Željovci: Aleksandar Hemon

Udruženje 1921 u novom projektu “Željovci” predstavit će vam biografije onih poznatijih ljubitelja plave boje. Krenut ćemo sa jednim od najistaknutijih bosanskohercegovačkih pisaca, Aleksandrom Hemonom, koji se prija dva dana i zvanično učlanio u FK Željezničar.

Rođen u Sarajevu, 1964. godine, gdje je i odrastao i počeo se baviti književnošću na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Početak rata u Bosni i Hercegovini ga je zatekao na boravku u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je odlučio da ostane, nastani se u Chicagu i pokuša pisati na engleskom jeziku. Iz tih pokušaja nastale su priče koje su činile njegovu prvu zbirku, The Question of Bruno (Pitanje Bruna). Nakon tog vrlo zapaženog debija, Hemon je napisao roman Čovjek bez prošlosti (The Nowhere Man) i time u potpunosti potvrdio njegov novostečeni status kao mladi i izrazito talentovani pisac.

Aleksandar je odrastao u blizini stadiona Grbavica, i naravno navijao je za Želju. Mnogo puta je tu ljubav iskazivao u svojim djelima i brojnim intervjuima. U nastavku vam donosimo neke citate iz njegovog bogatog stvaralaštva. Neki tekstovi su na engleskom jeziku jer nismo željeli da se gubi na autentičnosti istih.

Iz njegovog komentara o Svjetskom Prvenstvu:

Hardest Working Team: Paraguay. There is a club in my hometown of Sarajevo called Zeljeznicar, which translates as the Railroad Worker. The Paraguayans could be called Coal Mine Toilers. Talk about a socialist team.

Aleksandar intervjuisan od strane nekih novina iz Chicago-a: (GG inicijali novinara, AH inicijali Aleksandra Hemona):

GG: How strong was your attachment to clubs in Sarajevo and the former Yugoslavia?

AH: I am a “railroad worker,” Zeljeznicar. They have blue and white stripes on their jerseys like Deportivo La Coruña. The other one, Sarajevo, had claret shirts. I grew up near Zeljo stadium. When we were kids and we didn’t go to the games, we could hear the roar when they scored and we would always know the score. I would go to games when I had money, but when I was a kid I had no money. We would linger around the stadium. Once or twice we jumped the fence and got in. But it was hard and risky. Kids would fall and break their arms. Sometimes they would let the kids in at halftime. If you lingered at the stadium and waited, a good member of the security personnel would let the kids in, open the gates and let us in so we could watch the second half.

Odlomak iz njegove kolumne Hemonwood, iz magazina BH Dani:

U svom ranom djetinjstvu, u doba Bogićevića i Džajića, ja sam navijao za “Crvenu zvezdu”. Bilo je to doba permanentne dječije krize identiteta – čovjek-dijete – zvano Cober je u ta doba bio jednom odlučio da navija za sve timove Prve lige i tako se riješi strašne dileme za koga da navija. Cober je poslije formirao svoju ličnost ne baš bistrog čovjeka i počeo navijati za “Rođene,” a ja sam batalio imaginarne zajednice i počeo navijati za tim iz komšiluka – Fudbalski klub “Željezničar”. Ja sam živio kod Socijalnog, tri minuta od “Željinog” stadiona. Kao klinci smo se često pokušavali ušverati na utakmicu, jer nismo imali para za karte. To je rijetko uspijevalo, a samo najveći jalijaši su se uspijevali prebaciti preko zida, a da ih ne uhvate. Nekad bi ljudi sa plavim trakama na rukavima otvorili kapije nakon prvog poluvremena i pustili nas da navijamo za “Želju”. U rana ljetna predvečerja, sjedili bismo na zidiću kod naših zgrada, južno nebo osvijetljeno reflektorima Grbavice, i slušali Cobera kako priča da je vidio da je “pala zvijezda iza Huma i skotrljala se u Švajcarsku”; ili izvjesnog Pavu koji nam je maslao da je upravo digao dvjesto kila iz izbačaja i da zna vlasnike svih najboljih prodavnica u Trstu, uključujući i onu koja se otvara tačno u ponoć. A onda bi čuli grmljavinu navijačke radosti i znali da ga je neko stavio. Poslije smo išli na utakmice redovnije, mada smo najčešće odluku donosili malo prije utakmice. Samo za najveće utakmice (“Sarajevo”, “Zvezda”, “Velež”, “Hajduk”, “Dinamo”) karte su se kupovale unaprijed.

Ne znam za druge, ali meni je vazda bila ambicija da jednog dana završim na Penziji. Tamo su bili najodaniji navijači, oni koji su patili privatno i nikad nisu pripadali beslovesnom navijačkom tijelu. Na Penziji su sjedili “Željini” prvoborci, heroji mnogih “Željinih” poraza i nekoliko pobjeda, ljudi koji su bili enciklopedija “Željine” istorije, plus Pimpek. Oni su dolazili na treninge “Želje” i stručnim okom procjenjivali talent, govoreći jedan drugome: “Dobar je mali.” Kad bi “Željo” igrao na strani, šetali bi po Stadionu “Grbavica”, u francuskim kapicama i mantilima (i bez ikakve sumnje, sa odijelom i kravatom ispod mantila), sa tranzistorima u rukama, analizirajući situaciju na tabeli. A situacija bi, manje–više, uvijek bila ista – “Željo” tavori u sredini tabele. Lako je bilo navijati za “Zvezdu” ili “Juventus” ili “Sarajevo”. Oni su uvijek imali para i uvijek su imali kupljene igrače. Navijati za “Želju” bio je izbor koji je značio navijački život pun razočarenja i nervoze, ali je značilo i odanost i lojalnost koja nije bila zasnovana na profitu. Nastranu svi veliki “Željini” igrači (Švabo Osim, Škija Katalinski, Žvaka Baljić), meni je “Željo” uvijek bio Josip Čilić, čovjek koji je igrao za “Želju” kao da mu je to posao (kao što i jeste bio), znajući da mu nikakva naročita slava neće dopasti – čovjek koji je jednom dao gol kola sa četrdeset metara u devedesetku i kad su ga pitali da opiše proces koji je doveo do tog remek– on je rekao: “Meni sjela, ja je hekn’o.” Čovjek kojeg su na treninzima i utakmicama, pred kraj karijere, zvali imenom “Faraon”.

Za kraj smo ostavili čuvenu rečenicu koju je napisao Aleksandar izrekavši da bi i sa samo dva kluba u ligi, Željo bio u sredini tabele. To je, ipak, klub kojeg su nekako sve vrijeme pratili maleri, sjetimo se samo onog s Videotonom u polufinalu Kupa UEFA.