru bi bilo još gore. Navijači moraju pokazati zbog čega im nema ravnih u državi. Navijači moraju u što većem broju doći u Doboj. Navijači Željezničara moraju jasno i glasno staviti do znanja ekipi kakvo je stanje, šta se očekuje i šta se mora, te u potpunosti stati iza nje. I navijači Željezničara moraju biti ti koji će Plave najviše nositi, sve do pobjede!
SAMO ZAJEDNO MOŽEMO SVE!
Almedin Halilović
Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Udruženja 1921.