---

Prije godinu dana, na prvoj utakmici sezone 2021/2022, protiv Borca na Grbavici, na južnoj tribini je istaknuta parola „100 GODINA GOSPODINA“. Bio je to dio koreografije i obilježavanja 100. rođendana našeg Željezničara. Mnogi navijači Željezničara, ali i oni koji to nisu, čudili su se, pa i sa podsmjehom gledali na tu parolu. Kako „gospodin“, a nastao i 100 godina opstao kao „radnički klub“? Međutim, riječ „gospodin“ je u ovome slučaju imala daleko veće, dublje i šire značenje. Cilj je bio da se time, na najveći jubilej kluba, sam klub i navijači počnu vraćati gospodskim manirima koje su uvijek krasile Željezničar, posebno na njegovom vrhuncu, a koji su u zadnjih nekoliko godina, možda čak i decenija, u potpunosti napušteni i odbačeni. Bio je to odgovor na brukanje, sramoćenje i blaćenje kluba od strane pojedinaca ili manjih grupa iz samog kluba, te na sve učestaliju pojavu primitivnog ponašanja na tribinama od strane pojedinaca. Dok su ispadi na tribinama bili zanemarivi, srozavanje teško stečenog renomea kluba je bilo na vrhuncu i činilo se skoro organizovanim i sa pravom je Željezničar bio predmetom ismijavanja od strane mnogih. Uostalom, „radnički“ ne isključuje „gospodski“. Naprotiv. Upravo je radnička klasa kroz historiju bila nosilac najljepših i najuglednijih manira i primjer lijepog ponašanja.

---

---

Prvu utakmicu sezone 2022/2023 naš Željezničar je odigrao prošlog vikenda protiv Leotara na Grbavici. Utakmica je završena rezultatom 1:1. Kako je bilo zamišljeno i najavljeno, utakmica je bila pravo porodično okupljanje. I to ne samo u smislu da su se prijatelji i poznanici koje spaja jedan klub ponovo okupili na Grbavici i bodrili taj isti klub, već je fokus bio na pravim porodicama. Roditelji sa djecom, od onih tek rođenih do onih koji se već osamostaljuju, braća, sestre, bračni parovi, nane i dede sa unucima, rođaci… Svi su se zaputili na Grbavicu, bili dio posebne atmosfere i time poznatu frazu „porodica Željezničar“ podigli na jedan viši nivo. Slike sa Grbavice su obišle cijelu Bosnu i Hercegovinu i izazvale oduševljenje i pohvale i time je, osim što je poslata drugačija slika bosanskohercegovačkog fudbala u javnost, sigurno započela i nova priča kod mnogo mladih osoba koje će u budućnosti nositi Željezničar u srcu i do visina!

---

---

Izostala je pobjeda na terenu da se takav ugođaj upotponi. Željezničar je bio bolji tim na terenu, imao je više prilika i bile su bolje, ali pobjeda je izostala. Zašto? Mogli bi nadugo i naširoko analizirati, ali nećemo. Potpisnik ovih redova nije veliki fudbalski stručnjak kakvih je danas, očigledno, pun internet, a i bilo bi nepošteno da nakon sedam dana otkad je napisao da „očekivanja na zelenom terenu ove sezone ne postoje“ (osim onih „izuzetaka“, koji su više stvar prestiža, zaista ne postoje) pravi problem jer se jedna od 33 utakmice nije pobjedila. A i da se upusti u to, ova najava mu ne bi bila dovoljna. Umjesto toga, pričat ćemo o nekoliko stvari koje su direktno povezane sa samim naslovom i uvodom a koje su možda i važnije od rezultata prošle utakmice…

Dvije strane temperamentnosti

Prva je, svakako, neprimjereno ponašanje šefa stručnog štaba Edisa Mulalića nakon utakmice. I gledaoci na stadionu, i gledaoci ispred TV-a, ostali su, blago rečeno, neugodno iznenađeni reakcijama Mulalića neposredno nakon završetka utakmice, kao i izjavama za medije na press konferenciji.

