Za najavu utakmice protiv Veleža na Grbavici, ove sezone, na kojoj smo proslavili 100. rođendan našeg voljenog Željezničara, do trenutka pisanja ovih redova sam smatrao da su to bile najteže rečenice ikada smišljene, sastavljene i napisane u mome životu. Bezbroj reakcija, emocija, uspomena i slika su mi prožimale um, dušu i tijelo zbog najvećeg jubileja naše najveće ljubavi. I sve ono što je tada otkucano na tastaturi je veliko ništa spram onoga što se doživjelo, što se ne može opisati i što će se kao takvo vječno nositi u sebi.

U trenutku pisanja ovih redova, shvatam da može nešto da bude i teže od te najave za 100. rođendan. Mnogo je toga isto. Ovo su, zaista, najteže rečenice ikada smišljene, sastavljene i napisane u mome životu. Bezbroj reakcija, emocija, uspomena i slika mi prožimaju um, dušu i tijelo. I, naravno, riječ je o našoj najvećoj ljubavi. Mnogo je toga isto. Osim što ništa nije isto i nikada više neće biti. Riječ nije o najvećem jubileju. Riječ je o Najvećem među nama. U trenutku pisanja ovih redova, zvuci ezana najavljuju posljednji iftar ovoga Ramazana. A u Njegovom Sarajevu, na Njegovoj Grbavici, reflektori Njegovog stadiona gore u Njegovu čast…

Umro je Ivica Osim.

„Umro“…

Ne kaže se bez razloga da neki ljudi nikada ne umiru, čak i kada fizički iščeznu sa ovoga svijeta. Ti ljudi su za svoga života toliko toga učinili da će ta njihova djela jednostavno nastaviti živjeti kroz priče i uspomene onih koji ostaju. I kroz djela onih koji ostaju, a koja su inspirisana djelima onoga koji je otišao. Dakle, onaj koji je „otišao“, nije otišao. On živi! Onaj koji za svoga života nije učinio ama baš ništa vrijedno pomena, on nije ni živio. On je umro prije nego li je i fizički iščeznuo sa ovoga svijeta.

Zato Ivica Osim nije umro, nije mrtav, nije nikada bio, niti će ikada biti.

Naš navijač, naš prvi član, naš igrač, naš trener, naš Počasni predsjednik, naš učitelj, naša najveća legenda i naš ponos. Sve naše. Bio je ono što jedino u ta tri slova, u tu jednu riječ može da stane. Sve. I više od toga!

Da li da nabrojim sve najljepše epitete i pohvale koje jedni drugima ljudi daju, a koji su svi skupa premalo za njega? Da li da nabrojim sva zvanja, funkcije i titule koje je nosio cijeli svoj život, a imao ih je mnogo? Da li da nabrojim sve ono što je on bio drugima? Da li da nabrojim sva njegova fudbalska i ona dostignuća van zelenog terena, iako ih je jako teško pobrojati?

Ili da jednostavno kažem – fudbal i čovjek!

On nije fudbaler, on je cijeli taj sport u jednoj osobi. I igrač, i trener, i fizioterapeut, i psiholog, i pedagog, i menadžer, i teoretičar, i učitelj, i učenik. Cijeli fudbal u jednoj osobi.

A nije dao ni da ga se naziva gospodinom, legendom, idolom, herojem, patriotom, mudracem, filozofom, iako je sve to bio u jednom. On je samo želio da se to imenuje u jednom imenu, onom za kojeg je on smatrao da je nešto najljepše, nešto po čemu bi jedino volio da ostane upamćen i nešto što bi svi mi trebali biti – čovjek.

Čudna je simbolika, sudbina i putevi Gospodnji. Tako kažu. Tako je i meni, sada više nego ikada u životu.

Sinoć sam sa svojom braćom i sestrama po klubu bio u Tuzli, na Tušnju, i gledao našeg Željezničara. Sama utakmica je bila dosadna, završila 0:0 i nije ni taj jedan bod toliko loš. Bilo je gore sve mimo utakmice. Udes u pola puta, zastoj, okreći se i idi nekim drugim putem po šumama i gorama. Dok se brineš hoćeš li stići tačno na početak utakmice, policija počne sa „onim njihovim“. Stani, pretres, skidaj i patike, diži i haubu, još čekaj, ali na početak utakmice nećeš stići jer im se tako može i jer nikada neće biti kažnjeni za to što od običnog navijača fudbalskog kluba prave građanina drugog reda. Uđeš na stadion u 60. minuti utakmice, iskoristiš ono malo vremena što imaš da maksimalno podržiš ekipu, ekipa to standardno ne isprati, kraj utakmice i doviđenja. I nađeš se u sred’ frke koju ponovo i bez ikakvog razloga diže policija, gledaš hoćeš li glavu izgubiti zbog budala ili će sve stati nakon nekoliko pendreka po leđima, gledaš kako krv zalijeva nedužne ljude i u tom trenutku ti se gadi cijeli svijet jer znaš da ni za to neće nikada biti kažnjeni.

