U posljednjih nekoliko godina pravom malom tradicijom se može nazvati stanje ekipe i navijača, odnosno onaj osjećaj “praznine” i “istrošenosti” nakon svakog sarajevskog derbija. I ta tradicija je razumljiva. Sarajevski derbi je jedna od najvećih i najvažnijih utakmica u bosanskohercegovačkom fudbalu uopće. I kao takva privuče mnogo pažnje, ne samo kod navijača dva kluba, već i kod cijele javnosti. Kao takva iziskuje i mnogo ulaganja, materijalnog i nematerijalnog, individualnog i kolektivnog, kako bi se iz derbija izašlo kao pobjednik. I sva pažnja, i sve uloženo, i sve što se priprema danima i sedmicama prije, “strpa” se u 90 minuta nabijenih emocijama, kalkulacijama, pritiskom, očekivanjima… Zato su sarajevski derbiji toliko vatreni! I zato što se u tih 90 “ispuca” sve ono što se priprema danima i sedmicama prije, pomenuti osjećaji praznine i istrošenosti nisu iznenađenje, već realnost koja se ne može izbjeći. I to realnost koja dođe bez obzira na ishod derbija.

U takvom ozračju, barem kada govorimo o našem Željezničaru, rijetko kada se desi nešto pozitivno. Rijetko kada se pobijedi, ili barem izvuče pozitivan rezultat na narednoj utakmici, bez obzira gdje, kada i protiv koga igrali. Rijetko se desi da narednu utakmicu, ukoliko je, na primjer, Željezničar igra na Grbavici, dođe i približno navijača koliko je došlo na sarajevski derbi. Kao što je iznad istaknuto, to jeste realnost i razumljivo. Ali sa druge strane, postavlja se pitanje: Šta je potrebno da se ekipa bori i da svaki navijač shvati da se za Želju i poslije derbija bori i da se Željo i poslije derbija prati?

Derbi u pravom smislu te riječi

Sarajevski derbi, 147. po redu, koji je odigran prethodnog petka bio je zaista veliki fudbalski spektakl i imao je tačno ono što pravi derbi treba da ima: veliku euforiju prije utakmice, krcate tribine, mnogo golova, dobrog fudbala, amaterskih grešaka, ispada sudija, penale, crvene kartone, tenzije između igrača na terenu, koreografije navijača, mnogo pirotehnike i buku sa tribina tokom svih 90 i više minuta utakmice. Konačni rezultat glasio je 2:2, a sami okršaj na terenu je bio itekako uzbudljiv.



Obje ekipe, Željezničara i Sarajeva, u utakmicu odigranu pred punim tribinama Grbavice ušli su oprezno i bez bezglavog srljanja. U najavi za sarajevski derbi je istaknuto koliki je pritisak na obje ekipe (posebno na trenere) i na kome je malo veći pritisak. Iz tog razloga naš Željezničar je kontrolisao igru u prvom poluvremenu i to po principu “ako ne možeš naprijed, čuvaj se nazad”. Pa ipak, Željezničar je imao par izglednih prilika za postizanje gola koji bi, možda, odveo cijelu utakmicu u drugom pravcu. Ali ni Sarajevo, ma koliko “sterilno” djelovalo u prvom poluvremenu, nije bilo bez šansi, ali one nisu ozbiljnije ugrozile gol Željezničara. Na samome kraju prvog poluvremena Sarajevo je zasluženo dobilo crveni karton i ostalo sa igračem manje.

Ono za što se povjerovalo da će biti prevaga za pobjedu, jer sve što je Željezničar trebao jeste nastaviti u istom ritmu protiv brojčano slabijeg protivnika, ispostavilo se kao upravo suprotno. Feđa Dudić, šef stručnog štaba Sarajeva, osim što je napravio promjene u igračkom kadru, napravio je manje promjene u formaciji i ulogama pojedinih igrača i time, a što se i osjećalo cijelo drugo poluvrijeme, anulirao brojčanu inferiornost u odnosu na Željezničar. A i sami igrači Sarajeva su u drugo poluvrijeme ušli onako kako bi svako u toj situaciji i ušao – na sve ili ništa. To se isplatilo već u 47. minuti kada, nakon igranja rukom Marina Galića u šesnaestercu Željezničara, Sarajevo dobija penal kojeg uspješno realizuje Ivan Ikić. To je dalo, ne samo snagu i sigurnost Sarajevu, već je dobro uzdrmalo i ekipu, ali i navijače Željezničara. Potezi koje je povukao Edis Mulalić odmah nakon gola Sarajeva nisu davali nikakvog rezultata i navijači su sa punim pravom bili sve više i više zabrinuti. Njihovu zabrintost u gotovo očaj je pretvorio bivši igrač Željezničara, a sada Sarajeva, Musa Muhammed koji je postigao gol za 2:0 u 76. minuti. Ipak, potrebno je istaknuti da je proigravanju iz kojeg je Muhammed postigao pogodak prethodio očigledan, ali ne i dosuđen faul Mersudina Ahmetovića nad Arminom Hodžićem. Time su, ionako bijesni zbog predstave svoje ekipe, navijači Željezničara dodatno razbiješnjeni. Edis Mulalić odmah pravi dvije izmjene, odnosno u igru uvodi Dženana Haračića i Samira Bekrića, što će se ispostaviti kao pun pogodak. Ekipa Željezničara, očekivano, kreće u apsolutnu ofanzivu. U jeku te ofanzive, u 88. minuti, Samir Bekrić ubacuje iz kornera, igrači Sarajeva ostavljaju samog Dženana Haračića, a on postiže svoj prvi gol u dresu Željezničara. To je dalo i više elana ekipi i probudilo je navijače na tribinama. A sve to je krunisano na najljepši mogući način! U 95. minuti, a nadoknada je trajala šest minuta, na lijevoj ivici šesnaesterca Sarajeva je srušen neko od igrača Željezničara i dosuđen je slobodan udarac. Odogvornost za posljednju priliku za izjednačenje i izbjegavanje poraza od najvećeg rivala preuzeo je, a ko drugi nego Samir Bekrić. I utisak je da je samo on, od svih koji su bili na terenu i mogao da ponese toliku odgovornost, ali i postigne prelijep pogodak za apsolutni delirijum na tribinama Grbavice!