Edis Mulalić je izrazito temperamentna osoba i to ga je odlikovalo i oblikovalo i kao igrača i kao trenera. Onaj dio temperamentnosti koji se odnosio na borbenost, požrtvovanost i hrabrost mu je donio simpatije i poštovanje većine navijača Željezničara, te status „Željinog vojnika“. I taj status, simpatije i poštovanje nikada nisu, niti će ikada biti dovedeni u pitanje. Međutim, onaj drugi dio temperamentnosti koji se odnosio na tvrdoglavost, nepromišljenost i surovost je već nekoliko puta donio probleme i Edisu Mulaliću, ali i našem Željezničaru. I to ne toliko rezultatima koliko ugledu i poštovanju.

Tih problema iz prošlosti se sada nećemo prisjećati. Ali sve žalosti činjenica da Mulalić nije, prije svega emotivno, sazrio i postao iskusniji. Da jeste, nikada ne bi vidjeli i čuli ono što smo vidjeli i čuli nakon utakmice protiv Leotara. Utrčavanje u teren odmah nakon posljednjeg sudijskog zvižduka u želji da se „obračuna“ sa sudijama i urlanje i mahanje rukama nije ono što bilo koji trener, a posebno trener Željezničara, treba da radi. Ako je Mulalić bio nezadovoljan suđenjem, bilo je mnogo suptilnijih načina da se to nezadovoljstvo iskaže. Ali ako je Mulalićeva reakcija bila prikrivanje vlastitih nedostataka koji su najzaslužniji što Željezničar nije pobjedio Leotara, onda je riječ o mnogo većem problemu. Da je riječ o ovome drugom, Mulalić je potvrdio i svojim tvrdnjama iznesenim na press konferenicji nakon utakmice. Njegove, najblaže rečeno, nelogične tvrdnje nećemo ponavljati jer nisu vrijedne toga. Ali dovoljno o njima govori činjenica da je Marko Vidojević, šef stručnog štaba Leotara, koji se nalazio i nalazi u mnogo većim problemima nego Željezničar, napustio konferenciju od stida, ne želeći da sluša ispade Mulalića.

---

---

Dok se utrčavanje na teren može donekle podvesti pod „vruću glavu“, tvrdnje koje je Edis Mulalić iznio na press konferenciji nisu novost i njih, manje-više, slušamo od dana kada je po drugi put sjeo na klupu Željezničara. Drugim riječima, Mulalić je sebe ubjedio da je ono što on tvrdi istina i ne odustaje od pokušaja da ubjedi i javnost, prije svega navijače Željezničara. Koliko je Mulalić u krivu, o tome je suvišno pričati. Ali koliko Mulalić time šteti ugledu i renomeu Željezničara, to treba istaknuti. Jer to nije dio ni radničkog identiteta kluba, niti gospodskih manira koji su teško sticani, olako izgubljeni i koji se još teže pokušavaju vratiti klubu. Pravdanje i pokrivanje samoga sebe, uz upotrebu izlizane fraze „najmanji sam ja problem“ i uz traženja krivca svugdje osim u sebi, jasan je znak da je ipak najveći problem i najveći krivac onaj koji se uporno i bez razloga koristi time. Bez obzira bio to Edis Mulalić ili neko drugi. Šteta stanja u kojem se naš Željezničar još uvijek nalazi, jer u iole normalnijim uslovima, reakcija kluba i navijača na ovakvo ponašanje bi bila kratka i ubitačna. Do tada, podrška klubu i svima koji su dio njega ostaje na prvom mjestu, a na drugom je nada da će se pojedinci sabrati, sazrijeti i postati svjesni da predstavljaju sveto ime Željezničar!

Zapjevaj, dušo…

Druga stvar koja je bacila mrlju na odličnu atmosferu na utakmici protiv Leotara jeste ponašanje pojedinaca na tribinama Grbavice.

Konkretno, riječ je o pojedincima sa istočne tribine koji su u prvom poluvremenu, nezadovoljni sudijskim odlukama i ponašanjem protivničkih igrača, raznim predmetima gađali iste. Uslijedilo je to nakon nekoliko nepropisnih i podmuklih poteza Miloša Stanojevića nakon kojih glavni sudija Miloš Gigović i njegovi pomoćnici Radislav Kačavenda i Sreten Udovičić nisu reagovali, što je izazvalo bijes svih gledalaca na stadionu, a posebno onih na istočnoj tribini koji su bili najbliži dešavanjima na terenu.