Dođem kući skoro u dva sata iza ponoći, skroz fizički i psihički iscrpljen, a na sve to i Ramazan. Konačno legnem, nadajući se kvalitetnom psihičkom i fizičkom odmoru. A onda crni snovi. Sanjam smrt rođenog oca. Kažu da se jako teško sjetiti onoga čega si sanjao, ali kad sanjaš takvo nešto, teško zaboraviš. I ne odmoriš se, ni psihički, a ni fizički.

Ustanem rano, ubijam vrijeme do iftara, radim nešto oko kuće samo da se zabavim i da ne mislim ni na šta i palim muziku na radiju. A tamo Zabranjeno Pušenje pjeva „Laku noć stari“. Pronađite i pročitajte tekst pjesme. Gasim radio, ne mogu ja to slušati, barem ne sada.

Uđem u kuću oko dva sata iza podne i okupam se, opustim se. Dok biram jednu čistu od desetak majica Željezničara da obučem i dok uzimam u ruke majicu koju sam davno dobio na poklon, sa likom Ivice Osima i njegovim citatom „Jednom Željezničar, uvijek Željezničar“, iz dnevne sobe me zove moj živi i zdravi otac, okreće ekran mobitela prema meni, vidim sliku Ivice Osima, čitam riječi iznad i od moje duše se trajno odvaja jedan dio i odlazi u nepovrat…

Nisam umoran, nisam pospan, nisam gladan, nisam ni žedan. Ne zanima me što je kraj Ramazana, što je sutra Bajram, što je sad toplo, što će sutra možda kiša, šta je za iftar ili koliko igraju Boston Celticsi… Samo želim da pišem. Moram da pišem. Kako u filmu „Toma“ kaže Milan Marić, utjelovljujući Tomu Zdravkovića: „Ja moram da pevam!“ Tako i ja moram da pišem. Ako ne pišem, eksplodirat ću, nestat ću. A šta napisati? Kojim riječima? Vagam između samouništenja i smiraja. U jednom pravcu ne smijem, u drugom ne mogu. Bjelina prazne stranice u Wordu, kao nekada bjelina običnog lista papira uspjeva me primiriti i održati status quo.

A onda riječi počeše navirati same od sebe. Prsti po tastaturi udaraju kao da su dio nekakve mašine, kao da se sami od sebe kreću i kao da nemam apsolutno nikakve kontrole nad onim što izvode. Znam ja, duboko u podsvijesti, da imam i da je ovo samo gušenje u emocijama i hemijskim reakcijama u tijelu. Ali riječi iz mene se stvaraju na ekranu onako kako bi riječi iz mene tekle da pričam. Da znam da za nekoliko minuta i ja nestajem sa ovoga svijeta, da nemam apsolutno nikakvu odgovornost za rečeno i da samo pričam što god mi navire na usta, pričao bih tačno ovo što pišem.

I ne osjećam baš, baš nikakvu potrebu da se kunem i pravdam da je ono što pišem istina i ništa drugo sem istine. Neko će sigurno reći da izmišljam, serem i lažem. Da furam populizam i prodajem sebe preko ove tragedije. A mene u ovom trenutku to ne može ni dodirnuti. Jer sama činjenica da je ovakve emocije i reakcije u meni probudio fizički nestanak Ivice Osima, meni samome je isuviše bolna istina i ni jedan zloban komentar me ne može zaboliti kao ona.. A onaj ko koristi ovu tragediju da sebe uzdigne… bolje da prešutim.

Da Ivicu Osima nismo dovoljno slušali i cijenili dok je bio među nama, nismo. Da jesmo, bili bi uspješniji i sretniji. Da će biti malo šta god sada uradili u uspomenu na njega, nebitno kao Željezničar ili obična ljudska bića, malo će biti. Zato sa merakom preskačem populistička prisjećanja na njega, a takvih je sada mnogo. Naravno da ima onih koji žale cijelim srcem i dušom. Ali ovi providni i ofirni, koji su za vrijeme njegovoga života maksimalno degradirali Ivicu Osima, i ne samo njega već i sve one vrijednosti kojima je posvetio svoj život, očigledno imaju najmanje obraza, a najduže jezike. I ko mi skrenu misli sa toga? Pa Ivica Osim. Sjetih se na trenutak kako je on mislio i govorio o takvima, kako ih je sasijecao u korijenima zla i dade mi to mir prijeko potreban da nastavim da pišem, jer pisati još uvijek ne smijem prestati.

Naš Željezničar je odmah, spontano odreagovao. U 19:41, što je simbol za godinu rođenja Ivice Osima (1941. godina) upalit će se reflektori naše Grbavice i gorit će tačno 81 minutu, onoliko koliko bi Ivica Osim godina napunio za pet dana. Kapije stadiona će biti otvorene za sve koji žele doći na stadion u kojeg je Ivica Osim ugradio veliki dio sebe i odati mu počast. Kasno je došla ta obavijest. Trudim se da nađem prijevoz do Sarajeva i Grbavice, zovem i ispitujem, ali ne uspjevam. Na trenutak pomislim da je možda i bolje tako. Ako mi je sad ovako kako jeste, a nije mi ni malo dobro, kako bi mi bilo da prilazim stadionu, vidim kako gore reflektori znajući zbog čega gore, da prođem pored onog plavog zida, da uđem na jug, da sjednem na svoje mjesto, da vidim svoju braću i sestre koji nose istu bol kao i ja, da gledam onaj teren i tribine, znajući da on više nikada neće biti tu?