Erupcija oduševljenja! (Foto: www.fkzeljeznicar.ba)


Time je stavljena tačka na “i” 147. sarajevskog derbija kojim, kada se sve sabere i smiri, mogu više biti zadovoljni navijači Željezničara. Stići zaostatak od dva gola na onakav način i protiv najvećeg rivala jeste za slavlja! Igrači su uradili što je bilo do njih, za borbu i želju tokom cijele utakmice im se nema šta prigovoriti, a greške iz kojih su primljeni golovi i zbog kojih se došlo na prag poraza, greške su koje se dešavaju stalno i svugdje u svijetu fudbala. Ipak, ono čime navijači nisu u potpunosti zadovoljni jeste vođenje ekipe od strane Edisa Mulalića i njegove reakcije nakon utakmice. Zanemarivši izbor početnih 11 igrača, koji je jedan od glavnih razloga zašto Željezničar nije imao vodstvo na kraju prvog poluvremena, neshvatljivo je da ekipa koja je bila bolja cijelih 45 minuta, koja ima igrača više, motiv više i ogromnu podršku, dopusti protivniku da ima dva gola prednosti i da, osim te prednosti, u potpunosti neutralizuje svaku moguću opasnost. Istina je da su ulasci Samira Bekrića i Dženana Haračića bili pun pogodak koji je donio izjednačenje. I istina je da su golovi postignuti u posljednjim minutama posebno dragi. Ali zar navijači Željezničara moraju da čekaju da protivnik (posbeno Sarajevo) povede sa 2:0 na Grbavici da bi vidjeli igrače koji donose preokret u igri i igru koja donosi golove? I to do pred sam kraj utakmice? Ali, hajde, ako se za odluke Edisa Mulalića u toku utakmice može naći nekoliko opravdanja, za ono što priča poslije utakmice (odnosno, utakmica) nema nikakvog opravdanja. Od potpisnika ovih redova, ali i od većine navijača, upućivane su kritike na račun Edisa Mulalića zbog njegovih izjava u medijima u kojima se haman ponižava klub. I te kritike su imale jedan jedini cilj: da se prestane sa nanošenjem neprocjenjive štete klubu. Međutim, kritikovani očigledno kritike shvata previše lično i koristi stanje u klubu (posvećenost važnijim stvarima od fudbala i nedostatak takve vrste autoriteta), te nastavlja sa medijskim istupima zbog kojih se crveni svaki navijač Željezničara zdravog razuma. Nejasno je zbog čega to tačno radi, a na koncu nije ni bitno. Ono što je bitno jeste da Edis Mulalić što prije prestane prikrivati vlastite nedostatke blaćenjem ostalih, a posebno cijelog kluba koji je veći i od njega, i od mene, i od svih nas zajedno!

Izrazito teška utakmica

Da je ekipa psihički i fizički istrošena nakon sarajevskog derbija, jeste i u to ne treba sumnjati. Štaviše, to treba uzeti kao glavni faktor u pripremi za narednu utakmicu. A naredna utakmica, dolazi već sutra (srijeda, 31.8.2022.) u 17:30. Domaćin i protivnik našem Željezničaru bit će ekipa Posušja iz istoimenog hercegovačkog grada.

Ali neće samo fizička i psihička istrošenost ekipe biti razlog zašto našeg Željezničara očekuje teška utakmica. Prije svega i krenuvši od nas samih, ekipa Željezničara na gostujućim utakmicama igra užasno i ostvaruje užasne rezultate. Pobjeda nad Zrinjskim u Mostaru, u prvoj od tri do sada odigrane gostujuće utakmice ove sezone, jeste značila prekid niza bez pobjede u gostima koji je trajao više od godinu i pol. I jeste došla zasluženo, posebno nakon igre u drugom poluvremenu i zbog ogromne podrške navijača. Ali naredna dva gostovanja, Veležu i Borcu, završena su, em porazima, em lošom igrom u kojoj je poraz i neminovan ishod. Istina je da na te dvije utakmice ekipa Željezničara nije imala podršku svojih navijača, ali utisak je da se ekipa vraća “starim navikama” sticanim prije utakmice protiv Zrinjskog u Mostaru. Uz to, i dalje govorimo o ekipi koja je ograničena kvalitetom iz opravdanih razloga, o ekipi od koje niko zdravog razuma ne očekuje išta veliko i od ekipe koja nosi dres Željezničara u jednom od najtežih perioda u njegovoj stogodišnjoj historiji.