Međutim, bilo kakva dešavanja na terenu ne mogu biti opravdanje za gađanje raznim predmetima, niti se to može podvesti pod „strastvenu podršku“. Kao i u slučaju reakcije Edisa Mulalića, ukoliko se već nezadovoljno suđenjem i ponašanjem protivničkih igrača, postoje suptilniji načini za reagovanje koji ne bi ugrozili ni sigurnost igrača i sudija, ni klub i njegov ugled. Upoznati smo kakvih incidenata ima na stadionima širom Bosne i Hercegovine. Sa ponosom možemo reći da se naš Željezničar i naša Grbavica u tom kontekstu najmanje spominju. I ako je bilo incidenata u prošlosti, em su bili incidenti pojedinaca, em je klub i preplatio takvo ponašanje kroz kazne. Najmanje je potrebno da klub, koji se nalazi u procesu kakvog-takvog oporavka, plaća kazne i igra pred zatvorenim tribinama zbog pojedinaca. A još je manje potrebno da klub, kojem isti ti navijači pokušavaju vratiti manire gospodskog kluba, dođe na loš glas zbog onoga što je suprotno tim manirima. Neko će reći da je to i izraz protesta protiv Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine koji je poprilično nepravedan i selektivan u kažnjavanju, ali svjedoci smo da se svi, pa i najmanji ispadi na sportskim događajima širom svijeta sve češće i žešće kažnjavaju. Zato, mi biramo: sport i civilizovanost ili primitivizam i zloputreba sporta.

Umjesto toga je potrebno ono na čemu se, posebno u ovim teškim vremenima, jedino i najviše traži – podrška. Podrška nije samo dolazak na utakmicu. Podrška je i ponašanje na utakmici onakvo kakvo će samo pomoći Željezničaru i koje je dostojno njegovog imena, kulture i tradicije. Podrška je aplauz i nakon grešaka. Podrška je i pjesma, ako ne svih 90 minuta onda barem kada je to najpotrebnije. Podrška je i gospodsko ponašanje na tribinama, kako bi mlađi učili prave vrijednosti. Podrška je i sprječavanje primitivizma na tribinama, kako bi se primitivci izolovali i naposlijetku „ukinuli“. U konačnici, to je podrška Željezničaru, a samo uz podršku svojih navijača Željezničar može naprijed. Zato, umjesto skakanja i mlataranja rukama – šal u zrak! Umjesto psovanja i deranja – pjesma i navijanje! Umjesto primitivizma – gospodski! Za bolje sutra!

Hiljadu gore, hiljadu dole

Treće, i za utakmicu sa Leotarom posljednje narušavanje radničkog identiteta i gospodskih manira našeg kluba je priredio Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine.

Iako je fokus nakon utakmice bio na ponašanju Edisa Mulalića, što se nastavilo pričom o lošem suđenju, uposlenici Saveza su našem Željezničaru, pa i nama lično, nanijeli jednu ozbiljniju štetu na sasvim drugi način. Naime, u zvaničnom zapisniku sa utakmice, kojeg je potpisao delegat Franjo Grganović, stoji podatak da je na Grbavici bilo prisutno 4.000 gledalaca. I slijepoj i slabovidnoj osobi (bez namjere da te osobe dovodim u loš kontekst), i onima koji su pratili utakmicu preko TV-a, i onima koji su pogledali samo par fotografija sa utakmice, jasno je da je taj broj daleko manji od stvarnog broja gledalaca koji je bio prisutan. Šta je onda bio razlog da zvanični podatak nema veze sa istinom? Na to pitanje odgovor zna samo dotični Franjo Grganović. Ali s obzirom da ovo nije prvi, već stotinu i prvi put da se umanjuje posjeta na Grbavici, postavlja se pitanje da li je Željezničar ciljana žrtva sistemske nepravde? Jer, kako drugačije objasniti umanjenje posjete za skoro 3.000 gledalaca?! Jasno je da je 100% tačna i precizna procjena tolike mase nemoguća golim okom i jasno je da je stručnost delegata Saveza, u najmanju ruku, diskutabilna. Dakle, greške su neminovne. Ali kada neko griješi toliko dugo, uporno i mnogo, sa pravom se postavlja pitanje: sa kojim ciljem i po čijem nalogu?