A bit će zauvijek tu. Sa Grbavice Ivica Osim nikada neće otići, kao ni mi. Fizički ćemo prije ili kasnije otići, to svakako. Ali svaki naš korak na Grbavici, svaki aplauz, svaki uzdah, svaka otpjevana pjesma i svaka emocija koja nam je probuđena na tom stadionu, zauvijek će nas ostaviti na njoj narednim generacijama. Na taj način su i Željezničar i Grbavica stvoreni, građeni i zbog toga žive ovoliko dugo. I zbog toga će živjeti vječno. I Ivica Osim sa nama.

Kažu da ovo boli kao da je najbliži član porodice u pitanju… Pa šta smo mi, ako nismo porodica?! Šta smo, ako nismo kao jedno?! Godinama, decenijama i evo jedno stoljeće se ponosimo Željezničarom kao porodicom jer sve elemente porodice ima i ko Željezničar nikada nije doživio, nikada neće ni shvatiti. Porodica, familija, rodbina, obitelj… Nego šta smo! A Ivica Osim je bio glava naše porodice. U onom smislu o kojem su pjesnici pisali pjesme, pisci pisali priče i glumci snimali filmove. Glava porodice, najstariji, najiskusniji, najmudriji… sve „naj“. Pa kako onda drugačije da boli nego kao da je u pitanju najbliži član porodice?!

Zbog toga što je kasno došla obavijest o ovom odavanju počasti Ivici Osimu, zbog toga što je zadnji dan Ramazana i što je sutra Bajram, nije se skupilo mnogo ljudi, tek par stotina. Naravno, apsolutno je nevažan broj spram namjere. Pročitah negdje ideju da se i u nekom od narednih dana ponovi isto, kako bi što više ljudi došlo. Ne slažem se sa time. Ovakva reakcija kluba je bila spontana, originalna i iz dubine srca. Kao takvu je ne smijemo kopirati i narušavati njenu veličinu. Priliku za što masovnije, glasnije i jače odavanje počasti Ivici Osimu svi oni koji sada nisu na Grbavici, a i oni koji jesu, imat će na narednoj utakmici Željezničara. Nije važno gdje, kada i protiv koga se igra. Uostalom, to je bila filozofija Ivice Osima i njegova želja. Kroz mnoge svoje javne istupe, ali i privatne razgovore, potencirao je na onome što fudbal u suštini i jeste: stadion, utakmica i što više raje. Eto tako ćemo mu najbolje odati počast. I ne samo narednu utakmicu Željezničara već i onu nakon naredne, i nakon nje, i nakon nje… Odati počast Ivici Osimu znači biti uz Željezničar i za Željezničar. Jer je između Ivice Osima i Željezničara uvijek bio znak jednakosti.

Ovo nije najava za narednu utakmicu. Neće je ni biti i nema se šta najaviti. U ovom trenutku se ne zna hoćemo li uopće igrati narednu utakmicu sa Borcem ili će nam naredna utakmica biti protiv Sarajeva. A i nije važno, već odavno, a sada pogotovo. Za narednu utakmicu je važno samo jedno: doći na nju.

Ovo nije ni omaž Ivici Osimu. Takvo nešto je ovodunjalučkim riječima i jezičkim sposobnostima nemoguće napraviti.

Ovo nije ni vijest, ni komentar, ni feljton, ni kolumna. Ovaj žanr ne postoji u teorijama pisanja.

Ovo je najveća bol jednog navijača Željezničara čija je najsjajnija zvijezda Ivica Osim. Ovo je najveća bol jednog ljudskog bića koje se čitav svoj život trudi da živi po vrijednostima po kojima je živio Ivica Osim. Ovo je najveća bol za koju se znalo da će jednom doći, a opet boli više nego što se može i zamisliti.

Ovaj Bajram neće biti onakav kakav treba biti. Ni jedan 1.5. više nikada neće biti isti. Ni jedna priča o fudbalu, Željezničaru, Grbavici, Sarajevu i Bosni i Hercegovini više nikada neće biti ista. Ni mi nećemo više nikada biti isti. Ni Željezničar, ni Grbavica možda neće biti isti. Možda budu bolji, možda budu gori. Ono što će jedino biti isto je sjaj i veličina imena Ivice Osima. Do kraja svijeta!

I ja prestajem pisati. Ali Ivica Osim prestati neće nikada.

„Jednom Željezničar, uvijek Željezničar!“

Almedin Halilović

Pisano 1.5.2022. godine, neka izgori u svim kalendarima svijeta…