Tu je i ekipa Posušja, koja u dosadašnjem dijelu sezone, ni rezultatima ni igrom ne djeluje nimalo naivno i kao lagan plijen. Posušje se nalazi na sedmoj poziciji sa osam bodova (po dvije pobjede i dva poraza, te tri remija). U četiri utakmice koje je Posušje igralo na svome stadionu, Mokrom Docu, ostvarena je jedna pobjeda (protiv Sloge Doboj), jedan poraz (protiv Borca) i dva remija (protiv Igmana i Veleža). Moglo je Posušje, uz malo više sreće, imati i bolji skor, pogotovo kada je riječ o domaćim utakmicama. Ali posljednja utakmica, u kojoj je Posušje kao gost pobjedilo Slobodu rezultatom 1:0, poziva na oprez jer će ekipa Posušja sigurno dati sve od sebe da nastavi gdje je stala u Banovićima. Ekipa je to koja ne obiluje “velikim” imenima, ali Posušje je i prošle sezone i u dosadašnjem dijelu ove sezone krasila čvrsta timska igra i maksimalna koncentracija, čime su nadomješteni skoro svi drugi nedostaci.

A i međusobni omjer između Željezničara i Posušja kada je riječ o utakmicama odigranima na Mokrom Docu nimalo nije u korist sarajevskih Plavih. Pet poraza, četiri remija i samo tri pobjede, od kojih je posljednja ostvarena još 2004. godine, govore da Mokri Dolac jednostavno “ne leži” ekipi Željezničara i to kroz decenije. Istina je da dugo vremena Posušje nije bilo član najvišeg ranga, pa se nije susretalo sa Željezničarom. Ali prošle sezone, kada se Posušje vratilo u najviši rang, Željezničar je obje utakmice kao gost izgubio, i to rezultatima 2:0 u oktobru i 3:2 u aprilu, oba puta pokazavši vrlo lošu igru i nikakvu želju i borbu za pobjedom.


Posljednji susret između Željezničara i Posušja odigran je 3.4. na Mokrom Docu i završen je pobjedom Posušja rezultatom 3:2


Kao što je i istaknuto, pred našim Željezničarom je izrazito teška utakmica. Šta je potrebno da se sve ove prepreke preskoče i da se sutra uvečer pobjednički napusti Posušje?

Potrebno je da se cijela ekipa oslobodi okova derbija koji je odigran. Naravno, fizičko stanje ekipe je inače takvo kakvo jeste, a posebno je loše nakon derbija. Ali ekipa mora da u svojim glavama ostavi derbi iza sebe i sve što je bilo, lijepo i ružno, da izvuče pouke te da se 100% fokusira na Posušje, da 100% želi pobjedu i da se 100% bori za nju, koliko god je moguće, svake sekunde do samoga kraja utakmice. Potrebno je da i Edis Mulalić, kao onaj koji vodi ekipu i na terenu i van nje, ostavi komentare koje ne priliče ni njemu ni njegovom i našem Željezničaru, da se ostavi svega van terena i da na teren šalje one koji će nositi dres Željezničara onako kako treba da se nosi i u njemu igrati onako kako treba da se igra u njemu. Potrebno je da se ekipa oslobodi okova gostujućih utakmica koji je ponovo guše i da znaju da nije važno gdje se igra, već kako i za koga se igra. Potrebno je da zaboravimo sve prethodne utakmice u Posušju i da nam Mokri Dolac ne predstavlja neosvojivu tvrđavu već samo još jedan stadion kojeg Željezničar nije pokorio, a kojeg će pokoriti.

I na kraju, najvažnije od svega, za razliku od posljednja dva gostovanja, naš Željezničar neće biti sam. Bit će tu i njegovi Manijaci, za koje ne važe nikakva ograničenja, daljine i radni dani, i nema sumnje da će biti velika podrška ekipi. Posebno jer je to ekipa zaslužila igrom u derbiju i “povratkom iz mrtvih”. A i oni koji ne mogu sutra biti u Posušju, sigurno će svim srcem podržavati i vjerovati u pobjedu!

Dakle, šta je potrebno da se pobjednički napusti Posušje? Jednostavno je: da cijela ekipa, svi igrači i treneri, i svi navijači vuku za isti kraj i to prema naprijed, bez obzira na sve! Jer osim naprijed mi nikuda drugo nemamo, niti smijemo, niti možemo, a niti hoćemo!

NAPRIJED ŽELJO, LJUBAVI MOJA!


Almedin Halilović


Stavovi izraženi u ovome tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Udruženja 1921.