---

---

Treba biti pošten pa reći da dio krivice snosi i sam klub. Ulazak na stadion je bio otežan i to iz nekoliko razloga: veliki broj gledalaca, veliki broj mladih kojima je ulaz bio besplatan, „navika“ da se na utakmicu ulazi u posljednjem trenutku, letargično osiguranje i „sporije“ elektronske kapije. Na nešto od ovoga klub može direktno da utiče, na nešto može da utiče indirektno, ali klub bi trebao poduzeti sve što je u njegovoj moći da ne snosi ni najmanji dio krivice kada je riječ o posjeti i odnosu drugih prema posjeti na Grbavici. Uostalom, klub je u mogućnosti da na kraju svake utakmice objavi tačan broj gledalaca (ili najbliži tačnom broju) upravo zbog naprednog sistema ulaza. Klub je to nekada i radio. Zašto je ukinuta ta pozitivna praksa koja nije dopuštala da se iko igra sa ugledom kluba i njegovim navijačima, to je nepoznato. Ali da bi se klub trebao vratiti toj pozitivnoj praksi, i zbog sebe, i zbog svojih navijača, itekako bi trebao.

---

---

A nalogodavcima i izvršiocima organizovanog „zakidanja“ Željezničara i posjete na njegovim utakmicama mora da teško pada svaki kraj sezone kada vide da je „propali i devastirani“ Željezničar koji se „guši u dugovima“ i „kome su svi okrenuli leđa“ ustvari – najgledaniji fudbalski klub u Bosni i Hercegovini i jedan od najgledanijih fudbalskih klubova u regionu! I neka im teško pada! Jer će, ma koliko god se trudili tokom cijele sezone da umanje posjetu, na kraju svake sezone čitati isto: posjeta na Željinim utakmicama je najveća u Bosni i Hercegovini. I to prema podacima koje su oni vještački kreirali sa ciljem srozavanja ugleda kluba. Koje li ironije i samouriniranja!

Hrabro i sa pjesmom

Naš Željezničar sutra, 24. jula 21 sat igra utakmicu protiv Zrinjskog u Mostaru.

U ovome trenutku najaviti utakmicu protiv prošlosezonskog prvaka je možda i najlakše. Zapravo, to je već uradio Edis Mulalić nakon utakmice sa Leotarom, u pauzi između svakakvih lupetanja: Zrinjski je apsolutni favorit. I to je to. Ne treba se zavaravati bespotrebnim analizama ili usporedbama, jer one će samo probuditi nadu koja će se, nakon eventalnog lošeg rezultata, pretvoriti u očaj, bijes i pljuvanje. Čak i ako izuzmemo Zrinjski iz jednačine (a svi znamo mogućnosti i dostignuća ove ekipe Zrinjskog), poznate su nam mogućnosti ekipe Željezničara od kojih se izdvaja činjenica da Željezničar nije slavio gostujuću pobjedu u prvenstvu više od godinu i pol. Zanimljivo je da je posljednju pobjedu Željezničar ostvario upravo protiv Zrinjskog u Mostaru, 2. decembra 2020. godine, rezultatom 2:1.

Stoga, ne treba se previše opterećivati rezultatom i eventualnim neuspjehom. Ponovit ću još jednom: od ekipe Željezničara niko, pa ni najvjerniji navijači, ne očekuju ništa osim hrabrosti, borbenosti i „loptanja“ do posljednjeg sudijskog zvižduka. Posebno ne očekuju ništa protiv Zrinjskog u Mostaru. Ali upravo izostanak bilo kakvog pritiska i hrabrost, borbenost i istrajnost do samoga kraja ekipa Željezničara mora da pokaže u Mostaru. Jer će iza sebe imati upravo svoje navijače koji će doći u velikom broju i biti velika podrška. Hrabrost ekipe i pjesma navijača se do sada mnogo puta pokazala kombinacijom koja pobijedi, koja dadne kakav-takav rezultat, i koja dodatno učvrsti ionako čvrstu vezu Željezničara i njegovih navijača, čak iako do pobjede ne dođe. Ako se sutra ponovi isto, a sa jedne strane sigurno hoće, ko zna kako će se „najteža od svih“ utakmica završiti? A ako se i ne završi onako kako svi želimo, pred nama je još bezbroj utakmica u kojima moramo biti kao jedno. Jer radnički klub gospodskih manira je takav, to zaslužuje i to mu je potrebno, sada više nego ikada.

---

Almedin Halilović

---

Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Udruženja 1921.